Benu Israil je narod o kome Kur’an s razlogom najviše govori. To je narod kojem je Allah poslao najviše poslanika koje su, nažalost, ili ubijali, ili ih u laž ugonili: Mi smo od sinova Israilovih zavjet uzeli i poslanike im slali. Kad kod bi im koji poslanik donio ono što nije godilo dušama njihovim, jedne su u laž utjerivali, a druge ubijali. (El-Maide, 70.)Oni su narod koji je vidio toliko jasnih i nedvosmislenih Allahovih znakova i čuda koja u tom broju nije vidio niti jedan narod mimo njih.
More koje se pred njihovim očima rascijepilo, i brdo koje se poput oblaka iznad jedne skupine od njih podiglo, samo su neka od stotine čuda koje je ovaj narod vidio, a o kojima Kur’an na mnogim mjestima govori. Meðutim, ništa od toga im nije bilo dovoljno da se Allahu i Njegovim poslanicima istinski pokore, i da im se duše u vjerovanju potpuno smire. Laž i obmana, škrtost i pohlepa, licemjerstvo i otvoreno nevjerstvo, osobine su koje su uglavnom dominirale u ovom narodu na koga se Allah rasrdio, i na koga je Svoju kaznu često spuštao. Njihovu neposlušnost i tvrdoglavo odbijanje istine, na svojoj koži najbolje je osjetio Allahov odabranik Musa, a.s. Iako su ga u globalu priznali kao Božijeg poslanika, ni on sam nije ostao miran od njihovih uvreda i provokacija. Jednom su rekli da Musa, a.s., na svome tijelu ima tjelesnu mahanu jer nije želio pred ljudima skidati svoju odjeću, a tako je postupao samo zbog velikog morala i stidljivosti koji su mu bili svojstveni. Jedne prilike je otišao da se okupa te skinuo svoju odjeću i stavio je na kamen. Allah je Svojom voljom učinio pa je kamen “otrčao’’ noseći odjeću na sebi. Musa, a.s., trčao je za njim udarajući kamen štapom i govoreći: “Moja odjeća, kamenu, moja odjeća, kamenu!’’, sve dok tako nisu došli pred skupinu Jevreja, koji su se, vidjevši Musaa, a.s., nagog, tada uvjerili da on na sebi nema nikakve tjelesne mahane, već baš suprotno, da je on jedno od najljepših Allahovih stvorenja. (Hadis bilježi Buharija, br. 3404, od Ebu Hurejre, r.a.).
O tome je Allah objavio: O vjernici, ne budite kao oni koji su Musaa uznemiravali, pa ga je Allah oslobodio onoga što su govorili, i on kod Allaha ugled uživa. (Ahzab, 69.)
I Allaha su vrijeđali
Od njihovih poganih jezika miran nije ostao čak ni Uzvišeni Allah, Gospodar i Stvoritelj čitavog kosmosa, za Kojeg su rekli da je škrt, pa ih je Allah prokleo: Jevreji govore: “Allahova ruka jestisnuta!’’ Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore… (El-Maide, 64.) Išli su i dalje od toga, te govorili kako je Allah siromašan, a da su oni bogati. Imam Taberi u svome Tefsiru bilježi predaju od Ibn Abbasa, r.a., (7/441) da je Ebu Bekr, r.a., jedne prilike prišao skupini Jevreja okupljenih oko jednog čovjeka po imenu Finhas, koji je bio vrlo učen i priznat u njihovoj vjeri, pa mu je Ebu Bekr, r.a., rekao: “Teško se tebi, Finhas! Boj se Allaha i primi islam! Tako mi Allaha, ti sigurno znaš da je Muhammed, s.a.v.s., Allahov poslanik koji vam je došao sa istinom od Allaha, a njegov opis nalazite u Tevratu i Indžilu!’’ Na to mu Finhas reče: “O Ebu Bekre! Allahom se kunem da mi za Njim nemamo nikakve potrebe, već On treba nas! Mi nećemo tražiti od Njega onako kako On traži od nas. Mi smo o Njemu neovisni, a da je On neovisan o nama, ne bi od nas tražio pozajmicu… (misleći na kur’anske ajete u kojima Allah potiče vjernike da udjeljuju milostinju na Njegovom putu). čuvši ove grozne riječi, Ebu Bekr, r.a., ošamario je Finhasa, na što se on požalio Muhammedu, s.a.v.s, a kada je Ebu Bekr, r.a., Poslaniku, s.a.v.s., ispričao šta je Finhas rekao, on je istog trena to porekao rekavši da Ebu Bekr laže. Tada je Allah objavio: Allah je čuo riječi onih koji su rekli: “Allah je siromašan, a mi smo bogati!’’ Naredit ćemo Mi da se pribilježi ono što su oni rekli, kao i što su, ni krive ni dužne, vjerovjesnike ubijali, i reći ćemo: “Iskusite patnju u ognju…’’ (Ali Imran, 181.)
