Piše: Ammara Šabić
Ne čekaj u neizvjesnosti. Uzmi kajase u svoje ruke. Šta tebe imaju kojekakvi konji vući ‘vamo-tamo. Valjda ti bolje znaš kuda želiš ići i gdje želiš stići. Valjda. Ako ne znaš ti, kako će znati oni? Mislim, svi oni „oni“ koji su uvijek krivi za sve tvoje krive smjerove i neželjene ciljeve. Nisi znala da je svako sredstvo na tvom putu dar od Allaha? Nije ti niko rekao? Svaki insan na tvom putu je ispit. Ne rješava ispit tebe, nego ti njega. Valjda. Svaka olovka, svaka tastatura, svaka cesta. Svaka vrata, sve situacije u kojima zapnu ili se nesmetano otvaraju. Sve je to dar. E sad, to što ti to ne vidiš, znak je da si pala u nesvijest. Onu duboku, nakon koje se budiš sa rupom u vremenu. To vrijeme nisi znala kuca li ti srce, niti imaš li temperaturu. Niko te nije pitao hoćeš li da dišeš tokom nesvijesti ili nećeš. Ali, disala si i srce je kucalo. Krv ti je tekla kroz žile bez da je ti usmjeravaš. A tako je to, u biti, i kad nisi u nesvijesti. Bar ne fizičkoj. Uopće nisi nadležna, pa time ni odgovorna za to! Međutim, kad se probudiš i trebaš odlučiti gdje ćeš, kako, kuda, zašto, čime… Tu je već stvar tvojih htijenja. Data ti je šansa da budeš faktor od značaja. Na koji način si to iskoristila? Jesi li (se) upotrijebila, ili zloupotrijebila? Kakve staze si izabrala? Šta piše na planiranom odredištu; „cilj“ ili „’nako“? Neko te okrenuo prema sjeveru, iako si ti uporno htjela ići na jug? Ono, tek tako… nisi ni primijetila. Jesi! Ali si odlučila da „ne primijetiš“. Gdje se desila ta prva i presudna greška u koracima? Inače, u sportu se smatra prekršajem. U prometu, mogućim kaznenim bodom. U životu… hmm… Ima sad tu kamara izvlakuša kao „naivnost“, „nepromišljenost“ i slični isprazni izrazi. Ali, ne! Nije to. Jer ti znaš da si promislila i itekako izvagala opcije. Dala sve od sebe da ne bude do tebe. I previdjela, dok si svjesno u nesvijesti bila, da je greška u polazištu. Greška se sakrila u pretpostavku koju nisi ni prepoznala od silne samoneprepoznatljivosti; pomislila si na tren da možda oni imaju instaliran noviji „google maps“ u duši. Ili mozgu. Ili srcu. Onako, tvoja navigacija je nekako stara haman hiljadu i po’ godina, pa su joj mnoge ulice i budžaci nepoznati. Polakomila se ti za komercijalnim reklamama u kojima je laž da je sve novije zasigurno i bolje postala podrazumijevajuća „istina“, pa smetnula s uma da je jedino i neizostavno baš ta tvoja navigacija automatski, od samog starta do zauvijek, primjenjiva za bilo koje mjesto i bilo koje vrijeme, za svaku situaciju i zapetljanciju bez putokaza. Kur’an. Nemoraš imati ni mrežu. Ni kredit za mobitel. Jedino um budan od zikra koji upali svjećice baš onda kad treba i tačno precizira ne samo problem, već i potrebnu akciju za rješenje. Zamisli, na sve to još ti kaže rezultat koji te očekuje na nesumnjivo dostižom odredištu. Onom koje si htjela, mada nisi ni znala da se tako zove, jer nekad su nam imena i nazivi zamotani u lažne definicije i pojmove.
Sve bi ti totako lijepo poredala, ali taman što riješiš 32988567951659657063201 prepreka na putu, ostane ona nepreskočiva. Ljudi. A i što bi se zamarala time? Nije te valjda neko lagao i rekao da ti je farz da ih preskačeš kao prepone na atletsko stazi? Oni imaju pravo na darovan im život isto kao što ga imaš i ti. Ali, na primjer, ima jedna zadivljujuća riječ, toliko nepoznata u praksi naše lažljivosti kako je ne koristimo „radi Allahovog zadovoljstva“. Zaobilaženje. Znaš ono kad ne zaobilaziš nekoga ko grca u grijehu gibeta, „da ne zamjeri“ (a reći ćeš da je radi Allaha, jer ima svoj hak kod tebe). Ili ono kad se neko baš nedolično, bahato ponaša, kad se ‘iz aviona’ vidi da mu iz usta i očiju suklja omalovažavanje svih i svega osim samoga sebe. Uz to ne želi čuti istinu, makar onu sigurnu istinu iz Kur’ana i sunneta. Konkretno se to zove oholost. Doslovno. E, tog ne zaobilaziš jer se ustručavaš nagaziti na samozadivljeni žulj (a reći ćeš da to radiš „radi Allaha“, ne bi li uvidio i popravio se). Niz je sličnih primjera koje bi bilo dosadno navoditi, čisto zato što ih srećemo svakodnevno u sebi i oko sebe. Nevoljni da ih istinom pobrišemo kao gumicom, biramo nesvijest u nadi da će se samo nekako posložiti nama potaman. Tu nam svak počne slagati po svom potaman. Da učine uslugu. Da pomognu. Jer nas vole i žele nam dobro. Njihovo potaman produbljuje naše netaman. Ne mora biti da njihova ljubav i dobra želja nisu iskrene. Ne. No, ako i jesu, mi nismo prema sebi iskreni. Hodamo desno da bi stigli lijevo. Jer, kad ti znaš, ali ZNAŠ kuda želiš ići i gdje želiš stići, nema rupa u vremenu. Svaka se minuta koristi za korak. Takvu tebe ne mogu stići oni koji imaju više vremena da brinu o tebi nego o sebi „brigom“ kojom te uspavljuju ili omamljuju upravo onom komercijalnom mišlju da tvoja hiljadu i haman petsko godina stara, a uvijek mlada i sveobuhvatna navigacija ima neke nedorečenosti koje oni svojom „pameću, iskustvom i znanjem“ vješto upotpunjuju – brbljanjem do besvijesti (tvoje) i bescilja (osim onog „’nako“). Nije svaki savjetnik kompetentan da te savjetuje. Kao što ni akumulator za fiću ništa ne znači kamionu. Budi pametna. Preduhitri ih protunapadom prije napada. Napadni ih sviješću prije nesvijesti.
Napadni ih osmijehom prije nego te ubace u crnilo svojih misli. Napadni ih širokogrudnošću koja se postiže sjećanjem na Allaha, prije nego te napadnu tjeskobom svojih, praznih od svega mimo onog „ne znam šta da radim, osim kad si ti i tvoj život u pitanju“. Nije ti haram zaobići ono(g) što ti šteti. Ako ne možeš fizički, možeš srcem. I to s osmijehom.