U vrijeme previranja u Jemenu, događala su se velika previranja u gradu Kinde, čiji stanovnici su se u vrijeme Esveda odmetnuli od islama i odbili platiti zekat svom namjesniku Zijadu b. Lubejdu el-Ensariju, r.a. Jedini koji su ostali vjerni islamu bili su Šurahbil b. Samt i njegov sin. Šurahbil reče odmetnicima iz plemena Benu Muavije iz Kinde:
– Slobodni i časni ljudi ustežu se da sumnjivu stvar zamijene sigurnom, strahujući da će im drugi ljudi zamjeriti zbog promjene mišljenja i to smatraju sramotom. Šta mislite šta je tek sa onima koji ono što je lijepo i istina zamijene sa onim što je ružno i neistina? Kako možete islam, koji je jasan i lijep, zamijeniti za odmetništvo, koje je tako odvratno i ružno? Gospodaru moj, mi nikada nećemo pomoći svoj narod u tome, niti ćemo u tome učestvovati.
Pogledajmo kako je islam prve muslimane uzdigao iznad svake vrste plemenskog fanatizma i nacionalizma! Šurahbil se zatim uputi prema Zijadu, vladaru muslimana u toj pokrajini, pa mu reče:
– Odmetanje od islama je tek počelo i još nije uzelo maha, ako budeš čekao, nećeš imati kome komandovati, ostat ćeš bez vojske, jer će svi prijeći na drugu stranu. Zato, napadni ti prvi!
Zijad posluša njegov savjet, napade i porazi odmetničku vojsku, zarobi njihove vođe i ovlada tom pokrajinom. Vraćajući se iz te bitke, pripadnici plemena Benul Haris b. Muavije nalazili su se u svojim utvrdama i još nisu bili obznanili svoje odmetanje od islama. Kad su čuli šta je Zijad učinio plemenu Benu Muavije u Kindi, nisu se mogli suzdržati i ne napasti. U tom napadu uspjeli su povratiti ratni plijen koji je Zijad ponio sa sobom. Njihov vođa zvao se Eš’as b. Kajs. Sada je on sa svojom vojskom odmetnika od islama kontrolirao to područje.
Zijad zatraži pomoć od Muhadžira, ashaba koji je osvojio Jemen. Muhadžir se odazva i sa svojom vojskom krenu da pomogne Zijadu u Kindeu, a Ikrimu, r.a., ostavi da vlada Jemenom. On porazi Eš’asovu vojsku u mjestu zvanom Mahdžeruz-zurkan i zauze Kindeu. Poražena vojska plemena Benul Haris pobježe u svoj dobro utvrđeni grad zvani Nudžejr. Muslimani su ih pozivali u islam, ali oni, kad više nisu mogli izdržati opsadu, izađoše iz utvrde i pružiše žestok otpor. Sve to ih nije moglo spasiti od sigurnog poraza. Odlučiše se još jednom povući iza sigurnih gradskih zidina. Potom Eš’as posla Muhadžiru pismo slijedećeg sadržaja:
„Predat ćemo se, ali pod uvjetom da nam garantujete život. Posebne garancije tražimo za naših devet vojskovođa čija su imena ta i ta.“
Eš’as zaboravi u tom pismu napisati svoje ime sa imenima onih za koje traži garanciju. Muslimani zauzeše taj grad i ne kršeći ugovor pustiše na slobodu one čija imena su se nalazila u pismu. Muslimani se iznenadiše kad vidješe da se među tih devet imena ne nalazi Eš’asovo ime. Muhadžir ga htjede pogubiti, ali se prije toga posavjetova sa ashabima. Zajednički odlučiše da ga pošalju halifi Ebu Bekru da mu on presudi. Tako Eš’as b. Kajs, taj poznati predislamski junak među Arapima, kao zarobljenik muslimanske vojske i bez ikakvih garancija bi poslat halifi muslimana da mu presudi u tom sporu. Ebu Bekr, r.a., ga pozva u islam, on to prihvati, nakon čega ga Ebu Bekr pusti na slobodu. Kasnije će Eš’as učestvovati u osvajanju Iraka.
