Priredio: Ersan Grahovac
Uvod: „Doista Allahu pripadaju dvije vrste robovanja od strane roba: robovanje njegove nutrine i robovanje njegove vanjštine. Čovjek Ga treba obožavati srcm, jezikom i cijelim tijelom. Održavanje spoljašnjeg robovanja uz lišavanje suštine unutarnjeg ne približava ga njegovom Gospodaru, niti mu garantuje nagradu i primanje djela.
Ono što se želi jeste testiranje srca i iskušavanje nutrine. Djelo srca je duh robovanja i njegova srž, pa ukoliko djela tijela ostanu bez toga, onda ona bivaju poput mrtvoga tijela bez duše. Nijjet je djelo srca, a srce je kralj cijelog tijela i cilj naredbi i zabrana, pa kako da sa njega spadne obaveza a da ostanu obaveze njegovih podanika, vojske i sljedbenika, koje su propisane radi srca i njegovog boljitka? Zar je ovo išta drugo do naopakog postavljanja stvari i obrtanje suštine?
Ono što se želi svim djelima, spoljašnjim i unutarnjim, ustvari je zbog dobrobiti srca, njegova savršenstva i istinskog robovanja njegovom Gospodaru, Koji ga u postojanju održava i Kojeg jedino treba da obožava. U potpunost toga spada i to da se srce sa svojim vojskama potpuno posveti svom Obožavanom Gospodaru i bude svjesno Njegove blizine.
[Prva krajnost]
Ako srce pošalje svoje vojske i podanike, a sam bude odsutan od svog služenja i robovanja, doista je takvo služenje najzaslužnije odbijanja i prezira. Ovaj je pravi primjer za ovu situaciju. Da li su djela koja su lišena srčanih radnji išta drugo do površnih, slučajnih pokreta nemarnika? U najboljem slučaju mogu postići da nemaju niti nagrade, niti kazne.
[Druga krajnost]
Kada su ovo vidjeli neki od onih koji vode brigu o srcima, oni su se okrenuli od toga posvetivši se robovanju srca, a zanemarujući robovanje tijela. Kažu: ’Ono što se želi jeste istinsko služenje srca, a udovi su inferiorni. Ove dvije skupine se u potpunosti poklapaju jedna nasuprot druge. Ovi ne obraćaju pažnju na robovanje tijela, pa im je propalo i robovanje srca, a oni prethodni ne obraćaju pažnju na robovanje srca, pa im je propalo i robovanje tijela.
[Pravi put]
Ali vjernici koji su spoznali Allaha i Njegove naredbe, istinski Mu robuju i vanjštinom i nutrinom. Oni su dali prednost svojim srcima u služenju Allahu, a udove su učinili pratiocima srca njihovih, te je ostao i kralj i vojske njegove u službi Obožavanog. Ovo je suština ubudijeta, istinskog robovanja. Poznato je da je upravo to svrha zbog koje je Uzvišeni Gospodar slao poslanike, objavljivao knjige i propisivao vjerozakone. Tvrdnja da je istinsko robovanje ostvareno iako mu nije pridružen ubudijet srca predstavlja jednu od najneispravnijih i najpokvarenijih tvrdnji. A Allah je Onaj Koji daje uspjeh.
