Veličanstven primjer ashaba u sprovođenju govora u praksu

Priredio: Nermin Avdić

Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi obavještava nas da nije dobro da govorimo ono što ne radimo:

“O vjernici, zašto govorite ono što ne činite? Veoma je prezreno kod Allaha da govorite ono što ne činite!”[1]

U zadnje vrijeme primjetno je da ljudi mnogo govore i pričaju o vjeri, upućuju savjete drugima, a sami ne rade po onome što govore, sami sebe zapostavljaju. Ovu iskrivljenu praksu potrebno je ispravljati, a to ćemo uspjeti samo ukoliko budemo slijedili najbolju generaciju koja nam pruža veličanstven primjer pretakanja riječi u djelo, generacije koja je bez ikakvog odlaganja i kolebanja u praksu sprovodila sve što im je, direktno ili indirektno, sugerirao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Oni nisu mnogo pričali i raspravljali, ali su zato mnogo radili. A mi?

Naš Uzvišeni Gospodar objavio nam je Kur’an da postupamo u skladu s njegovim smjernicama, a ne da raspravljamo. Zato se prepustimo časnom ashabu da nam ispriča događaj kojem je svjedočio.

Od Ebu Amra Džerira b. Abdullaha El-Bedželijja[2], radijallahu anhu, prenosi se da je rekao:

“Na početku dana bili smo kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada su mu došli ljudi nepokrivenih stidnih mjesta (bili su u potrazi za imetkom), poderane odjeće (prekrivači) ili abaija (vrsta odjeće), obješenih sablji oko vrata. Uglavnom su bili iz plemena Mudar, odnosno, svi su bili iz plemena Mudar. Ugledavši na njima znakove velikog siromaštva, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rastužio se, pa je ušao (u kuću), a nakon toga izašao i naredio Bilalu da prouči ezan, nakon čega je ustao i klanjao, a zatim je održao hutbu u kojoj je rekao:

‘O ljudi, bojte se svoga Gospodara[3] koji vas je stvorio od jednog čovjeka, a od njega je i drúgu njegovu stvorio i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. Bojte se Allaha čijim imenom jedni druge molite, i čuvajte rodbinske veze! Allah doista nad vama bdije![4]

O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite.[5]

Neka čovjek kao sadaku udijeli nekoliko dinara, dirhema, nešto od svoje odjeće, saa[6] pšenice, saa hurmi’, da bi na kraju rekao: ‘Pa makar i komadić datule.’

Utom dođe jedan ensarija noseći u ruci veliki zavežljaj, (toliko velik) da ga je jedva nosio i više ga je vukao po zemlji. Zatim su jedan za drugim dolazili i ostali ljudi (noseći zavežljaje) sve dok nisam vidio dvije gomile hrane i odjeće. Lice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odisalo je zadovoljstvom i srećom, kao da je pozlaćeno. Zatim Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče:

‘Ko u islam uvede lijep običaj, bit će za to nagrađen,a pripast će mu i nagrada svih koji ga u tome poslije budu slijedili, a da se od njihovih nagrada ništa neće umanjiti. A ko uvede u islam ružan običaj, imat će grijeh i za to će snositi grijehe svih koji ga poslije budu slijedili, a da se njima od grijeha ništa neće umanjiti.’”[7]

Kako je samo divan primjer našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!

Pogledajmo kako je bio osjećajan prema drugim ljudima! Čim je primijetio da su mu došli ljudi u tako siromašnom stanju, u njemu se javila velika tuga koja se mogla uočiti na njegovom licu. Zatim je ušao u svoju sobu da pokuša pronaći nešto od imetka kako bi im pomogao, međutim, poznato je u kakvom je imovinskom stanju bio i sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Nakon nekog vremena, izašao je i naredio Bilalu da prouči ezan za podne-namaz, a nakon obavljenog namaza, održao je hutbu u kojoj je na mudar i samo njemu poznat način podstakao ljude da pomognu ovim siromasima.

Kako je samo bio rječit!

Obratio im se u trećem licu rekavši: “Neka čovjek kao sadaku udijeli…”, jer je znao da su ashabi pametni i plemeniti, te da im je sasvim dovoljan išaret da učine neko djelo i da nema potrebe da im naređuje.

Možda bi neko od nas rekao: “Nisam u stanju pomoći”, i zadržao se na tome. Ali, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, brinuo se za stanja ljudi, baš kao što se i mrav spomenut u kur’anskom kazivanju brinuo za svoje društvo kada je upozorio ostale mrave na dolazak Sulejmana i njegove vojske skrenuvši im pažnju na to da bi ih mogli pogaziti a da to i ne osjete i da je potrebno da se sklone u svoje odaje.[8]

Pa zar i mi u svom životu ne trebamo uzeti za vođu potpunog čovjeka, najljepšeg primjera i prepustiti mu da nas vodi ka putu spasa!?

To je čovjek koji je odmah posavjetovao ashabe navodeći im u hutbi ajete o tome da ljudi vode porijeklo od istih predaka, ajete o bogobojaznosti i Sudnjem danu, kako bi ih podstakao na dobro. Zatim im je u formi lijepog savjeta, a ne naredbe, uputio poziv da udijele od svog imetka, ma koliko to bilo, pa čak i komadić hurme. Ashabi su bili pametni i razumni ljudi, odmah su razumjeli šta se od njih traži, ali jedan od njih, ensarija, pretekao ih je u dobru.

Naime, on je prvi donio veliki i teški zavežljaj, vukući ga po zemlji, te ga udijelio na Allahovom putu. Zatim su ga slijedili i ostali ljudi, sve dok se nisu napravile velike gomile hrane i odjeće.

Nakon tog praktičnog ispunjenja preporuke Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovo plemenito lice sjajilo se od sreće i zadovoljstva. Volio je da se pomogne ljudima u nevolji i zalagao se u tome koliko je bio u mogućnosti.

Također, nije zaboravio da spomene plemenitost i veliku blagodat obećanu onome koji bude prvi koji uradi neko dobro djelo i za kojim se ljudi povedu. Ta velika blagodat ogleda se u tome da će takav čovjek dobiti nagradu za svoje dobro djelo, ali i da će dobiti nagradu svih onih ljudi koji ga budu u tome slijedili do Sudnjeg dana.

U situaciji kada je potrebno da se učini neko dobro djelo, čovjek treba da pokuša da bude prvi koji će to učiniti, kao što je primjer davanja sadake iz spomenutog hadisa, klanjanja namaza u prvom saffu, učenju ezana (ukoliko je u mogućnosti) i drugim djelima.

Šta znači takmičiti se u nekom dobru, hajru, dovoljno nam govori primjer ashaba Ukaša koji je, čuvši kako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govori o tome da će biti skupina koja će ući u Džennet bez polaganja računa, rekao: “Allahov Poslaniče, učini da budem od njih!” Tada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ti si od njih.” Nakon što je čuo koju je nagradu dobio Ukaša, ustade i drugi ashab te zamoli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da i on bude od njih, ali mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Pretekao te Ukaša!” Ovaj se izraz i danas koristi kada čovjeka neko pretekne u dobrom djelu.

Stoga, budimo prvi koji ćemo uraditi dobro djelo!

Takvi su bili naš uzor i vođa Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi prijatelji koji su se takmičili u hajru.

Malo su govorili, a mnogo radili.

Ali, kao što se kaže u jednoj izreci:

“Ako ne možeš biti kao oni, onda se barem trudi da nalikuješ na njih!”