Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Većina islamskih učenjaka, kako selefa tako i halefa, poput: Ibnul-Zubejra, Fedale b. Ubejda, Enes b. Malika, Esme bint Ebu Bekr, Suvejda b. Gafeleh, Alkame, Šurejha, Hasan el-Basrije, ‘Ata b. Ebi Rebbaha, Ibnu Sirina, Esved b. Jezida, Se’id b. Džubejra, Lejsa b. Sa’ada, Ibnul-Mubareka, Ibrahima el-Neha’ija, Hammad b. Ebi Sulejmana, Ebu Sevra, Ebu Jusufa i Muhameda – dva najpoznatija učenika imama Ebu Hanife, Zejd b. Alija, imama Šafije, imama Ahmeda, Ebu Davuda, Ishaka, Davuda el-Zahirija i ostalih – konjsko meso (i mlijeko), smatraju dozvoljenim za konzumiranje i jelo, dok Hakem b. Ujejne, Ebu Ubejd, imam Ebu Hanife i racionalisti, imam Malik i imam Evza’i rhm. – konjsko meso i mlijeko smatraju pokuđenim (mekruh) ili čak i zabranjenim (haram) za jelo – što se pripisuje i ashabu Ibnu Abbasu r.a.. Od imama Ebu Hanife rhm., se negdje bilježi da je jelo konjskog mesa mekruh-tahrim, a negdje da je u pitanju mekruh-tenzih, dok u komentaru na Ibnu Madždžu (1/230.), od imama Sujutija rhm., stoji da se Ebu Hanife rhm., tri dana prije svoje smrti, povratio od stava zabranjenosti konzumiranja konjskog mesa. (Pogledaj: el-Mugni, 11/66; Šerhul-Nevevi alal-Muslim, 13/96; Subulus-Selam 4/116., Šerhul-Sunneh, 11/256., Fethul-Bari, 9/650., Sunen Ebu Davud, br.3792., ‘Umdetul-Kari, 31/57.)
Prva skupina svoj stav temelji na slijedećim dokazima:
1. Kaže Džabir b. Abdullah r.a.: ”Poslanik s.a.v.s., je na dan Hajbera zabranio meso domaćih magaraca, a dozvolio nam je meso konja”. (Buhari, br.4219; Muslim, br.1941.) U drugoj predaji stoji: „Na Dan Hajbera smo klali i magarce i mazge i konje pa nam je Poslanik s.a.w.s., zabranio da jedemo magarce i mazge, a nije nam zabranio konje!“ (Pogledaj: el-Mustedrek alel-Sahihajn, br.7580.,
Imam el-Begavi rhm., kaže: „Ulema je složna po pitanju ispravnosti ovog hadisa, koji nam direktno ukazuje na to da su domaći magarci zabranjeni za jelo, za razliku od divljih magaraca koji su dozvoljeni za jelo… Većina uleme smatra da je i mlijeko domaćih magaraca zabranjeno kao i njihovo meso. Životinja čije meso je dozvoljeno za jelo – dozvoljeno je i njeno mlijeko, a ona čije je meso zabranjeno – zabranjeno je i njeno mlijeko. Ptica čije je meso zabranjeno za jelo – zabranjeno je jesti i njeno jaje!“ (Pogledaj: Šerhul-Sunneh, 11/254-257.)
2. Od Esme, kćerke Ebu Bekra r.a., se prenosi da je rekla: ”U vrijeme Poslanika s.a.w.s., smo klali konja i jeli ga dok smo boravili u Medini.” (Buhari, br.5510; Muslim, br.1942.)
3. Od Ibnu Abbasa r.a., se bilježi da je rekao: „Ne znam da li je Poslanik s.a.w.s., zabranio konjsko meso zbog toga što su konji služili ljudima za jahanje-nošenje, pa nije volio da ostanu bez njih, ili ih je na Dan Hajbera zabranio kao što je zabranio i konzumiranje mesa od domaćih magaraca!?“ (Sahihul-Buhari, br.4227., 5/174.)
4. Hadisi koji govore o dozvoljenosti konzumiranja konjskog mesa su na stepenu mutevatir hadisa, i oni su svojim lancem neuporedivo i mnogo jači od hadisa koji govore o zabranjenosti konzumiranja konjskog mesa. (Pogledaj: Me’anijel-Asar, od imama Tahavije, 8/412.)
