U ovom blagoslovljenom ciklusu govorit ćemo o periodu nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti. Periodu pravovjernih halifa (el-hulefau-’r-rašiduna) za koje nam je Poslanik, s.a.v.s., naredio da ih slijedimo i hodimo njihovim stazama. Molimo Svemogućeg Allaha da vrati ovom ummetu dostojanstvo kojim su živjeli prvi muslimani i pomogne mu u slijeđenju njihovog puta.
Prije nego počnemo govoriti o događajima neposredno nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti, spomenut ćemo ukratko najvažnije informacije o Ebu Bekru.
Ebu Bekrovo porijeklo, prihvatanje islama i položaj u društvu
Poznat je kao Ebu Bekr, pravo ime mu je Abdullah b. Ebi Kuhafe Osman b. Amir. Iz plemena je El-Kurejš i vodi zajedničko porijeklo sa Poslanikom, s.a.v.s., od Murre b. Ka’ba. Rođen je dvije godine nakon Amul fila – Godine slona, tako da je od Poslanika, s.a.v.s., bio mlađi dvije godine.
Prije pojave islama bio je imućan i živio je u izobilju. Pomagao je nevoljnike, ugošćavao goste, bio lijepe naravi i veoma moralna osoba. Po tome je bio poznat prije islama, a te njegove vrline su se još jasnije isticale nakon prihvatanja islama.
Bio je prvi odrasli muškarac koji je prihvatio islam. Prva je, naravno, prihvatila islam Hatidža, r.a., zatim je to učinio Alija, r.a., u to vrijeme maloljetni dječak, pa Ebu Bekr es-Siddik, a potom Zejd b. Haris. Alija, Zejd i Hatidža, r.a., živjeli su u Poslanikovoj, s.a.v.s., kući, tako da je Ebu Bekr es-Siddik bio prvi musliman koji nije bio jedan od Poslanikovih, s.a.v.s., ukućana.
U tome je velika vrijednost Ebu Bekra, r.a., o kome je Poslanik,s.a.v.s., rekao:
– Nisam pozvao nikoga u islam, a da se nije dvoumio i razmišljao – osim Ebu Bekra.
Nije pitao ni raspravljao. Došao mu je Poslanik, s.a.v.s., i obavijestio ga da je on Poslanik kome je objavljeno da nema drugog božanstva osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik.
– Svjedočim da nema drugog božanstva osim Allaha i da si ti Allahov Poslanik – bio je Ebu Bekrov odgovor.
Jednostavno tako, bez ikakvog raspravljanja, traženja dokaza i ubjeđivanja. To je kasnije potvrdio u brojnim situacijama, sve dok ga Poslanik, s.a.v.s., nije prozvao Es-Siddik.1
Za vrijeme Poslanikovog, s.a.v.s., noćnog putovanja na Isra’ i Miradž, kada su ljudi u laž ugonili Poslanika, s.a.v.s., on mu je povjerovao i govorio:
– Istinu si rekao.
Na te riječi mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
– A ti, Ebu Bekre, si Es-Siddik.
Postao je poznat po ovom nadimku koji je ukazivao na položaj (mertebu) hvale dostojan ne samo na dunjaluku nego i na Ahiretu.
Riječ je o položaju koji po redoslijedu vrijednosti dolazi odmah na-kon položaja poslanstva. Odmah poslije Allahovih vjerovjesnika – el-enbija, dolaze istinoljubivi – es-siddikun. Njihov položaj veći je od položaja šehida. Zbog toga je u hadisu, koji je vjerodostojan, o vrije-dnosti i položaju Ebu Bekra Es-Siddika, Poslanik, s.a.v.s., rekao:
– Nije zemljom hodao, poslije poslanika, bolji čovjek od Ebu Bekra.
Najbolji čovjek poslije vjerovjesnika bio je i ostao Ebu Bekr es-Siddik, r.a. To je njegov položaj i mjesto koje mu pripada u islamu.
