Odmetništvo od islama: Nakon što je Usama završio sve potrebne pripreme i nakon širen nja vijesti o Poslanikovoj, s.a.v.s., smrti, pročulo se da su se pojedina plemena odmetnula od islama. Usama je bio u iščekivanju vijesti. Šta se to dešava sa dunjalukom, šta je to s ljudima!? Bio je zatečen činjen nicom da se gotovo cijelo Arabljansko poluostrvo odmetnulo od islan ma. Svi gradovi su otkazali poslušnost halifi i odmetnuli se od islama. Samo tri grada ostala su čvrsto u islamu: Poslanikov grad Medina,
Taif i Mekka.
Razlog zbog kojeg se Mekelije nisu odmetnule od islama
Malo je trebalo da se i stanovnici Mekke odmetnu od islama. Često su o tome međusobno razgovarali. Vijest o odmetanju plemena od islama se tako snažno proširila da se vladar Meke uplašio za svoju sigurnost i napustio taj grad, tako da je Mekka ostala bez vladara. Poznati mekanski pjesnik Luej imao je veliku zaslugu što se Mekelije nisu odmetnule od islama. Za tog pjesnika se veže jedan zanimljiv događaj za vrijeme Bitke na Bedru. U to vrijeme, Luej je još uvijek bio idolopoklonik i u svojim stihovima je napadao Poslanika, s.a.v.s.
Omer, r.a., reče:
-Dozvoli mi, Allahov Poslaniče, da mu presječem vrat!
– Pusti ga!
Omer, r.a., je bio uznemiren zbog toga, jer je pjesnik u to vrijeme bio ono što su danas sredstva javnog informisanja.
-Dozvoli mi, Allahov Poslaniče, da mu makar razbijem zube! Kako ne bi mogao kasnije biti ni govornik ni pjesnik.
– Ostavi ga Omere! Možda jednog dana zauzme stav zbog kojeg mu nećeš moći prigovoriti!
Taj stav koji je Poslanik, s.a.v.s., nagovijestio obistinio se za vrijen me odmetništva od islama. Kad je Mekka počela govorkati o odmen tništvu, istupio je Luej i obratio im se riječima:
– Allaha mi, presjeći ću vrat svakome koga čujem da govori o odmetništvu!
Ljudi su mislili da iza njega stoje njegovi istomišljenici, ali on nikoga nije imao iza sebe. Svi se pobojaše za svoj život i prestadoše o tome dalje govoriti. Tako Mekka osta čvrsta zahvaljujući njegovoj čvrstini.
Oblici odmetništva od islama
Osim Medine, Taifa i Mekke cijelo Arabljansko poluostrvo se odmetnulo od islama. Bilo je nekoliko oblika odmetništva. Neki od njih potpuno zanijekaše islam. Neki su ostali muslimani, ali odbiše dati zekat. Obavljali su namaz, postili su, ali nisu htjeli nastaviti davati zekat.
Zekat smo plaćali Poslaniku, s.a.v.s., i nećemo ga mimo njemu nikome drugom plaćati, govorili bi.
Treći oblik odmetništva ispoljavao se lažnim tvrdnjama da je neko poslanik. Pojavili su se lažni „Božiji poslanici“. Jedan od njih je bio i Tulejha b. Huvejlid elnEsdijj, koji je za sebe govorio da je Božiji poslanik. Slijedila su ga plemena Benu Tajj n pleme Hatema etnTaija, Benu Esed, kome je pripadao i sam Tulejha, i veliko arapsko pleme Gatafan. Musejlime Kezzab je bio drugi lažni poslanik. Bio je iz plen mena Benu Hanife koje ga je slijedilo u njegovoj laži. I Esved elnAnn sijj se u Jemenu proglasio Božijim poslanikom i slijedila ga je većina stanovnika Jemena. Musejlime i Esved su za sebe tvrdili da su Božiji poslanici još za života Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Za njih se pročulo tek nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti. I jedna žena se proglasila poslanikom. Zvala se Sedžah bintu Haris etnTaglubijje, kršćanka iz plemena Benu Taglub. Tako su se odmetnula od islama najpoznatija arapska plemena: Benu Temim na čelu s još jednim lažnim poslanikom po imenu Malik b. Nuvejre, Hevazin, Avs, Zubjan, Benu Esed, Kenane, Benu Hanife, Bahrejn (Ovdje se ne misli na danas poznatu državu Bahrejn. Tada su se cijela današnja istočna saudijska pokrajina El-Ahsa, Katar i Bahrejn nazivali Bahrejn.). Odmetnu se Oman, Jemen, Hadran mevt, Nedžd, Gatafan, Benu Selim, Kinde i Nežran. Sva ta plemena su se odmetnula i okrenula protiv islama.
Muslimani su se našli u neopisivom vrtlogu. Omer, r.a., govoreći o tim danima, opisuje ih kao „crnu dlaku na bijelom biku“. Vrlo mali broj muslimana našao se sa svih strana opkoljen odmetnicima od islama. Sva plemena bila su protiv muslimana.
