Piše: Fahret Kadrić
Iščitavanjem literature koja govori o ibadetima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čitalac se ponekad susreće s određenim nejasnoćama. Naime, primjetno je postojanje vjerodostojnih (sahih) predaja koje govore o istom ibadetu, međutim, te predaje isti ibadet opisuju na različit način što kod običnog čitaoca izaziva dozu sumnje i kolebanja. Da bismo pojasnili nejasnoće i otklonuli sumnje poslužit ćemo se primjerima.
PODIZANJE RUKU PRILIKOM POČETNOG TEKBIRA
U vjerodostojnom hadisu kojeg prenosi Abdullah b. Omer, radijallahu anhu, zabilježeno je da je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je prilikom izgovaranja početnog tekbira podizao svoje ruke naspram ramena.“ (Muttefekun alejhi). U drugoj predaji koja je također vjerodostojna a koju prenosi Vail b. Hudžr, radijallahu anhu, stoji: „Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi stupao u namaz da je donosio tekbir podižući ruke do naspram ušiju.“ (Muslim, br. 391)
Kao što vidimo, dvije predaje opisuju isti ibadet ali na dva različita načina. Postavlja se pitanje: Kojoj od ove dvije predaje trebamo dati prednost? Učenjaci se razilaze po pitanju ibadeta koji su preneseni na različite načine. Da li je bolje i korisnije ograničiti se na jednu predaju i činiti ono što je došlo u njoj ili je pak bolje povremeno činiti ibadet na jedan a povremeno na drugi način. Odgovore na ova pitanja ponudit ćemo poslije, nakon što spomenemo još neke ibadete prenesene u više različitih verzija.
SJEDENJE (ZBOG) ODMORA (DŽILSETUL-ISTIRAHA)
Ovaj pojam označava kratko sjedenje u namazu nakon druge sedžde prvog rekata a prije odlaska na drugi rekat kao i sjedenje nakon druge sedžde trećeg rekata a prije odlaska na četvrti. Nema posebnog zikra koji se uči na ovom sjedenju.
Zapažamo da neki ljudi upražnjavaju i praktikuju ovo sjedenje dok ga drugi nikad ne čine. Razlog za takvo nešto možemo naći u predajama koje su došle na ovu temu a koje u osnovi govore o istom ibadetu ali ga opisuju na različit način. Vail b. Hudžr, radijallahu ahnu, prenosi hadis u kojem je došlo: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi se prilikom ustajanja sa sedžde oslanjao na svoja stegna a zatim bi se uspravio.“ (Ahmed, 4/317, u komentaru Ahmedovog Musneda stoji da je lanac prenosilaca ove predaje dobar, Fethur-Rabbani, 4/14). Kao što vidimo, sjedenje nakon sedžde radi odmora, nije spomenuto u ovoj predaji za koju Ibn Kajjim kaže da je vjerodostojna. (Zadul-Me’ad, 1/238) Nasuprot ovoj predaji, jeste ona koju je zabilježio Buhari u svome Sahihu, a koju prenosi Malik b. Huvejris, radijallahu anhu, koji kaže: „Kada bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustajao sa sedžde neparnih rekata, ne bi se uspravljao dok ne bi kratko sjeo.“ (Buhari, br. 823) U drugoj verziji hadisa koju također bilježi imam Buhari (hadis br. 824) došlo je da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rukama naslanjao na zemlju nakon ove kratke stanke u vidu sjedenja a prilikom odlaska na drugi, odnosno četvrti rekat što neminovno potvrđuje činjenicu da je običavao kratko sjesti nakon druge sedžde i da se nije odmah uspravljao u stojeći položaj.