Odmah po prihvatanju islama angažovao se na pozivanju drugih u islam. Preko njega su islam prihvatili Osman b. Affan,Talha b. Ubej-dillah, Zubejr b. Avvam i mnogi drugi. Oni svoju pripadnost islamu nisu iskazali pred Poslanikom, s.a.v.s., nego su to učinili pred Ebu Bekrom. Povjerovao je i odmah nakon toga i druge pozvao da to isto učine. Pred njim su islam prigrlila peterica od deseterice2 kojima je još za života obećan Džennet. I ova činjenica nam ukazuje na značaj i položaj ovog ashaba. Učestvovao je u otkupu slobode za nekoliko muslimana koji su bili robovi. Otkupio je slobodu i učinio slobodnim
Bilala b. Rebbaha, r.a. Zato je Omer, r.a., rekao:- Ebu Bekr je naš prvak koji je oslobodio našeg prvaka – aludirajući na Bilala, r.a.
Oslobodio je i Amira b. Suhejru i druge muslimane koji su bili roblje nemuslimana. I to nam govori o njegovoj vrijednosti i položaju koji mu pripada.
1 Istinoljubivi, onaj koji uvijek istinu govori.
2 El-ašeretul mubešširine lehum bil dženneti.
Biografi i historičari ga opisuju kao čovjeka srednjeg rasta, bijele puti, veoma mršavog, suhih obraza, propalih očiju, na sredini savijenog nosa. Kad je osijedio, kažu da je bradu bojio kanom.
Imao je šestero djece. Tri sina: Abdurrahmana, Abdullaha i Muhammeda, radijallahu anhum edžmein, i svi su bili ashabi, osim Abdullaha koji je, kažu, rođen nakon očeve smrti. I tri kćeri: Esmu, Aišu i Ummu Kulsum.
Bio je Poslanikov, s.a.v.s., prijatelj i prije Objave, i vjerno ga je pratio sve dok ih smrt nije rastavila. Allah, dž.š., ga je spomenuo u Kur’anu Časnom i nazvao ga „sahib“1. Allah, dž.š., kaže: „Kada je rekao drugu svome“ – znači Ebu Bekru.
Kad je Poslanik, s.a.v.s., naredio seobu u Abesiniju, Ebu Bekr se odazvao i krenuo prema Abesiniji. Na putu ga je sreo Ibn Degunneh, jedan od prvaka i starješina arapskih plemena, i upitao:
– Gdje ideš, Ebu Bekre?
– Idem u Abesiniju, reče mu.
Ispričao mu je u kakvom stanju žive muslimani u Mekki. Ne, tako mi Allaha, reče mu on, ljudi poput tebe ne smiju napustiti Mekku! Ti si plemenit, častan i moralan čovjek. Kako je moguće da te protjeraju iz Mekke!? Vrati se, uzimam te pod svoju zaštitu i ja za tebe garantu-jem! Zbog toga se to Ebu Bekru broji kao hidžra, mada je nije obavio, ali bi to sigurno učinio da na taj način nije vraćen. Zbog toga je, kad je vidio neprijatnosti koje su zadesile muslimane, rekao: „Allaha mi, zadesilo me je isto ono što je i njih zadesilo!“ Odbio je živjeti u zaštiti Ebu Dugunnea i živio je istim životom i u istim iskušenjima kao i ostali muslimani.
Jedna od njegovih posebnih odlika je ta da je upravo on učinio hidžru sa Poslanikom, s.a.v.s. Bio je jedini pratilac Poslanika, s.a.v.s., na putu hidžre. Boravio je zajedno s njim tri dana u pećini Sevr i pratio ga na svakom njegovom putovanju.
Uzvišeni Allah je rekao:
“Ako ga vi ne pomognete – pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prislili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: “Ne brini se, Allah je s nama!”, pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je silan i mudar.“ (Et-Tevbe, 40)
Riječ je o još jednom opisu Ebu Bekra po kome Allah, dž.š., pomaže Poslanika, s.a.v.s., i pomaže Ebu Bekra. Nije rečeno: Allah je „sa mnom“, nego „sa nama“. Dakle, sa mnom i s tobom Ebu Bekre.
