Ponašanje za vrijeme posta (Ramazanska besjeda 4.dio)

sanel
By sanel

Preveo: mr. Ahmed Purdić

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Post je štit, pa neka se postač sustegne od spolnog općenja i ružnih djela, a ako ga neko bude grdio, neka mu kaže: ‘Ja postim! Ja postim!’” Hadis bilježe El-Buhari i Muslim.[1]

U drugom se predanju navodi: “Kada neko od vas bude postio, neka ostavi spolno općenje i neka ne galami, a ako ga neko bude psovao ili se htio s njim tući, neka kaže: ‘Ja sam postač.’”[2]

U još jednom predanju zabilježeno je: “Nemoj psovati (grditi) kada si postač, ako te neko bude psovao (grdio), reci: ‘Ja postim’, a ako budeš stajao, sjedi.”[3]

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko ne ostavi ružan govor i postupanje po njemu, te neznanje, kod Allaha mu ništa ne znači što ostavlja svoje jelo i piće.” Hadis bilježi El-Buhari.[4]

Riječi “ružan govor” odnose se na laž, neznanje i bestidnost.[5]

Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Post je štit od Vatre, pa ko osvane kao postač, neka tog dana ne bude nepristojan, a ako neko prema njemu bude nepristojan, neka ga ne grdi niti psuje, već neka kaže: ‘Ja postim…’” Hadis bilježi En-Nesai.[6]

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je sa svojim prijateljima, kada su postili, odlazio u džamiju i govorili bi: “Čistimo svoj post.”[7]

Pouke i propisi

  1. Post je zaštita od džehennemske vatre, jer se njime kontroliraju i obuzdavaju strasti, a Džehennem je prekriven strastima.
  2. Postaču je zabranjen “refes”, a to je svaki razvratan i ružan govor, kao i spolno općenje i radnje koje mu prethode.[8] Sve navedeno zabranjeno je postaču, osim poljupca i milovanja za onoga ko može kontrolirati svoje strasti.
  3. Postaču se zabranjuju i postupci neznalica, kao što su vika, bestidnost, beskorisna rasprava i tome slično.
  4. Ako postač bude iskušan lošim ponašanjem neke osobe, iskazanim u vidu verbalnog uznemiravanja: galame, psovke i vrijeđanja, on treba učiniti sljedeće:

(a) Ne odgovarati istom mjerom onome ko je to počeo, nego treba pokazati blagost i strpljivost.

(b) Takvoj osobi ne treba (ništa) govoriti, kako prema njoj ne bi pogriješio. U nekim predanjima kaže se: “Ako ga čovjek bude vrijeđao, neka mu (ništa) ne govori!”[9]

(c) Odgovorit će riječima: “Ja postim!” To će izgovoriti glasno i time se obratiti osobi koja ga uznemirava da bi je odvratio od njene zablude, a ujedno i objasnio razlog zašto joj ne odgovara (na drugi način). Ovako će postupiti kod svakog posta, bez obzira da li je u pitanju obavezni ili dobrovoljni post.[10]

(d)Ako se njegov protivnik ne suzdrži (od daljeg provociranja i uznemiravanja), on će mu ponoviti: “Ja postim!” Zato se u hadisu ova rečenica spominje dva puta: “…neka mu kaže: ‘Ja postim! Ja postim!’”

(e) Ako postač bude stajao i ima mogućnost da sjedne, neka sjedne, postupajući po smjernicama iz drugog predanja, i kako bi smirio svoju srdžbu te prekinuo spletku svog protivnika i šejtana.

  1. Iz ovih hadisa ne treba razumjeti da su vrijeđanje, bestidnost, beskorisna rasprava i drugi slični postupci neznalica dozvoljeni kada se ne posti, naprotiv, ti se postupci sami po sebi uvijek nalaze između pokuđenih i zabranjenih, ali se naglašava zabrana njihovog upražnjavanja za vrijeme posta, jer je to u koliziji sa njegovim intencijama.[11]
  2. Hadisi ukazuju na veličanstvenost i sveobuhvatnost šerijata koji muslimane potiče na izgradnju visokomoralnih kvaliteta i podučava ih načinu komuniciranja sa neznalicama. Hvala Allahu koji nam je to propisao i uputio nas na te propise.
  3. Ako postača napadne neko ko ga želi udariti rukom ili ubiti, takva osoba se tretira kao napadač kojem se treba suprotstaviti na najblaži mogući način. Postaču nije zabranjeno da se suprotstavi ovoj vrsti napada.[12]
  4. Istinski primljeni post je post (apstinencija) svih udova i organa od grijeha: jezika od laži i razvrata, stomaka od hrane i pića, a spolnog organa od tjelesnog kontakta sa ženama.[13]
  5. Većina učenjaka smatra da ogovaranje, laganje ili činjenje loših djela ne kvari post, ali umanjuje nagradu za njega i zbog činjenja tih zabranjenih djela postaču se piše grijeh.[14]