Ugnjetavani, ali i dalje oholi
Zbog grijeha koje su činili i oholosti zbog koje su svjesno istinu odbacivali, često su bili ponižavani i ubijani od strane drugih naroda, a najbolji primjer za to su zločini koje je nad ovim narodom činio faraon, koji im je mušku djecu klao, a žensku u životu ostavljao.
I u predislamskom periodu Jevreji su trpjeli velike neugodnosti i teror od strane tadašnjih Arapa idolopoklonika SAFF 9. decembar – 12. muharrem koji su ih na razne načine ponižavali i ugnjetavali. U nemogućnosti da im na teror i nepravdu uzvrate na bilo kakav konkretan način, prijetili su im dolaskom poslanika čiji je dolazak u Tevratu najavio Musa, a.s., pa su Arapima iz plemena Evs i Hazredž govorili: “Pred Sudnji dan, doći će nam poslanik uz čiju pomoć ćemo vas ubijati na način kako je pobijen narod Ad i Irem.’’ Rekao je Ebul-Alije: “Jevreji su se nadali pomoći od Muhammeda, s.a.v.s., u borbi protiv Arapa mnogobožaca pa su govorili: ’Gospodaru naš, pošalji nam poslanika koji nam je opisan i kojeg nalazimo zapisanog u našim knjigama, kako bismo kaznili idolopoklonike i poubijali ih.’ Kada je Allah poslao Muhammeda, s.a.v.s., i oni vidjeli da nije iz njihove loze, zanijekali su ga iz zavisti prema Arapima, iako su vrlo dobro znali da je on Allahov poslanik.’’ (Tefsir Ibn Kesir, 1/119). U povodu ovog dogaðaja Allah je objavio u prijevodu značenja:
A kada im Knjiga od Allaha dolazi, koja priznaje kao istinu Knjigu koju imaju oni – a još ranije su pomoć protivmnogobožaca molili – i kada im dolazi ono što im je poznato, oni u to neće da vjeruju,i neka zato stigne nevjernike Allahovo prokletstvo! (Bekare, 89.).
Očekivali su Muhammeda, s.a.v.s.
