Piše: Mr. Hakija Karunić
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu. Određivanje namaskih vremena: Nastupanje namaskog vremena je, konsenzusom islamskih učenjaka, jedan od uvjeta validnosti namaza. Na to ukazuju riječi Uzvišenog Gospodara: “Obavljaj propisane molitve kad sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine, i molitvu u zoru jer molitvi u zoru mnogi prisustvuju” (prijevod značenja El-Isra, 78), kao i riječi: “Vjernicima je propisano da u određeno vrijeme molitvu obavljaju” (prijevod značenja En-Nisa, 103). Početak i završetak svakog namaskog vremena precizno je definiran hadiskim predajama, a vezani su za kosmičke pojave. Sabahsko vrijeme nastupa pojavom stvarne zore i traje do izlaska Sunca. Podnevsko vrijeme nastupa kada Sunce pređe polovinu neba, tj. u onom trenutku kada se sjenka počne povećavati, i traje sve dok sjenka uspravljenog predmeta ne dostigne dužinu istog ne računajući dužinu sjenke kada je Sunce u zenitu. Proizvoljno vrijeme ikindije traje sve do pred zalazak Sunca kada ono izgubi svoj sjaj, a krajnje vrijeme ikindije završava zalaskom Sunca. Akšam traje sve dok na horizontu ne nestane tragova Sunca, crvenila i bjelila, a jacija traje do polovice noći.
Moderni način življenja učinio je da se u određivanju namaskih vremena malo ko izravno oslanja na ova kosmička obilježja. Raširenost urbanih zona, visoke građevine i rasvjeta praktično su otežali izravno praćenje ovih znakova, a precizni astronomski proračuni, satovi, računari i vaktije postali su primarni oslonac u određivanju namaskih vremena. S obzirom da postoje debate širokih razmjera među islamskim pravnicima oko validnosti oslanjanja na proračun u određivanju lunarnih mjeseci, potrebno je ukazati na razliku između ova dva pitanja: oslanjanje na proračun pri određivanju namaskih vremena i lunarnih mjeseci. Veliki učenjak iz sedmog hidžretskog stoljeća El-Karafi govori o toj razlici i konstatira da je određivanje namaskih vremena putem proračuna, na sve načine koji to omogućavaju, validno i prihvatljivo čak i kod učenjaka koji ne prihvataju oslanjanje na proračun u određivanju lunarnih mjeseci, i kaže: “Iako je proračun pojave mlađaka i pomračenja Sunca i Mjeseca kategorički tačan, jer je Uzvišeni Allah učinio da kretanja nebeskih tijela i putanje sedam planeta budu kontiunirani tako da teku jednim ustaljenim sistemom kroz čitavo vrijeme i to odredbom Silnog i Znanog. Rekao je Uzvišeni Allah: ‘I Mjesecu smo odredili položaje; i on se uvijek ponovo vraća kao stari savijeni palmin prut’ (prijevod značenja Jasin, 39) i rekao je: ‘Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove’ (prijevod značenja Er-Rahman, 5), tj. kretanje Sunca i Mjeseca je proračunato i to se nikad ne remeti i ne mijenja.” (El-Furuk, 2/288.) Zatim govori, da kada se već može kategorički znati vrijeme pojave mlađaka, zbog čega nije validno osloniti se na proračun kao što se oslanja pri određivanju namaskih vremena, te naglašava da je razlika između ova dva pitanja u sljedećem:
Uzvišeni Allah vezao je početak namaskog vremena izravno za kosmičku pojavu, rekao je: “Obavljaj propisane molitve kad Sunce s polovine neba krene” (prijevod značenja El-Isra, 78), te kada se desi ta kosmička pojava nastupilo je namasko vrijeme. Zbog toga je svaki pouzdan način kojim se zna nastupanje te pojave prihvatljiv, jer je uzrok namaza sama kosmička pojava.