10.U ovom hadisu nalazi se dokaz da cilj propisivanja posta nije izgladnjivanje tijela, nego ono što proizlazi iz toga, a to je da oslabi strasti, ugasi srdžbu, ukroti dušu koja je sklona zlu i preinači je u smirenu dušu. Ukoliko se ovo ne postigne postom, onda je postiti ili ne postiti isto, jer takav post uopće nije pozitivno djelovao na dušu postača.[15]

11.U hadisu se nalazi dokaz da su laž i ružan govor temelj razvrata i izvor zabranjenih djela, i zato se spominju zajedno sa širkom (idolopoklonstvom) u riječima Uzvišenog Allaha: “…pa budite što dalje od kumira poganih i izbjegavajte što više govor neistiniti” (El-Hadždž, 30). Poznato je da je idolopoklonstvo suprotno iskrenosti, a post se odlikuje iskrenošću (prema Allahu) i tako se uzdiže nad onim što je njegova sušta suprotnost.[16]

 

Nastavit će se inšaAllah…

Iz knjige: El-Munteka lil hadis fi ramadan – Odabrane besjede o ramazanu

Autor: Dr. Ibrahim b. Muhammed El-Hukajl

 

 


[1]    Bilježe ga Malik, 1/310, i ovo je njegovo predanje, El-Buhari, 1795, i Muslim, 1151.

[2]    Ovo je El-Buharijevo predanje, 1805. Bilježi ga i Muslim, 1151.

[3]    Ovo predanje bilježe En-Nesai, El-Kubra, 3259, Et-Tajalisi, 2367, Ibn Huzejma, 1994, koji ga smatra autentičnim, i Ibn Hibban, 3483.

[4]    El-Buhari, 5710, Ebu Davud, 2362, En-Nesai, El-Kubra, 3245–3248, i Et-Tirmizi, 707.

[5]    Fethul-Bari, 4/117.

[6]    En-Nesai, 4/167, i Et-Taberani u El-Evsatu, 4179, a Albani ga je ocijenio autentičnim u djelu Sahih En-Nesai.

[7]    Ahmed, Ez-Zuhd, 178, i Ebu Nuajm, El-Hil’je, 1/382.

[8]    Vidjeti: Fethul-Bari, 4/104.

[9]    Ovo predanje spominje Ibn Hadžer u djelu Fethul-Bari, 4/104, i nisam pronašao da ga je naveo neki drugi učenjak.

[10]  Učenjaci su zauzeli različite stavove u vezi sa ovim pitanjem. Ja sam ovo pojasnio sa svim dokazima i pojašnjenjima u djelu El-Mufid fi hutabi el-džumuati vel-id, 2/126–127, pa ko želi saznati više, može pogledati navedeno djelo. Preferirajuće mišljenje je ovo koje sam ovdje spomenuo i ono se razumije iz govora El-Kurtubija u djelu El-Mufhim, 3/315, a preferira ga i Ibn Tejmijja u djelima El-Minhadž, 5/197, i El-Fetava el-kubra, 4/460. Prenosi ga i Ibn Muflih u El-Furu‘, 3/66.

[11]  Vidjeti: El-Mufhim, 3/214, i Fethul-Bari, 4/104.

[12]  Vidjeti: Fethul-Bari, 4/105.

[13]  Abdullah el-Fevzan, Ehadisu es-sijam, str. 75.

[14]  Vidjeti: Fethul-Bari, 4/104, i Umdetul-kari, 10/276.

[15]  Ovo se prenosi od El-Bejdavija, kao što se navodi u djelima Fethul-Bari, 4/117, i Fejdul-Kadir, 6/224.

[16]  Prenosi El-Menavi od Et-Tajjiba. Vidjeti: Fejdul-Kadir, 6/224.

Share This Article