Poslanik, s.a.v.s., je prije hidžre zaprosio, a nakon hidžre i oženio njegovu kćerku Aišu, r.a.
Učestvovao je u svim Poslanikovim, s.a.v.s., vojnim pohodima. U mnogim vojnim pohodima i bitkama bio je bajraktar i nosio visoko podignutu zastavu islama. Tako je bilo i na posljednjoj Poslanikovoj, s.a.v.s., vojni, pohodu na Tebuk.
Kad je oslobođena Mekka, Poslanik, s.a.v.s., nije želio te godine obaviti hadždž u prisustvu idolopoklonika i nagih ljudi, te je naredio Ebu Bekru da umjesto njega predvodi hadžije te godine. U toj odluci se da naslutiti koga je Poslanik, s.a.v.s., vidio kao svog nasljednika. Ebu Bekr je još za vrijeme Poslanikovog, s.a.v.s., života predvodio muslimane u obredima hadždža, devete godine po hidžri. Poslanik,s.a.v.s., je na samrti rekao:
-Naredite Ebu Bekru da bude imam muslimanima u namazu.
Običaj muslimana toga vremena je bio da ih vođa (emir) predvodi u namazu. Ovo je bio još jedan znak da bi on trebalo da naslijedi vlast od Poslanika, s.a.v.s., poslije njegove smrti.
Otišao je glasnik da mu saopći Poslanikovu, s.a.v.s., naredbu, ali ga nije našao. Ugledao je Omera, r.a., pa mu reče:
-Klanjaj ljudima kao imam!
Omer, r.a., je prošao ispred safova i počeo im kao imam klanjati. Poslanik, s.a.v.s., je bio na bolesničkoj postelji.
Nakon što je začuo Omerov glas, Poslanik, s.a.v.s., reče:
-Gdje je Ebu Bekr!? Gdje je Ebu Bekr!? Allah to ne prihvata, niti to prihvata Njegov Poslanik, a ni vjernici! Allah to ne prihvata, niti to prihvata Njegov Poslanik, a ni vjernici! Allah to ne prihvata, niti to prihvata Njegov Poslanik, a ni vjernici!
Dakle, ne prihvataju da muslimane predvodi u namazu bilo ko drugi osim Ebu Bekra. Ne prihvataju da neko drugi, osim njega, bude halifa. Sve ovo su dokazi da je Poslanik, s.a.v.s., ukazivao muslimanima da im halifa poslije njega treba biti Ebu Bekr, r.a.
U hadisu, koji je vjerodostojan, kaže se da je došla jedna žena kod Poslanika, s.a.v.s., i od njega nešto zatražila. On joj reče:
– Dođi mi slijedeće godine!
– A šta ako te ne nažem živog.
– Ima Ebu Bekr.
Ovo je još jedan dokaz o njegovoj želji da Ebu Bekr bude izabran za njegovog nasljednika.
Izbor Ebu Bekra za prvog halifu muslimana
Kad se muslimani u ljetnikovcu Benu Sakife nisu mogli dogovoriti o tome ko će biti halifa nakon Poslanika, s.a.v.s., raspravu je prekinuo Omer, r.a., pitanjem:
– Ko će od vas proći ispred Ebu Bekra i kao imam mu klanjati?! Dakle, ko će od vas, nakon što postane halifa, proći ispred Ebu Bekra i biti mu imam, nakon što ga je Poslanik, s.a.v.s., postavio za imama i svoga nasljednika. Niko nije ustao! Svi su znali da nema toga ko je toga dostojan, jer vladar je bio taj koji je kao imam predvodio
muslimane u namazu. Nisu bili zadovoljni da im kao imam klanja neko koga Poslanik, s.a.v.s., nije imenovao imamom.
Tada je Omer, r.a., rekao:
– Pruži ruku Ebu Bekre.