Postoje mnogobrojne predaje koje upućuju na to da su Jevreji očekivali dolazak Muhammeda, s.a.v.s., i da su do u detalje znali kako će izgledati i iz kojeg pravca će se pojaviti. Od Seleme ibn Selame ibn Vakša, r.a., koji je bio učesnik Bedra, prenosi se da je rekao: “Imali smo komšiju Jevreja koji je potjecao iz plemena Benu Abdul-Ešhel, pa je jednog dana izašao iz svoje kuće te se pridružio sijelu svojih suplemenika, a to se desilo u vremenu malo prije nego će se pojaviti Muhammed, s.a.v.s. Tada sam bio najmlaði meðu svim tim ljudima. Na sebi sam imao ogrtač na koji sam legao ispružen u dvorištu svoje kuće. Tada je ovaj Jevrej počeo govoriti o proživljenju nakon smrti i Sudnjem danu, polaganju računa, Mizanu – vagi dobrih djela, i o Džennetu i Džehennemu, pa reče: ’To će (kazna u Vatri) zadesiti mnogobošce idolopoklonike koji ne vjeruju da će nakon smrti biti proživljeni…’’’
Nakon što su ga tadašnji mušrici, koji inače nisu vjerovali u proživljenje, začuðeno priupitali o tome, a on im opet priprijetio vatrom džehennemskom, upitali su ga šta je dokaz i znak da on istinu govori. On im tada reče: “Poslanik koji će se pojaviti odavde, pa je pokazao rukom u pravcu Mekke i Jemena.’’ Kada su ga upitali kada će se pojaviti taj poslanik, on reče: “Ako ovaj mladić poživi (pokazujući na Selemu, r.a.), dočekat će ga.’’ Kaže dalje Seleme, r.a.: “Tako mi Allaha, nije prošlo mnogo vremena pa je Allah poslao Svoga Poslanika, a ovaj Jevrej je još uvijek bio živ i meðu nama. Mi smo u poslanika povjerovali, a on nije iz mržnje i zavisti, pa smo mu rekli: ’Teško tebi, čovječe! Zar nam nisi rekao ono što si rekao?!’ ’Jesam, ali to nije on’, reče.’’ (Ahmed, br. 15785. Hejsemi za lanac prenosilaca kaže da je prihvatljiv. Vidjeti Medžmeuzzevaid, 8/230).
Još jasniji je sljedeći primjer. Pripovijeda Poslanikova supruga Safija, r.a., čiji je otac bio ugledni medinski Jevrej, da su nakon što je Muhammed, s.a.v.s., došao nadomak Medine i odsjeo u Kubau, njen otac Hujjej b. Ahtab i njegov brat Ebu Jasir b. Ahtab, u ranu zoru otišli da vide Muhammeda, s.a.v.s., i da s njime porazgovaraju. Nakon što su se u sumrak vratili od njega, izgledali su jadno, bijedno i sumorno, a na Safiju, r.a., koju su jako voljeli, uopće nisu obratili pažnju, što je bilo suprotno njihovom običaju. Tada je čula svoga amidžu Ebu Jasira kako pita njenog oca: “Je li to on?’’ Hujjej odgovori: “Jeste, tako mi Allaha!’’Ebu Jasir priupita: “U potpunosti si ga prepoznao po osobinama i opisu?’’ “Da’’, reče Hujjej. “Kako ćeš postupiti prema njemu?’’, opet upita Ebu Jasir. “Tako mi Allaha, bit ću mu neprijatelj dok god budem živ!’’, odgovori Hujjej. (Delailun-nubuvve od Bejhekijja, 2/403)
Samo su rijetki Jevreji povjerovali u poslanstvo Muhammeda, s.a.v.s., od kojih je svakako najpoznatiji Abdullah b. Selam, r.a., kome je Poslanik, s.a.v.s., rekao da će umrijeti na istini i da je od stanovnika Dženneta. (Muslim br. 2483) Većina njih je odbila svaku pomisao da slijedi posljednjeg Allahovog Poslanika, te se tako spasi na ovom i budućem svijetu. Izabrali su mržnju, neprijateljstvo i spletkarenje do Sudnjega dana. Svaki ugovor koji bi potpisali sa Poslanikom, s.a.v.s., prekršili bi, svako obećanje koje bi mu dali, ne bi ga ispunili, a u nekoliko navrata pokušali su i da ubiju Muhammeda, s.a.v.s., a sve to iz zavisti i mržnje jer Muhammed, s.a.v.s., nije bio Jevrej!
To je Allahov zakon, …a ti nećeš u Allahovom zakonu izmjene naći… (Ahzab, 62.).
[1] Od Amira b. Sa’da prenosi se da je rekao: ”Čuo sam svoga oca (Sa’da b. Ebi Vekkasa, radijallahu anhu) kako kaže: ‘Nisam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je i za jednu živu osobu što hodi po Zemlji rekao da je u Džennetu osim za Abdullaha b. Selama, radijallahu anhu.” (Muslim, Sahih, br. 2483)
[1] Prijevod značenja El-Ahzab, 62.