ZIKR NAKON NAMAZA
U više vjerodostojnih predaja došlo je da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, nakon namaza običavao izgovarati određene zikrove. Jedan od tih zikrova jeste i izgovaranje riječi Subhanallah, Elhamdulillah te Allahu ekber. Ono što je usko vezano za našu temu jeste da su predaje koje govore o ovoj vrsti zirka raznolike. Muslim je zabilježio predaju u kojoj stoji da je Poslanik, sallalallahu alejhi ve sellem, nakon namaza izgovarao trideset i tri puta subhanallah, trideset i tri puta elhamdulillah te trideset i tri puta Allahu ekber, da bi to zaključio riječima: La ilahe illallahu vahdehu la šerike lehu. Lehul-mulku ve lehul-hamdu ve Huve ala kulli šej’in kadir, upotpunjavajući ovime stotinu. (Muslim, br. 597) U Muslimovoj zbirci također nailazimo na predaju koja je slična prethodnoj ali se od nje razlikuje u tome što je došlo da se riječ Allahu ekber, u zikru nakon namaza, izgovara trideset i četiri puta, dok se riječi subhanallah i elhamdulillah izgovaraju po trideset i tri puta. (Muslim, br. 596) Kada je u pitanju zikr nakon namaza postoji još jedna verzija u kojoj stoji da se riječi subhanallah, elhamdulillah te Allahu ekber, izgovaraju po deset puta. (Ahmed, 2/160, Ebu Davud, br. 5065, Ibn Madže, br. 926, Tirmizi, br. 3410, koji je ovu predaju ocijenio kao hasen-sahih).
RAZLIČITOST KAO MILOST
Zajednička karakteristika prethodno spomenutih ibadeta jeste da je riječ o jednom ibadetu koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio na različite načine. Zašto je to tako? Islam kao vjera savršenstva ne bi bila upotpunjenja da u sebi ne sadrži osobinu fleksibilnosti i prilagodljivost. Prirodno je da se ljudi razlikuju, pa je stoga i prirodno da im se ponudi više verzija jednog ibadeta kako ih ne bi ophrvala monotonost u činjenju istih. Različitost u izvršavanju ibadeta nikako ne bi trebala biti predmetom polemisanja i jalovih rasprava. Različitost mora biti shvaćena kao milost i kao takva mora biti prihvaćena. Stoga je i preferirajuće mišljenje među ulemom da se pomenuti ibadeti trebaju izvršavati upravo onako kako je i došlo u predajama. Ponakad na jedan a ponekad na drugi način. (Eš-Šerhul-Mumti’, 3/29-30, Fethul-Kadir, 1/315, Muhezzeb, 1/108-109) Dakle, prilikom početnog tekbira ruke ponekad treba dizati do ramena a ponekad do ušiju. Sjedenje zarad odmora treba upražnjavati ponekad pogotovo ako čovjek osjeća potrebu da malo odmori u ibadetu. Također, zikr nakon namaza nije ukalupljen u jednu formu nego se može činiti na različite načine onako kao što je opisano u vjerodostojnim predajama.
RAZNOLIKOST U IBADETU JE KORISNA
Kada su u pitanju prethodno navedeni ibadeti, ulema je saglasna da raznolikost u izvršavanju istih ni u kom slučaju ne škodi suštini samog ibadeta. Šta više, u raznolikosti se kriju mnoge koristi. Jedna od primarnih koristi u činjenju jednog ibadeta na više različitih načina jeste oživljavanje sunneta. Ako bi se kojim slučajem ljudi ograničili na dizanje ruku naspram ramena prilikom početnog tekbira onda bi sunnet dizanja ruku naspram ušiju bio zapostavljen a možda i umrtvljen. Jedini način na koji je moguće održati sunnet u životu jeste praktikovanjem svih načina koji su vjerodostojno preneseni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Korist koja proizilazi iz prethodno spomenute jeste držanje srca budnim prilikom izvršavanja ibadeta. Ako čovjek povremeno praktikuje ibadet na jedan način a povremeno na drugi onda je njegovo srce budno i prisutno prilikom izvršavanja ibadeta. S druge strane, ako ibadet uvijek izvršava na isti način onda to počinje činiti formalno i rutinski bez osjećaja i prisutnosti srca. Ovo je očito i u praksi potvrđeno. Ljudi koji su navikli da nakon početnog tekbira uče ‘Subhaneke Allahumme ve bi hamdike’ to čine gotovo bez razmišljenja jer oni praktikuju i uče samo tu dovu. Međutim, ako ponekad uče ovu dovu a ponekad i druge dove koje su zabilježene onda će njihovo srce biti budno i prisutno a ibadet daleko potpuniji.(Eš-Šerhul-Mumti’, 3/30).
Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, činjenje ovih a i drugih ibadeta na različite načine u različitim vremenskim periodima govori nam o njegovoj svekolikoj želji da svome ummetu olakša i uprosti ibadete kako bi ih njegovi sljedbenici što potpunije i lakše izvršavali nastojeći da time steknu Allahovo zadovoljstvo.
Asr, br. 42.