Pa je ispružio ruku, a Omer mu dade prisegu. Tako je Ebu Bkr, r.a., na sebe preuzeo hilafet. Ebu Bekr, r.a., je prihvatio hilafet, svi su mu muslimani dali prisegu, osim njih nekoliko, među kojima je bio i Ali b. Ebi Talib, r.a. O tome je kazano toliko toga, ali pravi razlog Alijinog kašnjenja može se naći u vjerodostojnim hadisima koje bilježe imam Muslim i drugi.
Tako imam Muslim bilježi od Aiše, r.a., da je rekla da je Poslanikova, s.a.v.s., kćerka Fatima, r.a., nakon njegove smrti poslala nekoga da pita Ebu Bekra o Poslanikovom, s.a.v.s., nasljedstvu (mirazu), od onoga što mu je Allah kao imetak dao u Medini, Hadedžu (Selo u blizini Medine) i onoga što je ostalo od petine Hajbera. Tražila je svoj dio od tog nasljedstva. Ebu Bekr, r.a., mu reče:
– Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Mi smo poslanici i nas naši potomci ne nasljeđuju, ono što ostavimo milostinja (sadaka) je”.
Sve što ostane iza poslanika sadaka je i ne nasljeđuje se od strane najbližih krvnih srodnika.
– Muhammedova, a.s., porodica se izdržava iz tog imetka, a ja-rekao je Ebu Bekr – tako mi Allaha, neću izmijeniti ništa od Poslanikove, s.a.v.s., milostinje i stanja u kojem je ona bila za vrijeme njegova života, niti ću sa njom postupati drukčije nego je sa njom postupao Allahov Poslanik, s.a.v.s. Ebu Bekr je odbio da iz tog nasljedstva isplati bilo šta Fatimi, r.a., jer je kao dokaz za takav svoj postupak imao pomenuti hadis u kome se kaže da poslanike ne nasljeđuju njihovi nasljednici. Fatimina porodica je zbog toga osjećala nezadovoljstvo prema Ebu Bekru. Kako je moguće, pitali su se, da ona, kćerka Poslanika, s.a.v.s., nije čula za ovaj hadis! Uglavnom, dogodio se nesporazum zbog kojeg je Fatima, r.a., u sebi osjećala ljutnju prema Ebu Bekru. Udaljila se od njega i sve do svoje smrti s njim nije progovorila nijednu riječ. Živjela je svega šest mjeseci nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti. Kad je umrla, pokopao ju je njen suprug Alija, r.a., i o njenoj smrti nije obavijestio halifu Ebu Bekra, r.a.. Klanjao joj je dženazu bez pristanka Ebu Bekra, jer da je Ebu Bekr znao za njenu smrt – on bi joj kao imam klanjao dženazu. Običaj je bio da halifa klanja dženazu uglednim ličnostima.
Alija je dao prisegu na vjernost halifi
Ashabi su smatrali da Alija, r.a., nije dao prisegu da ne bi povrijedio Fatimu, r.a. Nakon njene smrti ljudi više nisu opravdavali takav Alijin postupak. Smatrali su da više ne postoji nijedan opravdan razlog da ne da svoju saglasnost izabranom halifi. Među onima koji, podržavajući Aliju, nisu dali prisegu bili su Talha i Zubejr. Čekali su da se Alija, r.a., izjasni o tom pitanju. Ljudi su otvoreno negodovali i govorili Aliji da nije u pravu i da treba dati prisegu. Pod tim pritiskom, Alija, r.a., poziva Ebu Bekra, r.a., da dođe kod njega. Ebu Bekr se odaziva pozivu, a Alija mu nakon proučenog šehadeta reče:
-Znamo mi, Ebu Bekre, tvoju vrijednost i dobro kojim te Allah odlikovao nad drugim muslimanima. Mi se ne nadmećemo s tobom u dobru koje je Allah tebi darovao. Ali, ti si to bez nas učinio, a mi smatramo da smo zbog svoje bliskosti sa Poslanikom, s.a.v.s., trebali biti ubrojani. Da li je ovdje govor o hilafetu ili o nasljedstvu?
-Ti si podijelio Poslanikovo nasljeđe i ništa nam od njeg nisi dao. Mi smatramo da nama od njega pripada dio, zbog našeg krvnog srodstva sa Poslanikom, s.a.v.s.