Ebu Bekrova odlučnost da silom pokori odmetnike od islama
Ovdje počinju odgovori na pitanje da li će Usama izvršiti zadaću koju mu je povjerio Poslanik, s.a.v.s., ili će ta naredba biti opozvana i on sa svojom vojskom ostati u Medini i štititi je od tog ogromnog nan dolazećeg vrtloga. Omer, r.a., bio je mišljenja da Usamina vojska tren ba prvo zaštititi grad. Ssmatrao je da treba ignorisati one koji odbijaju platiti zekat i ne ratovati protiv njih, sve dok ne prođe ova oluja. Ebu Bekr je to energično odbio.
-Tako mi Allaha – govorio je – Usamina vojska će nastaviti zapon četo. Tako mi Allaha, ja neću spustiti zastavu koju je podigao Poslanik, s.a.v.s.
Ashabi koji su bili pored njega upitaše ga: Ebu Bekre, a šta ako napadnu Medinu? – Borit ćemo se protiv njih!
– Kako ćemo se boriti, pa Usamina vojska je naša jedina vojska.
Nemamo mi druge vojske! Ako ode Usamina vojska, ko će braniti grad?
-Borit ću se sam protiv njih, makar životom platio! Neću zaustan viti vojsku koju je opremio Poslanik, s.a.v.s.
Ashabi su se našli u veoma nezavidnom položaju. Svi vojno spon sobni ashabi bili su u Usaminoj vojsci, osim onih koji su pristigli u Medinu nakon što je Poslanik, s.a.v.s., formirao Usaminu vojsku. Omer je bio uporan u svom stavu.
– Ebu Bekre – govorio je, – Tako mi Allaha, zauzet će Medinu! Ebu Bekr mu reče:
-Tako mi Allahu, poslat ću Usaminu vojsku po cijenu da psi hodaju ispred nogu Majki pravovjernih (Poslanikovih, s.a.v.s., supruga – Ummehatul mu’minine).
Omer se uhvati za bradu i sam sebi reče:
-Zar si, Omere, silnik u džahilijjetu, a slabić u islamu! Čega se bojiš?
Pogledajmo kako se standardi mijenjaju! Ebu Bekr, r.a., bio je poznat po blagosti, suosjećanju, uplakanom glasu u namazu, mehkoći i osjetljivosti. Omer, r.a., bio je poznat po snazi, temperamentnosti i sili. Ali, u ovoj situaciji je došla do izražaja snaga Ebu Bekra, r.a., koja nadvlada Omerovu snagu. U ovoj situaciji Ebu Bekr, r.a., je postao hrabriji i snažniji od Omera, r.a. Odakle se pojavila takva hrabrost? Pojavila se iz njegove čvrste vjere (imana). Zbog toga u sahih hadisu Poslanik, s.a.v.s., kaže:
– Kada bi se iman cijelog ummeta mjerio sa imanom Ebu Bekra, pretegnuo bi Ebu Bekrov iman.
Vjera samo jedne osobe među muslimanima bila bi jednaka vjeri cijelog ummeta! (Kad se, naravno, izuzme vjera Poslanika, s.a.v.s. ) U ovoj situaciji se tako jasno pokazala Ebu Bekrova vjera (iman).
Ebu Bekr, r.a., naredi pokret Usaminoj vojsci. U Medini ostade samo mali broj vojnika da je štiti.
U to vrijeme plemena Benu Abs i Zubjan iz Nedžda (današnjoj Saudijskoj Arabiji) i brda Tajja i skupina iz plemena Benu Esed i Kenane opremiše vojsku i povedoše je prema Medini. Vojska se zaustavila u mjestu Azruk (Naziv za lokaciju oko 100 km sjeveroistočno od Medine, oko 10 km udaljenu od današnjeg gradića Hanakija koji je jedino naseljeno mjesto u širem regionu.), na udaljen nosti od oko tri dana hoda od Medine u mjestu zvanom Zul Kissa (Zul Kissa je naziv za lokaciju u blizini lokacije Azruk.), udaljenom dvadeset četiri milje od Medine. Željeli su pregovarati sa Ebu Bekrom oko neplaćanja zekata. Poslaše delegaciju da razmotri mogućnost da oni kao muslimani i dalje obavljaju namaz, ali da ne plaćaju zekat. Delegacija stiže u Medinu i bi iznenađena da u njoj nema muslimana. Nigdje nikoga, Usamina vojska je već bila otišla. Obavijestili su ga o razlogu njihovog dolaska, nadajući se da će Ebu Bekr prihvatiti njihov zahtjev zbog stanja u kome se nalazila Medina. Ebu Bekr, r.a., međutim, odbi njihov zahtjev i ponižene ih vrati odan kle su i došli.
