Piše: Amela Halilović
“Pogrešni ljudi u pogrešnom vremenu na pogrešnom mjestu.” Zar? Poći od ovakve definicije sistema i tako širokom greškom opravdati svaku neaktivnost, jer u takvom konstruktu nemoguće je ostvariti išta pozitivno, a pozitivno je obavezno u svijesti neaktivista pripisano njima samima, i stići do zapanjujućih rezultata? Svakako da se ovakvim pesimizmom ne odmiče dalje od ove površne opaske izrečene u različitim varijacijama. Zapravo, mi predstavljamo sklop koji najbolje funkcioniše među ovim ljudima, u ovom vremenu i na ovom prostoru. Ti ljudi su najbolja prilika da se pokaže da li je dobro naučeno ono o čemu nas islam uči, da li su nam prsa široka, da li smo samo preuzeli ulogu muslimana jer nam se svidjela ta veličina, ili smo zaista postali dosljedni nosioci te titule…
Upravo u odnosu s ljudima iz našeg okruženja, upravo u ovom vremenu, upravo na ovom mjestu, mi se određujemo, pa uspjeh ili poraz mogu biti pripisani isključivo nama. Manifestacija naše nutrine ne zahtjeva neke bolje ljude, neko pogodnije mjesto ili vrijeme, jer nama je od Najmudrijeg dato da živimo u ovom ambijentu, gdje najbolje dolazi do izražaja ono što nosimo u prsima. Zar je neophodno da neko prema nama bude dobar da bismo mi mogli pokazati svoju dobrotu? Ta uslovljena dobrota ukazuje na zakržljalost pozitivnih vrijednosti u nama, to je samo vraćanje istom mjerom, dok je veličina lijepo postupiti prema osobama koje se ne predstavljaju kao takve. Apsurdno je misliti da smo dobri, bolji, najbolji, a želimo da neko prema nama bude bolji nego što smo mi prema njemu. Svako će dati samo ono što ima pri sebi, pa nek svako od nas pogleda šta daje.
Mi se ne možemo ostvariti kao dobročinitelji prema osobi koja je živjela prije nekoliko vijekova, nego se kao takvi pokazujemo u odnosu prema našim savremenicima. Od svijetlih primjera naših ispravnih prethodnika možemo uzeti pouku djelovanja u određenim situacijama, ali daleko od toga da im možemo uputiti lijepu riječ, biti ljubazni prema njima, isakazati podršku, podsticati na ustrajnost, uručiti poklone.
Prednost što živimo u vremenu mnogih devijantnih pojava jeste to što se primjećuje i ono naizgled malo dobro djelo. Ako je teško naći poštenog poslodavca, radnika, krojača, prodavača itd., kad mi kao nosioci ove vjere, a time nas i ona obavezuje, budemo pošteno obavljali naše poslove, i to s nijetom da tim poštenjem pomognemo vjeru, nemoguće je da će nas i oni s druge strane izjednačavati sa svima ostalima. Dobrota ne može da izgubi. Od dobrih može da bude voljena, od onih drugih može da bude osporavana, iz inata ili zavisti, ali svakako da je i kod takvih prepoznata, a samo od Uzvišenog Allaha može biti nagrađena.
Ne žudimo za onim čime je Allah Plemeniti druge odlikovao jer i sami imamo predispozicije da ostvarimo trajno dobro. Ako to što već imamo pri sebi ne podredimo želji da time steknemo zadovoljstvo našeg Gospodara, otkud nam garancija da će ona vrata koja su trenutno zatvorena biti naš prolaz ka sticanju hajra? Naučimo da uzimamo maksimum iz ponuđenog, otvorenog puta, nek u tom slučaju proradi koristoljubivost; ako je ramazan, ako je vrijeme noćnog namaza, ako je predavanje, hifz… uzmimo što više za sopstveno usavršavanje. Na kraju, ako je život, a jeste, pa ovo je jedina prilika za bivstvovanje po islamskim normama, za oplemenjivanje duše, odustajanje od niskih poriva, nastojmo da ga proživimo mudro koristeći svaku situaciju.
Ostvarivanje uslova koji prema našoj zamisli najbolje pogoduju našem funkcionisanju nisu garant da bismo mi tad ostvarili bolje rezultate. Ako nismo navikli da koristimo sadašnji trenutak, ovaj momenat koji se više ne vraća, a koji se uredno i vjerno zapisuje, otkud uvjerenje da ćemo nekada biti bolji u svojim odnosima prema vjeri, sebi, drugim ljudima? Bitnosti vremena ne treba veća potvrda od te da se njime kune Allah Sveznajući. Kad sebi osvijestimo da baš ti namazi koje obavljamo, baš taj post, sadaka, taj zikr koji izgovaramo, taj postupak prema drugima, baš taj izbor odjeće koju oblačimo, i ostalo što mi jesmo na dunjaluku, predstavljaju ono prema čemu ćemo se vrjednovati na ahiretu, naš odnos prema vremenu, prema vjeri, prema nama samima, će se promijeniti. Vrijeme se ne zaustavlja i ovaj trenutak svjedoči za nas ili protiv nas.
Rekao je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: “Ako u ruci nekog od vas, kada nastupi Sudnji dan, bude sadnica palme te bude u stanju da je zasadi prije nego nastupi, neka to učini.” (Ahmed)
I šta je tu naše? Ono što posijemo a što je u suštini dobro, makar niko ne imao koristi od toga, makar vremenski uslovi bili nepogodni, makar se svijet rušio, ali taj postupak nas je odredio kao dobročinitelje bez obzira na kontekst u kom djelujemo. A u tom trenutku to neće pasti na pamet osobi koja nije navikla da radi dobro, da koristi trenutak, ni onome ko nije slijedio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem…
Nije nam strano saznanje da je život isuviše kratak da bismo ga trošili na nebitne sadržaje, dok je s druge strane život dovoljno dug da bismo ostvarili svoju misiju na dunjaluku. Mi biramo da li ćemo biti potrošeni ili ostvareni. Želim nam uspjeh!