Međutim, kada se radi o mlađaku i nastupanju hidžretskog mjeseca, šerijatski tekstovi su drugačije formulirani. Kosmička pojava, odnosno rađanje mlađaka nije izravno učinjeno uzrokom nastupanja mjeseca, nego je uzrok nastupanja hidžretskog mjeseca sveden na jednu od dvije stvari: viđenje mlađaka i upotpunjenje trideset dana starog mjeseca. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Postite kada vidite mlađak i prekinite post kada ga vidite, a bude li oblačno, upotpunite trideset dana!” (Buharija, br. 1909, i Muslim, br. 2567) To znači da šerijat nije učinio rađanje mlađaka izravnim uzrokom nastupanja hidžretskog mjeseca, nego je to vezao za viđenje mlađaka i upotpunjenje trideset dana starog mjeseca. (Pogledati: El-Furuk, 2/300)
Ovom prilikom nije nam namjera govoriti o propisu oslanjanja na proračun pri određivanju hidžretskih mjeseci i iznošenju dokaza jednog i drugog mišljenja, jer ovdje govorimo o namazu, a ne o postu, dakle želimo ukazati na razliku između dva pitanja, te da učenjaci koji ne vide oslanjanje na proračun pri određivanju hidžretskih mjeseci prihvataju proračun u određivanju namaskih vremena.
Savremeni načini određivanja namaskih vremena su validni i prihvatljivi ukoliko potpuno pouzdano ili velikom vjerovatnoćom ukazuju na namasko vrijeme. Velika vjerovatnoća i prevladavajuće mišljenje su prihvatljivi u šerijatu i na njima se grade propisi. Na to ukazuje predaja od Esme, radijallahu anha, u kojoj kazuje da su iftarili u vremenu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jednog oblačnog dana, mislivši da je Sunce zašlo, ali se kasnije razvedrilo i Sunce se ponovo pojavilo. (Bilježi Buharija, br. 1959) To znači da su u određivanju nastupanja akšam-namaza bili oslonjeni na prevladavajuće mišljenje, jer da su imali kategorički dokaz, ne bi se mogla desiti greška.
Okretanje prema Kibli u prijevoznim sredstvima
Okretanje prema Kibli je, konsenzusom islamskih učenjaka, jedan od uvjeta namaza, a na to upućuje kur’anski ajet: “Vidimo Mi kako sa žudnjom bacaš pogled prema nebu, i Mi ćemo sigurno učiniti da se okrećeš prema strani koju ti želiš: okreni zato lice svoje prema Časnome hramu! I ma gdje bili, okrenite lica svoja na tu stranu” (prijevod značenja El-Bekare, 144), kao i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada ustaneš da namaz obaviš, upotpuni abdest, zatim se okreni prema Kibli i donesi tekbir.” (Buharija, br. 6251, i Muslim, br. 912) Učenjaci navode brojne načine određivanja Kible od kojih su: Sunce, Mjesec, zvijezde, Sjeverni pol, tokovi rijeka, planinski lanci, smjerovi vjetrova i mihrabi u džamijama, a u današnjem vremenu busole i kompasi. Kada putnik želi klanjati nafila-namaz u prijevoznom sredstvu, nije dužan biti okrenut prema Kibli, nego će biti okrenut u smjeru kretanja prijevoznog sredstva. Pohvalno je da se za vrijeme donošenja početnog tekbira okrene prema Kibli, a zatim će se ponovo okrenuti u pravcu putovanja, kao što na to upućuje predaja od Enesa, radijallahu anhu, u kojoj kaže da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi bio na putovanju i htio klanjati nafilu, okrenuo svoju devu prema Kibli i donio tekbir, a zatim bi klanjao okrenut u smjeru putovanja.” (Ebu Davud, br. 1225, hadis je hasen po ocjeni šejha Albanija)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije obavljao farz-namaze na jahalici, nego bi sjahao, okrenuo se prema Kibli i klanjao obavezni namaz. (Pogledati: Buharija, br. 1097) To znači da putnik obavlja obavezne – farz-namaze van prijevoznog sredstva, i pri tome se pomaže propisanim olakšicama, kao što su spajanje namaza, podne sa ikindijom i akšama sa jacijom, u nekom od dva namaska vremena. Ipak, ponekad putovanje to ne dozvoljava i putnik biva prisiljen obaviti obavezni namaz u prijevoznom sredstvu. U tom slučaju će obaviti namaz u njegovom vremenu trudeći se, koliko je u mogućnosti, da se okrene prema Kibli, postupajući prema riječima Uzvišenog Allaha: “Zato se Allaha bojte koliko god možete” (prijevod značenja Et-Tegabun, 16) i riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada vam nešto naredim, izvršite to koliko ste u mogućnosti!” (Buharija, br. 7288, i Muslim, br. 3321) Ako prijevozno sredstvo promijeni smjer kretanja, klanjač će se, ako je u mogućnosti, ponovo okrenuti prema Kibli, a ako nije u mogućnosti, nastavit će klanjati i namaz mu je ispravan, jer se bojao Allaha koliko je mogao. Ako putnik obavi namaz u prijevoznom sredstvu uz pretpostavku da će u toku namaskog vremena napustiti prijevozno sredstvo, namaz mu je ispravan, ali je preče da ga odgodi i klanja van prijevoznog sredstva. Klasični učenjaci su govorili o obavljanju namaza u prijevoznim sredstvima poznatim u njihovom vremenima, poput lađa i brodova, i složili su se na tome da je farz-namaz obavljen u njima ispravan.