Ebu Bekr, r.a., je predosjećao opasnost jer je grad bio pust i bez vojske. Naredi četverici ashaba da svaki od njih na četiri strane čuvaju stražu i upozore na svaki eventualni napad na grad. Naredi da se svi ostali stanovnici Medine sklone u džamiju. Ta četverica bili su Alija, r.a., Ebu Talha, Zubejr i Ibn Mes’ud, radijallahu anhum edžmenin. Njih četverica čuvali su grad, svi ostali stanovnici Medine bili su u mesdžidu.
Delegacija koja se vrati u Benu Abs i Zubjan obavijesti ih da je Medina pusta i da u njoj nema nikoga. Prilika za napad na pustu Medinu učinila im se idealnom! Naglo im poraste apetit za zauzimanjem Medine.
Ebu Bekr, r.a., se poboja da će Medina pasti bude li čekao. Hitno oformi vojsku sačinjenu od vojno sposobnih muškaraca koji su ostali u Medini. Mala skupina odvažnih ashaba krenu prema Benu Absu i Zubjanu. Oni, naravno, nisu očekivali napad iz puste Medine. Iznenada i sasvim neočekivano napade ih vojska. Počeše bježati, a Ebu Bekr ih poče slijediti sve do mjesta Zu Hašeb. Bili su se približili Medini, svega jedan dan hoda od nje. Izviđači su pratili njihovo kretanje i Ebu Bekr ih napade na udaljenost dan hoda od Medine. Tu se odmetnici utaboriše i napraviše varku muslimanima. U velike lonce nališe vodu i sa okolnih brda ih pobacaše na muslimane. Lonci napraviše buku od koje se deve prepadoše i pobjegoše prema Medini. Malobrojna Ebu Bekrova vojska bila je prisiljena da se te noći povuče prema Medini.
Ebu Bekr, r.a., ponovo okupi vojsku i po drugi put ih napade. Pogledajmo snagu i čvrstinu Ebu Bekra, r.a. Bila je to jedna od najopasnijih situacija u cjelokupnoj historiji muslimana. Bez Ebu Ben krove odlučnosti i hrabrosti ne bi bilo ni islama!
Ebu Bekr ih po drugi put napade, a oni se, po drugi put, prepan doše i razbježaše. Slijedio ih je sve do mjesta Zul Kissa, udaljenog tri dana od Medine. Zauze to mjesto i ostavi Nu’amana b. Mukarrina da upravlja tim mjestom, a on zajedno sa malobrojnom vojskom potjera odmetnike sve do Zubjana, do njihovih kuća. Potom osvoji i Zubjan. Tako savlada vojsku koja umalo da osvoji Medinu. Zatim se s vojn skom vrati u Medinu.
Vijest o pobjedi muslimana pronese se strahovitom brzinom Arapskim poluostrvom. Mnoga plemena su gajila neskrivene pren tenzije na Medinu. Proču se da, usprkos tome što je Usamina vojska izvan Medine, u njoj ima vojska koja je porazila Abs i Zubjan! U Medini se, dakle, mislili su odmetnici od islama, nalazi još jedna moćna vojska! Naravno, nije bilo vojske, ali ta Ebu Bekrova odlučnost i hrabrost sačuvali su islam. Svi oni koji su razmišljali o napadu na Medinu, napustili su tu ideju. Tako Medina posta sigurna i mirna. Islamski učenjaci su o ovoj Ebu Bekrovoj, r.a., ustrajnosti, borbi
protiv odmetnika i neprihvatanju namaza bez zekata, rekli:
„Dva događaja su presudna za islam, da ih nije bilo, islam bi zastranio.
Mnogo je slučajeva kada muslimani skrenu s pravog puta. Ovdje je, međutim, riječ o samom islamu, a ne o muslimanima. Do nas bi došao islam u formi u kojoj nije bio poznat za života Poslanika, s.a.v.s. Prvi od momenata presudnih za islam je stav Ebu Bekra esn Siddika za vrijeme odmetništva. Da nije bilo takvog njegovog stava, danas bismo imali islam bez zekata, a i sam islam bi skrenuo s pravog puta. Drugi je stav Ahmeda b. Hanbela o pitanju stvaranja Kur’ana. Cjelokupna ulema tog vremena bila je ili u zatvoru, ili je od straha zanijemila, ili je popustila i pogriješila. Samo je Ahmed b. Hanbel ustrajao braneći istinu. I bez njegove odlučnosti islam bi zastranio, a islamsko vjerovanje (akida) bilo bi iskrivljeno.“ To su veličanstveni događaji i stavovi putem kojih je sačuvan islam. Usamina vojska je ostala četrdeset dana izvan Medine. U tom periodu uspjela je poraziti i pokoriti Kuda’u i vratiti se sa bogatim ratnim plijenom. (Usamina vojska se vratila 2. augusta 632. godine )Ponovo se pročulo kako islam svakim danom jača.
Autor: Tarik Suvejdan
Iz knjige: Ebu Bekr i Omer, r.a.
Nastavit će se, inšaAllah…