Alija, r.a., mu je govorio sve dok nisu zasuzile Ebu Bekrove oči. Uplakanih očiju, Ebu Bekr mu reče:
-Draže mi je starati se o Poslanikovoj, s.a.v.s., porodici nego o mojoj. Vi ste meni draži i bliži od moje porodice. U sporu koji je nastao između mene i vas oko ovog imetka – dakle, cijeli razgovor je bio vezan za nasljedstvo, a nikako za hilafet (vlast) – ja nisam u tome odstupio od istine, niti sam učinio išta što nije i sam Poslanik, s.a.v.s., činio. Taj imetak ja nisam sebi uzeo, s njim sam nastavio postupati onako kako je i on njime raspolagao.
Objasnio im je da on taj imetak nije uzeo sebi i da je jedini razlog takvog njegovog postupka pomenuti hadis, te da on ne može postupiti suprotnu Poslanikovom, s.a.v.s., hadisu. Alija, r.a., prihvati opravdanje Ebu Bekra i tom prilikom mu reče:
– Večeras je vrijeme da ti dam prisegu.
Nakon što je Ebu Bekr klanjao podne-namaz, popeo se na minber, proučio šehadet, spomenuo važnost i mjesto koje pripada Aliji, razlog i opravdanje zakašnjele prisege, potom je proučio istigfar i sišao s minbera. Potom se na minber popeo Alija, r.a., proučio šehadet te naglasio veliki značaj i počasti koje pripadaju Ebu Bekru. Naglasio je da njegov postupak nije nastao kao rezultat nadmetanja sa Ebu Bekrom.
– Stvar je jasna, nesporazum nije nastao oko vlasti. Niti se to desilo kao pokušaj da se ospori ono sa čime je Allah, dž.š., odlikovao Ebu Bekra nad ostalim ashabima. Mi smo, međutim, smatrali da nama pripada jedan dio nasljedstva, on nam je to osporio i nama je to teško palo.
Ljudima je ovo donijelo veliko olakšanje. U Muslimovoj verziji hadisa se kaže: “Ljudi su se tome jako obradovali.“ Mnogi od njih su rekli: „Bio si u pravu.“ Alija, r.a., postao je ljudima još draži zato što je ovaj nesporazum riješio na tako miran način. Nakon toga je Alija dao prisegu, a poslije njega su to učinili Talha i Zubejr, te je na taj način Ebu Bekr, r.a., bio vladar priznati od svih muslimana.
Ovo je najbolji odgovor onima koji tvrde da Alija nikada nije odobrio izbor Ebu Bekra, r.a., za halifu. On je dao prisegu, a razlog njegovog kašnjenja je bio ono što smo spomenuli.
Tako je okončana kriza vezana za izbor prvog izabranog halife muslimana nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti. Pred kraj života, Poslanik, s.a.v.s., pripremio je vojsku za čijeg komandanta je imenovao Usamu b. Zejda (Mladić sa jedva 18 godina, sin Poslanikovog, s.a.v.s., posinka Zejda). Zadatak te vojske bio je da napadne pleme Benu Kuda’a u Šamu (Šire područje današnje Sirije i Jordana.). Cilj tog vojnog pohoda bio je da se odgovori na prijetnje koje su dolazile od Bizantijaca. Ova vojska je postala poznata po svom komandantu Usami b. Zejdu, pa su je zbog toga prozvali Usamina vojska. Poslanik, s.a.v.s., izabrao je Usamu za vojskovođu kako bi ashabima pokazao ugled koji ovaj ashab kod njega uživa. Postojao je i drugi razlog. Naime, pleme Benu Kuda’a učestvovalo je u Bici na Mu’ti i njeni pripadnici su ubili Usaminog oca Zejda b. Usamu. Poslanik, s.a.v.s., kao da je ovim izborom vojskovođe želio omogućiti Usami da osveti ubijenog oca.
Autor: Tarik Suvejdan
Iz knjige: Ebu Bekr i Omer, r.a.
Nastavit će se, inšaAllah…