Klanjanje za imamom putem televizije
Satelitski kanali izravno emitiraju namaze u svetim hramovima: Mekki, Medini i Jerusalemu, što je otvorilo još jedno fikhsko pitanje: da li je dozvoljeno povoditi se za imamima tih harema putem televizije? Ispravno mišljenje po ovom pitanju je da klanjanje za odsutnim imamom nije ispravno, a na to upućuju sljedeći argumenti:
● Namaz u džematu obavlja se na šerijatom utvrđeni način, a to je da se imam i muktedije (osoba koja klanja iza imama) sastanu na jednom mjestu, što i jeste značenje džemata ili zajedničkog klanjanja.
● Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Nema namaza onaj ko sam klanja iza saffa!” (Ahmed, br. 16340, Ibn Madže, br. 1003, i Ibn Huzejme u svom Sahihu, br. 1569) Neispravnost namaza osobe koja se izdvoji iz saffa i klanja iza njega, upućuje na neispravnost namaza onoga ko je u potpunosti odvojen od džemata.
● Kada bi povođenje za fizički odsutnim imamom bilo dozvoljeno, to bi rezultiralo ostavljanjem namaza u džamiji i klanjalo bi se u kućama, što bi poništilo mnoge koristi namaza u džematu, poput: jačanja međusobnih odnosa, javnog isticanja ovog velikog islamskog obilježja, upoznavanja stanja drugih vjernika i sl.
● Ako se radi o farz-namazu, onda pored spomenutog, povođenje za odsutnim imamom nije validno zbog razlike u namaskim vremenima.
Što se, pak, tiče povođenja za imamom kojeg muktedije ne vide, ali čuju njegov glas izravno ili putem ozvučenja, učenjaci po ovom pitanju prave razliku između dva stanja:
Prvo: kada se klanja u prostorijama koje su dio mesdžida ili su spojene s njim, ali klanjači ne vide imama niti muktedije. Povođenje za imamom u ovom slučaju je ispravno. Vizuelno praćenje imama ili muktedija nije uvjet i dovoljno je da se čuje imamov glas, izravno ili prenesen. Na to ukazuje predaja od Esme, radijallahu anha, u kojoj spominje da je ušla kod Aiše, radijallahu anha, za vrijeme pomračenja Sunca. Ashabi su u tom vremenu bili u namazu koji je predvodio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a Aiša je klanjala u svojoj kući povodeći se za Poslanikom (pogledati: Buharija, br. 86, i Muslim, br. 2141), a kuće Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bile su spojene uz mesdžid i imale su direktan prolaz u mesdžid.
Drugo: Kada se klanja u odvojenim prostorijama koje nisu dio mesdžida niti su direktno s njim spojene. Povođenje za imamom u ovom slučaju dozvoljeno je ako se čuju tekbiri imama i ako je prostor do mesdžida popunjen saffovima, jer prostor koji su saffovi popunili je poput samog mesdžida. Uzvišeni Allah najbolje zna.
El-Asr, br. 43.