Trojica najpoznatijih predislamskih arapskih junaka su prihvatili islam, potom se od njega odmetnuli, da bi mu se ponovo vratili i nakon toga učestvovali u osvajanju Iraka i Perzije. Tulejha b. Huvejlid
el-Esdij je prihvatio islam, zatim se odmetnuo od islama i proglasio božijim poslanikom. Potom ga je porazio Halid b. Velid pred kojim je pobjegao u Šam, zatim se vratio islamu i učestvovao na Bici na Kadisiji. Amr b. Madikerb je prihvatio islam, nakon čega se od njega odmetnuo i priključio Esvedu el-Ansiju, a zatim je poražen i zarobljen. Ponovo se vratio islamu i učestvovao na Kadisiji. Treći je bio ovaj iz Kinde, Eš’as b. Kajs – primio je islam, zatim se odmetnuo. Bio je poražen nakon čega je ponovo prihvatio islam i učestvovao u osvajanju Iraka. Hvaljen neka je Onaj Koji mijenja stanja i srca ljudi!
Završna riječ o odmetnicima
Tako su završeni ratovi protiv odmetnika islama. Većina tih ratova dogodila se krajem jedanaeste i početkom dvanaeste godine po hidžri. Iz tih ratova možemo naučiti kako treba slijediti prve muslimnmane. Mu’min ne smije biti slab ma koliko neprijatelj izgledao moćniji. Ebu Bekr, r.a., i oni koji su bili s njim u jednom momentu su izgledali, kao što sami o sebi kažu „poput bijele dlake na crnom volu“.
Pa, i pored toga, zahvaljujući odlučnosti tog velikana među ashabima, Ebu Bekra es-Siddika, r.a., oni nisu skrenuli s pravog puta. Svojim čvrstim držanjem učvrstio je muslimane i islam. Svi Arapi toga vremena bili su njegovi neprijatelji, ali on nije dopustio da nastane bilo kakva iskrivljenost u vjeri, niti je propustio obavezu da se oružjem bori za opstojnost institucije zekata. Da nije bilo Ebu Bekrove nepopustljivosti, islam bi do nas bio prenesen bez zekata i manjkav.
Neka je Allah zadovoljan s njim i njegovim držanjem koje je potvrdillo kur’anske riječi:
„O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.” (Muhammed, 7.)
Velikom odlučnošću i veličanstvenim pobjedama, pridobi Arape da mu se poklone i tako se učvrsti islam i muslimani zahvaljujući njemu, radijallahu anhu.
Najznačajnije događaje vezane za ratove sa odmetnicima islama mogli bismo sažeti u riječima Hanzale b. Alijja el-Lejsija, r.a., koji je rekao:
„Ebu Bekr posla Halida b. Velida i naredi mu da se bori protiv ljudi zbog pet stvari, bez obzira na to da li oni ostavili samo jednu od tih pet stvari, ili ih sve ostavili. Tih pet stvari su: svjedočenje da nema drugog božanstva osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik, obavljanje namaza, davanje zekata, post mjeseca ramazana i obavljanje hadža. U rat protiv odmetnutih od islama iz plemena Benu Esed i Gatafan, Halid i njegovi vojnici su pošli u mjesecu džumadel ahiru.
Zarobili su ili ubili neke od njih, ostali su se vratili islamu. U tom ratu su od ashaba poginuli Ukaše b. Muhsan i Sabit b. Akram, r.a. Zatim se Halid sa svojom vojskom, krajem godine, uputio prema Jemami da pokori Musejlemu Kezzaba. Opsada Jemame trajala je danima. Na kraju je Kezzab ubijen, Allah ga prokleo. Ubio ga je Vahšij, isti onaj koji je ubio Hamzu, r.a.
U tom ratu je poginulo puno Poslanikovih, s.a.v.s., ashaba. Dvanaeste godine po hidžri, Es-Siddik je poslao Ala’a b. Hadremija da pokori i vrati u islam stanovnike Bahrejna. Allah, dž.š., je još jednom dao pobjedu muslimanima nad odmetnicima od vjere. Ala’ je bio velikan među ashabima, preko njega su Bahrejnci primili islam i zahvaljujući njemu i njegovoj vojsci ponovo se vratiti islamu poslije odmetništva. Potom je Ebu Bekr, r.a., poslao Ikrimu b. Ebi Džehla u Jemen, Muhadžira b. Ebi Umejju u Oman, a Zijada b. Lubejda je poslao da se bori protiv odmetnika Nudžejra. Takva je bila odlučnost Ebu Bekra es-Siddika da ratom pokori odmetnike od islama. Opremio je jedanaest vojski i poslao ih širom Arabljanskog poluostrva. Svaka od njih je, Allahovom voljom, pobijedila neprijatelje islama. Da nije bilo tako čvrstog stava Ebu Bekra, r.a., islam bi zastranio.“
Autor: Tarik Suvejdan
Iz knjige: Ebu Bekr i Omer, r.a.
Nastavit će se, inšallah…