Ko razmisli o šerijatu, njegovim izvorima i ograncima, znaće povezanost djela tijela sa djelima srca, i da nema koristi bez njih, te da su srčane radnje obaveznije robu od djela tijela. Da li se razlikuje vjernik od munafika osim po djelima koja su u srcu svakoga od njih, a koja prave razliku između njih? Da li je moguće da iko uđe u islam osim sa djelom srca prije djela tijela? A robovanje srca je veće, brojnije i trajnije od robovanja tijela, jer je obavezan u svakom vaktu. Zbog ovoga je iman neprestana obaveza srca, a islam je s vremena na vrijeme obaveza tijela.[1] Tako je ono što nosi iman – srce, a ono što nosi islam – tijelo, i ovo su sažete riječi po ovom pitanju, jer ako bih govorio opširno o tome ispala bi velika knjiga, tako da samo ukazujem išaretom ka tome. Poenta ovog pitanja jeste da djela tijela bivaju ibadetom uz namjeru, nijjet…“ (Ibnul-Qajjim)[2]
[Čovjek putuje srcem ka Allahu]
„Znaj da rob prelazi put ka Allahu svojim srcem a ne svojim tijelom, i da je bogobojaznost – bogobojaznost srca, a ne bogobojaznost udova. Kaže Uzvišeni: Pa ko poštiva Allahove propise, znak je čestita (bogobojazna) srca. (El-Hadždž, 32.), i kaže: Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići bogobojaznost vaša. (El-Hadždž, 37.), i kaže Vjerovjesnik, s.a.w.s.: ’Bogobojaznost je ovdje’[3], pokazavši na prsa. Tako onaj ko je oštrouman i uz malo djela prelazi višestruko veće razdaljine ispravnom odlučnošću, visokom ambicijom, i time što mu je cilj jedan i nijjet ispravan, nego što prelazi onaj kod koga nije tako, uz veliki umor i težak put. To je zato što odlučnost i ljubav otklanjaju poteškoću i put čine ljepšim. Napredovanje ka Allahu i brže stizanje do Njega dolaze sa ambicijama, iskrenom željom i odlučnošću, pa onaj koji posjeduje ambiciju biva u daleko većoj prednosti, makar mirovao, nego onaj koji puno radi, a to ne posjeduje.“ (Ibnul-Qajjim)[4]
„Srca se kreću prema Allahu kroz ljubav, obraćanje srca Njemu, usmjeravanje srca ka Njemu i drugim srčanim radnjama, makar se tijelo ne pomjerilo naviše. Vjerovjesnik, s.a.w.s.: ‘Rob je najbliži svom Gospodaru kada je na sedždi.’, mada u tom slučaju njegovo tijelo ne može biti niže.“ (Ibn Tejmijje)[5]
[Neraskidiva veza između srčanih i tjelesnih radnji]
„Svaki vanjski islam koji ne dovodi čovjeka do suštine unutarnjeg vjerovanja ne koristi mu sve dok se uz njega ne pronađe nešto od unutarnjeg vjerovanja, imana. I svaka unutarnja suština, ma kakva bila, neće koristiti čovjeku ako ne izvršava vanjske islamske propise. Makar se srce cijepalo od ljubavi ili straha, ako uz to ne slijedi izvršavanje islamskih obreda i šerijata, to čovjeka neće spasiti od Vatre, kao što ni u slučaju da čovjek izvršava sve islamske obrede, ali u svojoj nutrini nema suštinu vjerovanja, neće biti spašen vatre.“ (Ibnul-Qajjim)[6]
Duhovna dimenzija ibadeta 2
[Borba sa svojom dušom]
„Uzvišeni je rekao: One koji se budu zbog Nas borili, Mi ćemo, sigurno, putevima Našim uputiti. (El-‘Ankebut, 69.) Uzvišeni Allah je povezao uputu sa borbom, pa su najupućeniji ljudi oni koji se najviše bore, a najobaveznija borba je borba sa svojom dušom, borba sa prohtjevima, borba sa šejtanom, i borba sa dunjalukom. Ko se bude borio protiv ovo četvoro u ime Allaha, Allah će ga uputiti putevima Njegovom zadovoljstva koji vode Njegovom Džennetu. A ko ostavi borbu, promaći će mu od upute onoliko koliko je ostavio od borbe. Kaže Džunejd: ’A oni koji se bore pokajanjem protiv svojih prohtjeva radi Nas, zasigurno ćemo ih uputiti putevima iskrenosti’. Neće se moći boriti protiv svog vanjskog neprijatelja osim onaj koji se borio protiv ovih neprijatelja, pa ko njih pobijedi, pobijedit će svog (vanjskog) neprijatelja, a koga oni pobijede, pobjedit će ga i njegov (vanjski) neprijatelj. (Ibnul-Qajjim, El-Fewa’id, 59., Darul-kutubil-‘ilmijje, Bejrut, 1973. g.)
