Piše: Mr. Semir Imamović
Nadnaravnost (čudesna nedostižnost) Kur’ana se, između ostalog, manifestuje i u tome što njegovi lahko prepoznatljivi i u svakom vremenu razumljivi izrazi (pojmovi), često skrivaju činjenice koje nije moguće otkriti u svakom vremenu, on ih brižno čuva za vrijeme u kojem čovječanstvo prolazi kroz krizu i lutanje, i onda, njihovim otkrićem i osvjetljavanjem, iznova mijenja tok historije, pobjedonosno likujući nad svekolikim ljudskim, naučnim i duhovnim, zaostajanjem. Kur’an, ustvari, traga za činjenicama (istinama), iscrpljuje sve naučne i spoznajne mogućnosti, da bi na kraju, između vjere i nevjere (imana i kufra), za ljude odabrao prirodnu i pitku vjeru, koja na život, prvenstveno, gleda kroz prizmu zdravog promišljanja i naučne pronicljivosti, i vodi ga utemeljenim znanjem, ka njegovom ispravnom cilju, a njegovu snagu uvišestručuje svojim jednostavnim prirodnim metodama, a sve to kako bi, na kraju, pomogao čovječanstvu u ostvarenju davno izgubljenog smisla (suštinskog značenja života), kojeg svojataju svi savremeni filozofski pravci i orjentacije, iako ga nikada nisu postigli u svom stvarnom životu. Njihovo traganje za smislom života najviše nalikuje primjeru kazaljke na satu, koja startuje s jedne pozicije, a zatim se, nakon dvadesetčetvoročasovnog ciklusa, ponovo vraća na istu tu poziciju, tj. vrti se u vlastitom zatvorenom krugu. Da su ikada razmišljali o mudrostima propisivanja posta (i drugih islamskih propisa), otkrili bi da je on, ustvari, najbolja praktična manifestacija egalitarizma (jednakosti među ljudima), jedne od temeljnih teorijskih postavki moderne ljudske misli, i nedosanjani san današnje civilizacije.
U metaforičnom smislu, post je ”prinudno (obligatno) siromaštvo (gladovanje)”, kojeg islam propisuje u svrhu uspostave jednakosti među ljudima u odricanju od jela, pića i tjelesnih užitaka, ne gledajući pri tome njihov socijalni i imovinski status, kao što, propisivanjem namaza, uspostavlja jednakost u poniznosti i predanosti jednom Bogu, a propisivanjem hadždža briše sve socijalne razlike među ljudima. Post ima za cilj, na praktičan način, podučiti čovjeka, to krhko Božije stvorenje, pravom smislu života, koji se krije izvan a ne unutar njega, i tome da je istinski život onaj kojeg ne vidimo i ne primjećujemo, a ne onaj kojeg živimo i opažamo. Istinski život je u jedinstvenom osjećaju duha, a ne u različitim porivima i izljevima strasti. Kada bi on bio ostvaren, ljudi se ne bi razlikovali po svojim intelektualnim sposobnostima, porijeklu, društvenom statusu, materijalnom i imovinskom stanju, nego prema sposobnosti kontroliranja sopstvenih nagona snagom vlastitog uma. Jer nagon (strast), a pogotovo onaj koji dolazi iz ljudskog stomaka, je izvor svih problema i nedaća na Zemlji, on je praktična pamet koja vlada zemljom.
U bici, koja se kontinuirano vodi između razuma i strasti, strast je ta koja uglavnom izlazi kao pobjednik. Otuda i potreba za postom kao jedinstvenim programom odgoja, vaspitanja i duhovne vježbe, sistemom kojim razvija jednakost osjećaja, opažanja i naravi među ljudima i izričitim sudcem koji se isprječava između unutarnjih poriva i njihovih materijalnih objekata. Post dovodi cjelokupni ljudski rod, na istoku i zapadu, u jedinstveno psihološko stanje, u njega udahnjuje dušu koja zna za milost i milosrđe, i hrani ga, onako gladnog, idejom za koju u savremenoj nauci znaju samo iz udžbenika, idejom prirodne (a ne vještačke), jednakosti bogatih i siromašnih, i međusobnog povjerenja. Kada se ova dva značenja utkaju u društvo, osjećaj jednakosti i povjerenja, nestaje i najmanji razlog za nesuglasice, nesporazume i neprijateljstva. U psihologiji naučavaju da bol u čovjeku potiče osjećaj samilosti, što je samo jedan od mnogobrojnih socioloških aspekata posta, budući da post, koji se realizuje kroz potpuno ustezanje od hrane, pića i tjelesnog užitka, do krajnjih granica, ispituje ljudsku izdržljivost i strpljenje, stvarajući tako bol, koja se postepeno transformiše u saosjećanje prema onima koji tu bol svakodnevno kušaju umjesto kore hljeba. Izuzev ličnog bola, još samo prirodne katastrofe i ljudska tragedija, mogu u čovjeku pokrenuti emocije i osjećaj samilosti prema drugima. To su, dakle, dva puta buđenja emocija kod ljudi, onaj prvi koji se dešava na personalnoj razini, koji je očevidan i sistematičan, i onaj drugi kolektivni, koji djeluje zasljepljujuće i dolazi bez ikakvog reda i najave. Samo međusobno saosjećajna i milostiva srca, gladnih siromaha i gladnih bogataša, mogu čuti zov koji dopire iz dubina ljudske savjesti, i jedinstevnim snagama nadvladati sveprisutni materijalizam, samo u tom slučaju je moguće da bogataš, dušom i tijelom, odgovori na potrebu siromaha za komadom hljeba, riječima utjehe, samilosti i povjerenja, duboko svjestan svoje vlastite potrebe i siromaštva.
Riječi Uzvišenog le’allekum tettekun (da bi ste bogobojazni bili), u kontekstu govora o mudrostima propisivanja posta, a koje gotovo svi učenjaci navode kao dokaz da je postizanje bogobojaznosti temeljna svrha i cilj posta, mogu se, također, razumijeti kao poziv čovjeku da, preko posta, sačuva (jetteki) svoju ljudskost i sačuva (očisti) svoju dušu od hajvanskih poriva i robovanja strastima, i poziv društvu da očuva svoje izvorne vrijednosti ljudske dobrote, milosrđa i solidarnosti.
Saff br. 297