Druga skupina učenjaka uglavnom svoj stav temelji na:
1. Hadisu, kojeg prenosi Halid b. Velid r.a., a bilježe ga Ebu Davud (br.3790), Nesa’i (br.4331., 7/202), Ibnu Madždže (br.3198), Musned Ahmed (br.16863.), i drugi, u kome je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem – zabranio jedenje mesa od konja, mazge i magarca. (Da’if)
Međutim, ovom hadisu su prigovorili mnogi hadiski stručnjaci poput imama Ahmeda, Buharije, Darekutnija, Bejhekija, Ibnu Abdul-Berra, el-Hitabija i drugih, a imam el-Nevevi rhm., kaže da je ovaj hadis slab po jednoglasnom mišljenju svih hadiskih stručnjaka. (Pogledaj: Šerhul-Nevevi 13/96.) Slabim ga smatra i šejh Albani rhm. (Vidjeti: Daiful-Džami’, br.6333, Silsila el-Da’ife, br.1149.) Imam Ebu Davud rhm., ovaj hadis, između ostalog, smatra derogiranim-mensuh. (Pogledaj: Sunen Ebu Davud, br.3790)
2. Pored ovog neutemeljenog hadisa, kao dokaz navode i ajet: ”…i konje, i mazge, i magarce – da ih jašete i kao ukras…” (El-Nahl, 8.), uz pojašnjenje da je ove tri vrste životinja Allah dž.š., stvorio radi jahanja, kako stoji u ajetu, a ne radi jela.
Imam el-Bejheki rhm., kaže: „Mufessiri su na stanovištu da je sura el-Nahl – mekkanska sura, izuzev njena 4 zadnja ajet. Nije nam poznato da se iko od ashaba ustegao od konzumiranja konjskog mesa nakon objave ovog ajeta, niti nam je poznato da im je to Poslanik s.a.w.s., zabranio sve do Dana Hajbera, što nam ukazuje na to da Ashabi r.a., nisu iz ovoga ajeta razumjevali da su spomenute životinje bile zabranjene za jelo, te da spomenutim ajetom niko ne može dokazivati zabranjenost konzumacije konjskog mesa, čemu ide u prilog i izjava od Ibnu Abbasa r.a., koji kaže: „Ne znam da li je Poslanik s.a.w.s., zabranio konjsko meso zbog toga što su konji služili ljudima za jahanje-nošenje, pa nije volio da ostanu bez njih, ili ih je na Dan Hajbera zabranio kao što je zabranio i konzumiranje mesa od domaćih magaraca!?“ (Sahihul-Buhari, br.4227., 5/174.) Da se zabrana jela mesa spomenutih životinja mogla normalno shvatiti iz navedenog ajeta ne bi Ibnu Abbas r.a., kasnije zapao u sumnju ovog tipa a poznato nam je za njega da je on bio Terdžuman Kur’ana! Ove riječi Ibnu Abbasa r.a., nam ukazuju na neispravnost drugačijeg mišljenja koje se pripisuje njemu.“ (Pogledaj: Ma’arifetul-Suneni vel-Asar, 14/97.)
3. Bilježi se da je imam Malik rhm., smatrao mekruhom klanje konja zbog toga što je institucija „Džihada“ i obaveza zastrašivanje neprijatelja bila u potrebi, između ostaloga, i za konjima, shodno ajetu: „I protivu njih pripremite koliko možete snage i jahaćih konja – kako bi zaplašili vaše i naše neprijatelje…“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 9/650.)
4. Konj je kopitar isto kao i magare pa zato ima isti status kao i on – ali je i ovo slab dokaz zbog toga što i svinja ima papke pa nema status ostalih papkara. (Pogledaj: el-Temhid, 10/128.)
I pored svega navedenog, preferiramo prvo mišljenje koje je sigurno preče i jače zbog nedvosmislenosti i jačine argumenata, dok je drugi stav slabiji, jer se zasniva na slabom hadisu, ajetu koji je općeg karaktera, i mišljenjima koja nisu vezana za samo meso koliko za vojne i druge potrebe muslimana.