Priredio: Sead ef. Jasavić
Većina islamske uleme smatra da musliman koji iz lijenosti i nemara ne obavlja namaz nije kafir-nevjernik, već da je ta osoba musliman ali ipak fasik-veliki griješnik, pa makar namaze izostavljao namjerno bez ikakva opravdanja! Ovo je stav džumhura islamske uleme, većine selefa i halefa, i sljedbenika četiri pravne škole, a ako je u pitanju osoba koja niječe samu obaveznost i propisanost namaza, da nas Allah dž.š., sačuva toga, onda je to potpuno drugo pitanje, i takva osoba je, uz opštu saglasnost sve uleme, kafir-nevjernik, zbog toga čina pa makar i klanjala namaze!
Od Huzejfe b. el-Jemana, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: “Islam će se gubiti i nestajati kao što blijedi platno, tako da će doći vrijeme kada se neće znati niti za namaz, niti za post, niti za obrede, niti za zekat; Allahova Knjiga će u jednoj noći iščeznuti tako da jednog ajeta neće ostati na zemlji. Razne skupine ljudi će ostati, neki oronuli starac ili starica, koji će govoriti: „Zatekli smo naše stare kako izgovaraju: La Ilahe Illallah – pa ih i mi izgovarasmo“!? Sileh b. Zufer rhm., prigovori Huzejfi b. el-Jemanu r.a.: “Šta će im koristiti takvo La Ilahe Illallah” – kada ne znaju niti za namaz,niti za post, niti za hadždž, niti za zekat? Huzejfe r.a., se okrenu od njega, ne htijevši mu odgovoriti na pitanje. Sileh rhm., ponovi svoje pitanje, a Huzejfe r.a., mu opet ne htjede odgovoriti. Sileh rhm., po treći put postavi pitanje Huzejfi r.a., na šta mu on odgovori slijedećim riječima: O, Sileh, spasiće ih džehennemske vatre, spasiće ih džehennemske vatre, spasiće ih džehennemske vatre!!!” (Hadis bilježi Ibnu Madždže, u Sunenu, br. 4049, kao i imam Hakim, u el-Mustedreku, 4/473., koji kaže da je u skladu sa muslimovim šartom, u čemu se sa njim slaže i imam el-Zehebi rhm.; šejh Albani, rhm., u djelu “Silsiletul-Sahiha”, br.87., ovu predaju ocjenjuje sahihom.)
Imam Ahmed rhm., ostavljajući vasijjet svome učeniku Museddedu b. Muserhedu rhm., kaže: „Čovjeka ništa ne može izvesti iz islama osim djela širka učinjenog prema Allahu dž.š., ili odbijanja nekog od Allahovih dž.š., farzova kao vid nijekanja njegove temeljne obaveznosti (džahiden biha), a ako te farzove bude izostavljao iz lijenosti ili nemara biće pod Allahovom dž.š., voljom – ako bude htio kazniće ga, a ako bude htio oprostiće mu!“ (Pogledaj: Tabekatul-Hanabile, 1/343.)
Imam el-Begavi rhm., kaže: „Ulema se razilazi po pitanju tekfira muslimana koji namjerno ne obavlja farz-namaz. Ibrahim el-Neha’i, Ibnul-Mubarek, Ahmed, Ishak i dr., smatraju da će se takva osoba tekfiriti – smatrati nevjernikom. Omer r.a., je rekao: „Nema udjela u namazu osoba koja je ostavila namaz! Ibnu Mes’ud r.a., je rekao: Ostavljanje namaza je kufr. Abdullah b. Šekik rhm., kaže: Ashabi nisu gledali na ostavljanje bilo kojeg djela kao na djelo nevjerstva izuzev ostavljanja namaza. (Tirmizi, Hakim)
Drugi dio uleme smatra da musliman koji ne obavlja namaz – nije zbog toga postao nevjernikom, a navedene predaje tumače tako da se riječ kufr koja je spomenuta u njima odnosi na ostavljanje namaza iz ubjeđenja nepropisanosti i nijekanja smaog propisa, ili da je u pitanju prijetnja i upozorenje. Hammad b. Zejd, Mekhul, Malik i Šafija smatraju da će se musliman koji ne klanja kazniti smrtnom kaznom ali onom koja nije namjenjena za otpadnike od vjere!“
Imam el-Zuhri rhm., i hanefije (ashabul-re’ej), smatraju da se osoba koja ne klanja namaz neće ubiti, već da će se hapsiti i tući sve dok ne proklanja, isto kao što se neće ubiti ni osoba koja ne posti Ramazan, ili ona koja ne daje zekat ili ona koja ne obavlja hadždž!“ (Pogledaj: Šerhul-Sunneh, 2/180.)