[Jelo će biti onakvo kakvo je zrno]
„Srce će ili razmišljati o obavezama koje se tiču njegovog Ahireta i onoga što će mu tamo koristiti, ili o njegovim dunjalučkim koristima i življenju na njemu, ili o vesvesama, pustim željama i hipotetičkim situacijama. Prethodno smo rekli da je primjer duše poput primjera mlina: melje ono što se u njega baci. Tako, ako se u njega baci pšenica – samleće je, ako se u njega baci staklo – samleće ga, ako se u njega baci šljunak – samleće ga, ako se u njega baci izmet – samleće ga. Uzvišeni Allah održava taj ‘mlin’ u postojanju, njegov je Vladar, i upravlja njime, pa je tako dao da srce ima meleka koji u njega ubacuje ono što će mu koristiti, ne bi li to samleo, i šejtana koji u njega ubacuje da melje ono što će mu štetiti. Nekada melek dodirne dušu, a nekada šejtan. Zrno koje ubaci melek garantuje svaki hajr i vjerovanje u Allahovo obećanje, dok zrno koje ubaci šejtan garantuje svako zlo i poricanje Allahovog obećanja. Jelo će biti onakvo kakvo je zrno. Vlasnik štetnog zrna može ga ubaciti samo u mlin u kojem nema korisnog zrna, i čiji održavatelj ga je zanemario i od njega se okrenuo. U tom slučaju će ovaj odmah u njega ubaciti ono što ima kod sebe. (…) Temelj sreće ovog mlina jeste bavljenje onim što te se tiče, a njegova propast je bavljenje onim što te se ne tiče.“ (Ibnul-Qajjim, El-Fewa’id, 178., Darul-kutubil-‘ilmijje, Bejrut, 1973. g.)
„Rekao je Šeqiq ibn Ibrahim: ‘Vrata upute su zaključana stvorenjima zbog šest stvari:
– uživaju u blagodatima ali ne zahvaljuju na njima,
– traže znanje ali ne rade po njemu,
– brzo upadaju grijeh ali odlažu pokajanje,
– obmanuti su time što se druže sa dobrim ljudima ali ne slijede njihove postupke,
– dunjaluk se okreće od njih ali oni idu za njim,
– Ahiret im dolazi ali oni se okreću od njega.‘
Kažem: Osnova svega toga je nedostatak onoga što će ga podstaknuti na dobro i zastrašiti od zla. A osnova toga je slabost ubjeđenja. A osnova toga je slabost duhovnog vida – pronicljivosti. A osnova toga je niskost i prezrenost duše, i zamjenjivanje onoga što je dobro za ono što je gore. U suprotnom, kada bi duša bila časna i velika ne bi bila zadovoljna sa onim što je loše. Svako dobro dolazi od Allahove upute i Njegovom voljom, časnošću, plemenitošću i veličinom duše, dok svako zlo dolazi od njene prezrenosti, niskosti i ništavnosti. Kaže Uzvišeni: Uspio je onaj ko je očisti… (Eš-Šems, 9.), tj. onaj ko je učini velikom i unaprijedi je kroz pokornost Allahu. Kaže Uzvišeni: A propao je onaj ko je onečisti… (Eš-Šems, 9.), tj. onaj ko je učini ništavnom i prezrenom kroz nepokornost Allahu. Časne duše su zadovoljne samo stvarima čije će krajnje ishodište biti najuzvišenije, najbolje i najpohvalnije. Prezrene duše kruže oko niskosti i upadaju u njih kao što muhe upadaju u nečisti. Časna i uzvišena duša nije zadovoljna nepravdom, razvratom, krađom, pronevjerom, jer je ona veća i uzvišenija od toga, dok ponižena i prezrena duša radi suprotno od toga. Svaka duša teži onome što joj odgovara, i sliči, i ovo je značenje Allahovih riječi: Reci: Svako postupa shodno njegovoj prirodi! (El-Isra’, 84.), tj. onome što sliči njegovoj i odgovara njegovoj prirodi. Čovjek radi nešto na način koji odgovara njegovim osobinama i prirodi. Svaki čovjek ide putem, pravcem ili ima običaje shodno onome što je navikao i kakva mu je priroda. Tako pokvarenjak postupa shodno svojoj prirodi: na blagodati uzvraća griješenjem i okretanjem od Onoga Ko je dao te blagodati. Također, vjernik postupa shodno svojoj prirodi: zahvaljuje Onome Ko daje blagodati, voli Ga i hvali, nastoji zadobiti Njegovu ljubav, stidi se Njega, uvijek je svjestan Njegovog nadzora, poštuje Ga i veliča.“ (Ibnul-Qajjim, El-Fewa’id, 178., Darul-kutubil-‘ilmijje, Bejrut, 1973. g.)
