Polako, nježno, na prelijepom nebu mlađak se gosti,
To nam Allah daje znak da sutra se posti.
Ramazan hairli neka je svima,
Svim časnim i iskrenim muslimanima.
U vazduhu već se osjeća miris mehkoga hljeba,
Al’ izdržati do iftara, postiti treba.
Prve teravije već se klanjaju,
Šejtani se u okove sklanjaju.
Kapije mirisnog Dženeta sada su širom otvorene,
A kapije užarenog Džehenema zatvorene.
To je milost Gospodara svjetova, prema svome robu,
Ramazan je vrijeme za pokajanje i teobu.
Miriše hljeb, miriše datula,
Užarena je na šporetu majčina spatula.
Ona iftar sprema,
Babo, gladan, umoran, sada malo drijema.
U susjednoj sobi, čuje se Allahova Knjiga,
To uči dedo Allahove ajete, njemu je u tome svaka briga.
Ne brine on za iftar, njegova hrana sada je Knjiga Časna,
I priča o Musau i Harunu krasna.
Čita dedo, a brada mu kvasna od suza,
Sjeća se on, kako je njegova mati za iftar imala samo malo kukuruza.
Nije bio bogat, nije imao konje i kuće,
Sjeća se on vremena kada je sa bratom išao u šumu da bere nekakvo pruće.
Ali ne plače on zbog sebe, ne! On je bio srećan,
Klanjao sa svojim, sada već davno rahmetli babom i molio za Džennet vječan.
On plače zbog mene, zbog nas,
Što nam se čitav Ramazan svodi na taj iftarski čas.
A Ramazan je mnogo više, nije samo kahve i dosta smijeha,
Već učenje Kur’ana i plakanje zbog grijeha.
A ima ih kod nas, ima dosta grijeha vala,
Da je grijeh kao biber mali, da se napuni puna bibera jedna velika sportska sala.
Allahov robe, ko ti garantuje da ćeš slijedeći Ramazan da doživiš,
Ti poslije njega treba čitavu godinu izazova i nesreća da preživiš.
Pa ne oklijevaj ne odgađaj i ne drijemaj,
Uči Kur’an i pokajanja spremaj…
Edin Salihović