Imam el-Ševkani rhm., kaže: „Razilaženje islamskih učenjaka po pitanju statusa muslimana koji ne obavlja namaz iz nemara i lijenosti je opšte poznato. Većina uleme Selefa i Halefa je na stavu da takva osoba nije kafir-nevjernik, već da je u pitanju osoba fasik – veliki griješnik, što je stav imama Malika i imama Šafije rhm..“ (Pogledaj: Nejlul-Evtar, 1/369.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Muslimani su složni na tome da je osoba, koja svojim jezikom ne izgovori šehadet, nevjernik, a što se tiče ostala četiri rukna islama – ulema se razilazi po pitanju tekfira osobe koja ih ne obavlja. Kada kažemo: Ehlu-Sunnet je složan na tome da se čovjek neće proglašavati nevjernikom zbog grijeha kojeg čini – time mislimo na velike grijehe poput bluda, pijenja alkohola, itd., ali, što se tiče ovih propisa – poznato je razilaženje uleme po pitanju onih koji ih ne obavljaju.
Sam imam Ahmed rhm., ima nekoliko stavova po ovom pitanju. Jedan od tih stavova je da tekfiri osobu koja namjerno ostavi makar jedan od četri rukna islama. Ovo mišljenje je prihvatio Ebu Bekr rhm., kao i jedan dio sljedbenika imama Malika rhm., poput Ibnu Habiba. Drugi rivajet od imama Ahmeda rhm., je da tekfiri samo osobu koja ostavi namaz i zekat. Treći rivajet od imama Ahmeda rhm., je taj da nevjernikom smatra samo onog ko ostavi namaz, kao i onog koji ne dadne zekat onda kada imam silom ustane na njega da uzme zekat. Četvrti rivajet od imama Ahmeda rhm., je taj da nevjernikom smatra samo osobu koja ostavi namaz. Peti rivajet od imama Ahmeda rhm., je taj da ne smatra nevjernikom osobu koja ostavi bilo koji od četiri rukna islama. Sva ova mišljenja se bilježe i od ostalih učenjaka selefa.” (Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 7/302.)
Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Uz mutevatir predaje mi je potvrđeno to da ima žena i ljudi – beduina i onih koji to nisu – koji postanu punoljetni, a ne znaju da im je namaz obaveza za klanjati, pa ako se nekoj od tih žena kaže: Klanjaj – reći će: Klanjaću kada ostaram, kada postanem starica – misleći da je namaz obavezan samo starim ženama. Među sljedbenicima šejhova ima i ljudi koji ne znaju da im je namaz obaveza; takvima nije obaveza naklanjavati propuštene namaze, bez obzira na to smatrali mi takve osobe nevjernicima, ili onima koji polažu pravo na opravdanje neznanjem!” (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 22/103.; el-Fetava el-Kubra, 2/48.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže: “Sve u svemu, među muslimanima ne postoji nikakvo razilaženje po pitanju osobe koja je prihvatila iman i povjerovala, a nađe se u nevjerničkoj državi, i bude onemogućena od činjenja hidžre – nije obavezna činiti ono što nije u stanju i u mogućnosti učiniti, jer je obaveznost nečega usko vezana uz mogućnost učinka. Isto će važiti i za sve ostale propise koje dotična osoba nije poznavala! U slučaju da neka osoba ne zna da mu je namaz obaveza klanjati, i dobar dio vremena provede neobavljajući namaz – neće biti obavezan propuštene namaze naklanjati, na osnovu jačeg od dva mišljenja islamske uleme!” (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 19/225.)
Šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., kaže: “Pet su ruknova islama; prvi od njih je šehadet, a potom na red dolaze ostala četiri rukna islama. Što se njih tiče – ako osoba njihovu obaveznost potvrdi, ali ih iz nemara ostavi – mi, i ako bi se borili protivu njega, zbog toga, nećemo ga tekfiriti zato što ih ne obavlja, jer se ulema razilazi po pitanju osobe koja ta četri rukna islama ostavi iz nemara i lijenosti, bez negiranja njihove obaveznosti svojim srcem. Ljude ne tekfirimo – izuzev u pitanjima oko kojih je sva islamska ulema složna, a to je šehadet, i to nakon što bude čovjek bude upoznat, pa nakon što spozna – odbije!” (Pogledaj: Mu’ellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., treći dio: Fetava ve Mesa’il, str.9.; el-Durer el-Senijje, 1/70.; Šerhu Kešfil-Šubuhat, Ibnu Usejmin rhm.)