[Tabor pokornih i nepokornih]
„Uzvišeni Allah je stvorenja učinio da budu između naredbe i zabrane, davanja i uskraćivanja. Stvorenja su se podijelila na dva tabora:
– Prvi tabor koji je na Njegovu naredbu uzvratio neispunjavanjem, na Njegovu zabranu kršenjem, na Njegovo darivanje nezahvalnošću, i na Njegovo uskraćivanje srdžbom. Ovo su Njegovi neprijatelji, a to neprijateljstvo je srazmerno prisutnosti navedenog kod njih.
– Drugi tabor: oni koji su rekli: „Mi smo Tvoji robovi. Ako nam narediš, žurno ćemo se odazvati. Ako nam zabraniš, naše ćemo duše od toga sustegnuti i suzdržati se onoga što si nam zabranio. Ako nam nešto podariš hvalimo Te i zahvaljujemo Ti. Ako nam nešto uskratiš pokoravamo Ti se u tome i spominjemo Te.
Između ove skupine i Dženneta stoji samo zastor dunjalučkog života. Kada taj zastor pocijepa smrt, odlaze onome što predstavlja vječno uživanje i radost očiju. Isto tako između prvih i Džehennema stoji samo zastor dunjalučkog života, pa kada taj zastor pocijepa smrt, odlaze onome što predstavlja vječno kajanje i bol. Kada se u tvom srcu sukobe vojske dunjaluka i Ahireta, i želiš znati kojem taboru pripadaš pogledaj kojem si od ta dva tabora više naklonjen, i uz koga se boriš. Ne možeš biti između dvije vojske, jer si nužno sa jednom od njih.
Tabor pokornih je u prohtjevima vidio prevaru pa im se suprotstavio. Tražili su savjet od razuma i prihvatili ga. Svoja su srca ispunili razmišljenjem o onome za šta su stvoreni, a svoje udove posvetili činjenju onoga što im je naređeno. Svoje vrijeme su ispunili onim što će izgraditi njihova staništa na Ahiretu, a brzinu dolaska smrti su preduhitrili neoklijevanjem u činjenju dobrih djela. Žive na dunjaluku, ali su im duše otputovale sa njega i nastanile se na Ahiretu prije nego što su preselili. Zaokupljeni su Allahom i pokornošću Njemu srazmerno njihovoj potrebi za Njim, a pripremili se za Ahiret onoliko koliko će tamo ostati. Uzvišeni im je na to, još na ovom svijetu, uzvratio džennetskim uživanjem i mirisom: podario im je prisnost sa Njim, okrenuo njihova srca ka Njemu podarivši im ljubav prema Njemu i čežnju za susretom sa Njim; podario im je blagodat Njegove blizine i iz srca njihovih izbacio ono što zaokupira druga srca, kao što je ljubav prema dunjaluku, strah od njegovog gubljenja i briga i tuga pošto ga izgube. Njima je bilo lahko ono što je rasipnicima i ljubiteljima dunjalučkog sjaja bilo teško i trnovito. Oni su uživali u onome što je neznalicama strano i nepoznato. Tijelima su bili na dunjaluku, a dušama kod džennetskih kapija…“ (Ibnul-Qajjim, El-Fewa’id, 194., Darul-kutubil-‘ilmijje, Bejrut, 1973. g.)
