Piše: Amela Halilović
Rasprostranjena prsa bivaju skladište za tuđe doživljaje, i srećne i tužne, koje kao svoje preživljava, s kojima se raduje ili suosjeća osoba koja nije iskušana uskogrudnim kapacitetima. Lišena želje za osuđivanjem, za samopotvrdom u težnji za kopijama svoje ličnosti čak i kod potpuno suprotnih profila, ona u svojim prsima nosi opravdanje, ljubaznost, tolerantnost prema različitostima. Da li u takvom opisu prepoznajemo sebe? Radujemo li se tuđoj sreći ili zavidimo na njoj? Da li nama tuđe greške predstavljaju pogodne prilike za prigovore kako bismo iskazali svoju superiornost ili nam je istinski žao što se kod jednog muslimana našao nekakav prijestup te srčano nastojimo da mu pomognemo u popravljanju?
Ako nismo od onih od kojih bi “prijestupnik” prihvatio savjet, da li u posljednjoj trećini noći (vrijeme kada se prima dova) molimo istinski (način na koji se prima dova) za brata, sestru, davljenike u dunjalučkim morima (najbrže uslišana dova)? Objediniti ove činioce uspjeha i čekati na najljepši odgovor mnogo je iskrenije i čistije, prema nama samima, nego upaliti sve alarme na samu vijest o nekom grijehu za koji smo spremni da damo “tačnu” procjenu uzroka, dijagnozu, te viziju o konačnici. No, ispostavlja se da je lakše prigovoriti i to vjerovatno na neadekvatan način, iako je davljenik ponajmanje u potrebi za pridikama što se davi, dok mu treba pojas za spasavanje.
S druge strane, čak i da jesmo od onih od kojih bi “prijestupnik” prihvatio savjet, zar nas to ne obavezuje da posebno budemo razumljivi i strpljivi s njim, da tražimo najljepšu metodu dostavljanja pozitivnih vrijednosti toj osobi koja nam je ukazala povjerenje? Budimo svjesni činjenice da drugi ljudi nisu naši zamorčići pa da na njima ispitujemo uspješnost eksperimenata o našim zaključcima koji su najčešće proizvod nepotpunih informacija, manjka doživljaja i iskustava o onome o čemu savjetujemo. Ne gledajmo na druge kao nesavršenije dijelove nas samih, kojima ćemo mi ovako “superiorni” reći šta im nedostaje pa da budu “mi”. Tim konstrukcijama ličnosti ne odgovara sve ono što odgovara nama, jer s mudrošću smo različiti, ali im zasigurno odgovara život po Kur’anu, jer on je Uputstvo za sve profile ličnosti, za sva vremena, pa pozivajmo ljude da se ostvare shodno svojoj prirodi po ovom Uputstvu, a ne da preuzmu našu prirodu te onda postaju najbolji muslimani. Ukoliko upućujemo na neke smjernice iz Knjige, nemojmo to činiti “nasilnim uklapanjem” ajeta u kontekst gdje im ni po tefsiru ni po zdravorazumskom promišljanju ne može biti mjesto, a sve u cilju prigrabljivanja autoritarnosti našem govoru. Najuzvišenijim govorom može se tražiti samo najuzvišeniji cilj, on se ne prodaje za nešto što malo vrijedi, kao što je to aplauz onoga o čijoj moći prosuđivanja dovoljno govori to da ne prepoznaje manipulatorsku metodu. Kome takvo bodrenje, tapšanje po ramenu, može pričinjavati zadovoljstvo?
Allah Plemeniti je od Svoga beskonačnog Govora odabrao baš ove dijelove da Njegovi robovi iz njih uzimaju pouku do roka koji je On odredio, pa je ovaj Govor najpodesniji za oblikovanje sviju nas, u različitim situacijama. Uzvišeni Allah se kune dušom koja samu sebe kori, pa nastojmo da dostignemo tu veličinu. Nisu to duše koje istražuju mahane drugih duša i njima se slade, prigovaraju, ogovaraju. Da smo iskreno usmjereni na sebe, da nam gorčina zbog grijeha truje čula, da iskreno vapimo za oprostom, suznih očiju nadamo se milosti, mislili bismo da je to slučaj i sa ostalima i bili bismo saosjećajniji sa njihovim preživljavanjima, jer svako ima tendenciju da na ljude gleda shodno svojoj prirodi, pa ako nešto kod njih naslućujemo, analizirajmo da li se to kod nas nalazi i da li gledamo iz najgore perspektive. Možda je to u datom trenutku nečiji maksimum, a mi sa svojeg minimuma preuzimamo uloge neplaćenih sudija u slučaju onoga koji je sve dao da bi stigao do određene deredže.
Mi ne znamo šta nečija dubina skriva, pa nek nam misao bude čista od površnosti. Mislimo kako je ono što ne znamo o drugima još i ljepše, a ono što znamo o sebi nek nas zabavi. Želim nam uspjeh!