Šejh Nasiruddin el-Albani rhm., kaže: „Šehadet – svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha dž.š., je nešto što će spasiti onoga ko ga izgovori od vječnog boravka u džehennemskoj, pa makar se radilo o osobi koja ne bude praktikovala ništa od preostala četiri rukna islama poput namaza i ostalog. Opšte poznato je to da se islamske ulema međusobno razilazi po pitanju osobe koja ne obavlja namaz, a vjeruje u njegovu propisanost i obaveznost. Većina islamske uleme je na stanovištu da osoba ne postaje nevjernikom zbog toga, već fasikom – velikim griješnikom. Za razliku od njih imam Ahmed rhm., smatra takvu osobu nevjernikom, koja treba biti ubijena i to smrtnom kaznom za murtedde i otpadnike od islama, a ne smrtnom kaznom predviđenom za velike griješnike (poput ubica itd.). Od ashaba se bilježi i to da nisu gledali na ostavljanje bilo kojeg djela kao na djelo nevjerstva izuzev ostavljanja namaza. (Tirmizi, Hakim)
Ja smatram da je istina sa većinom islamske uleme, a ovo što se bilježi od ashaba nije tekst Objave koji se odnosi na klasični kufr-nevjerstvo, koji svoga počinioca ostavlja vječno u vatri, bez ikakve mogućnosti da će ga Allah dž.š., oprostiti, a već nam je poznata predaja od Huzejfe b. el-Jemana r.a., koji je jedan od poznatih ashaba, u kojoj on odgovara Siletu b. Zuferu, koji je ovu stvar razumio isto onako kako ju je razumio i imam Ahmed rhm., rekavši: „Šta će im biti od koristi takvo šehade – kada oni ne znaju za namaz!?“ Na šta mu Huzejfe r.a., sugerira, odgovarajući mu riječima: „O Sileh, spasiće ih džehennemske vatre, 3x!“ Ovo je jasan tekst od jednog od poznatijih ashaba Huzejfe r.a., po pitanju toga da nije kafir-nevjernik, onaj musliman koji ne obavlja namaz kao i ostale ruknove islama. Takva osoba je musliman, koja će biti spašena vječnog boravka u vatri, na budućem svijetu! Dobro upamti ovo što rekoh, jer ga možda nećeš naći na drugome mjestu!“ (Pogledaj: el-Silsila el-Sahiha, br.87., 1/86.; 1/130-132.)
Šejh Ahmed b. Jahja el-Nedžmi kaže: „Islamski pravnici se razilaze po pitanju statusa čovjeka koji ne klanja. Imam Malik, Šafija i Ahmed u jednom rivajetu smatraju da takav čovjek ne postaje nevjernikom ali će i pored toga biti kažnjen smrtnom kaznom. Za razliku od njih, jedan dio uleme smatra da takav čovjek postaje nevjernikom što se prenosi od Alije b. Ebi Taliba r.a., a i drugi je rivajet od imama Ahmeda. Tog je stava bio Abdullah b. Mubarek, Ishak b. Rahivejh, i neke šafije. Imam Ebu Hanife i jedan dio uleme iz Kufe i imam el-Muzeni smatraju da takav čovjek ne postaje nevjernikom i da ga ne treba ubiti – ali ga treba kažnjavati i hapsiti sve dok ne proklanja.“ (Pogledaj: Te’sisul-Ahkam, 2/163.)
Šejh Šemsuddin el-Sefiri kaže: „Većina islamske uleme poput imama Šafije rhm., i ostalih, nevjernikom smatraju samo onu osobu koja zaniječe obaveznost namaza, a kufr spomenut u ovom i sličnim hadisima tumače time da je u pitanju djelo blizu nevjerstvu ili je u pitanju nijekanje ni’imeta (kufrun-ni’imeh), poput riječi Poslanika s.a.w.s., koji je rekao: „Psovanje muslimana je grijeh, a njegovo ubojstvo je kufr-nevjerstvo!“ (Muttefekun ‘alejh) Ovako tumačimo navedenu predaju, što potkrijepljujemo i hadisom koji glasi: „Pet dnevnih namaza koje je Allah dž.š., propisao ljudima – ko bude došao s njima, ne gubeći ništa od njih zbog potcjenjivanja hakka i prava njihova – ima ugovor sa Allahom dž.š., za to da ga uvede u džennet, a ko ne bude došao sa njima – takav neće imati ugovora sa Allahom dž.š., ako bude htio kazniće ga, a ako bude htio uvešće ga u džennet!“ (Sahih. el-Muvetta’, imam Malik, rivajet Jahje el-Lejsija, br.268.; Sunen, Ebi Davud, br.1422.; Sunen, el-Nesa’i, br.461.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.22745.; el-Sunen el-Kubra, el-Nesa’i, br.318.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.1761-2316-4626-4627.) – što znači to da je bilo u pitanju djelo nevjerstva, koje izvodi iz islamskog milleta ovaj ne bi bio jedan od onih koji mogu ući u džennet!“ (Pogledaj: Šerhu Sahihil-Buhari, 7/25.)
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam „Sultanija“ džamije, Plav, MNE