„Kao što je Uzvišeni Allah dao da život tijela biva uz hranu i piće, tako je i život srca uz neprestano spominjanje Allaha, priklanjanje Njemu, ostavljanje grijeha i nemara koji pritiskaju srce, vezivanja za niskosti i strasti koje će ubrzo proći, a što slabi život srca sve dok ne umre. Znak njegove smrti jeste da dobro ne vidi dobrim, niti zlo vidi zlim, kao što je rekao Abdullah ibn Mes’ud: ’Da li znate ko je mrtvog srca o kojem je rečeno:
لَيْسَ مَنْ مَاتَ فَاسْتَرَاحَ بِمَيِّتٍ … إِنَّمَا الْمَيِّتُ مَيِّتُ الْأَحْيَاءِ
Nije mrtav onaj ko umrije pa se odmori
Već je mrtav mrtvac što sa živima hodi…
Upitaše: ’A ko je to?’ On odgovori: ’Onaj ko dobro ne vidi dobrim, niti zlo vidi zlim.’ Pravi čovjek je onaj ko se boji smrti svog srca, a ne smrti svog tijela. Većina stvorenja se boji smrti tijela, a ne mare za smrt srca. Oni poznaju samo prirodni život, što je posljedica smrti srca i duše. Ovaj prirodni život je sličan prolaznoj sjeni, biljci koja se brzo suši, i snu koji izgleda kao da je stvarnost, pa kada se čovjek probudi uvidi da su to bile samo zamisli. U tom smislu kaže Omer b. Hattab, r.a.: ’Da je sav život, od početka do kraja, dat jednom čovjeku, a zatim mu smrt došla, bio bi poput onoga koji je u snu vidio nešto što ga je obradovalo, pa se probudi a u ruci nema ništa.’“ (Ibnul-Qajjim, Medaridžis-salikin, 3/249., drugo izdanje: Darul-kitabil-‘arebijji, Bejrut, 1973.)
„Kupi svoju dušu danas; pijaca je još tu, cijena je poznata, roba je jeftina. Međutim, doći će dan kada neće biti ni pijace, ni robe, niti će u tom danu išta, bilo veliko ili malo, moći kupiti i nabaviti. To će biti dan u kojem će vam biti jasno da ste sami sebe obmanuli…(Et-Tegabun, 9.) Dan kad nevjernik bude prste svoje grizao…(El-Furqan, 27.)
إذا أنت لم ترحل بزاد من التقىوأبصرت يوم الحشر من قد تزودا
ندمت على أن لا تكون كمثلهوأنك لم ترصد كما كان أرصدا
Ako se takvalukom za put ne opskrbiš
Na Sudnjem Danu ćeš opskrbljene tek da primjetiš…
Kajaćeš se što i ti poput njega nisi bio
I što se kao on i ti nisi pazio…
Onaj ko radi bez iskrenosti i slijeđenja Poslanika, s.a.w.s., sliči putniku koji je svoju torbu napunio pijeskom koja mu samo predstavlja beskorisni pijesak. Kada svoje srce opteretiš dunjalučkim brigama i teretima, zanemarujući virdove[7] koji predstavljaju snagu i život za srce, bićeš poput putnika koji svoju jahalicu opterećuje više nego što može podnijeti, a ne daje joj njenu hranu. Kako ćeš se samo ona zaustaviti…“ (Ibnul-Qajjim, El-Fewa’id, 49., Darul-kutubil-‘ilmijje, Bejrut, 1973. g.)
Nastavit će se…
[1] Tj. iman u srcu mora postojati neprekidno, dok za farzove i obaveze tijela, poput namaza, posta itd., postoje određena vremena.
[2] Vidjeti: Ibnul-Kajjim El-Džewzijje, Beda’iul-fewaid, 3/192-193., Darul-kitabil-‘arebijj, Bejrut.
[3] Hadis bilježi Muslim, 2564.
[4] Vidjeti: El-Fewaid, 141-142., Darul-kutubil-‘ilmijje, Bejrut, 1973. g.
[5] Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 5/571., Darul-wefa’, 2005.
[6] Vidjeti: El-Fewaid, 142., Darul-kutubil-‘ilmijje, Bejrut, 1973. g.
[7] Dnevni ibadet kojim rob obožava svog Gospodara, poput jutarnjih i večernjih zikrova, i raznih drugih nafila.