Piše: Amela Halilović
Stremljenje ka razvitku ovakve vrste ljubavi je mukotrpan proces za nefs naviknut da luta stazama pomenutim u množini. Čak i onda kada milošću Uzvišenog Allaha dođe do raskršća jednog od tih puteva i onog jedinog Pravog, primjećuje se kolebanje da odlučnim, čvrstim koracima krene tim Putem, jer duša je štošta ponijela kao teret pokupljen po Objavom neprosvijetljenih stanica. Da li je to trenutak potpisivanja ugovora s nefsom? Da li tada sebi kažemo: Dragi i veliki JA, ovaj Put ima radno vrijeme u kojem ću obaviti obavezne namaze, ako mi bude data mogućnost, te ne budem spriječen, tu je post ramazana, zekat i hadždž, a sve mimo toga je pogodno da nastavimo po starom, mada, i u toku radnog vremena ćemo posezati za nekim “alternativnim metodama”. Nakon pristajanja na ovakve uslove nije začuđujuće što prilikom pozivanja na Istinu, od ugovornika iz slikovito navedenog primjera čujemo izjave: To je za ono vrijeme, a JA mislim…, Ako ne postoji takva fetva, JA ću da je napišem, pa i JA znam slova…, Pored toliko harama, JA ne mogu ni halal da dišem!”
Je li mi to sebi nikada nismo osvijestili ili smo u nekom zlokobnom trenutku zaboravili da je Istina način života, da nije to ograničeni period čiji su rokovi kratkotrajni a pauze duge? Zar je naša ljubav prema Istini, prema spasu, manja od šejtanove mržnje prema nama i njegove želje da stradamo? Zar je sila otpora našoj duši slabija od težnje za zadovoljstvom Svemilosnog Allaha?
Oprez! Ne gurajmo Istinu u svoj kalup jer je ona mnogo veća od dimenzija koje možemo da osmislimo. Naše brane će popucati i preplaviće nas sadržaj onoga što smo nasilno htjeli da ukalupimo. Nastojmo da se krojimo prema Istini, ne obrnuto, a uspjeh je od Allaha Svemoćnog. Svaki propis je mnogo širi od našeg prohtjeva da tražimo olakšice čak i tamo gdje ih nema, jer će samo iskreno i ispravno praktikovanje propisa našu dušu oblikovati od duša Džennetlija a to je velik uspjeh, to je zaista uspjeh. Spoznajmo da je unutar Allahovih granica slobodan prostor u kom se istinski uživa nakon što pokažemo ljubav prema Istini, s iskrenim nijetom slijedimo praksu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nije nam strano saznanje da je unutar jednog prostora sloboda, sigurnost, bilo da je riječ o dijelu grada, državi ili kontinentu, a da u drugom biva rat i opasnost. Isto kao što je teško pojmljivo da bi oni iz prostora bezbjednosti bili nezadovoljni sigurnosnim granicama i strijemili ka mjestu opasnosti po njihov opstanak, tako, ako ne i više, čudi stanje onoga koji hoće iz dimenzija Pravog puta da “opipa teren” na prostoru harama. S prvim korakom van granice upada se u poniženje, a sve što dolazi nakon toga biva gore, ukoliko se insan uz pokajanje ne vrati na Put istine. Dakle, nastojmo da isalm ne doživljavamo kao teret, kao učenje kojem nedostaje samo nekoliko primjesa našeg mišljenja pa da bude savršeno, jer Objava je upotpunjena, pa doživimo je kao blagodat i ne zatamnjujmo bojama našeg ega jasnost Pravog puta nasuprot zablude.
Mi sa našim nefsom odlazimo sa ovog svijeta, a Istina ostaje; ona je oduvijek i zauvijek. Tamo gdje ćemo otići vrednovaćemo se shodno Istini, ne shodno odbranama mišljenja koja smo zastupali. Rekao je Imam Šafija da se nikada nije s nekim raspravljao a da nije želio da istina iziđe iz usta njegovog sagovrnika. Iz toga se razumije da je Šafija bio spreman da prihvati govor istine bez kolebanja, te da je, također, želio da je takav slučaj i sa onim na suprotnoj strani, jer samo su uz prihvatanje istine obje strane na dobitku, te u tom slučaju više ne postoje dva tabora jer istina je jedna. Kako lijepa želja, kako užvišen cilj! Ako smo na strani Istine, pa ona se nagrađuje od deset do sedam stotina puta, i više. A nagrada za odstupanje od Istine je tačno prema mjeri tog odstupanja. Ko će nagraditi one kojima je ego ispred Objave, kad Uzvišeni Allah bude nagrađivao samo one koji su po Istini živjeli, umrli i proživljeni? Svako siromašno JA će vidjeti kako su nagrađeni oni koji su se oblikovali onako kako voli Onaj čije su riznice neiscrpne.
U suri El Asr svima je nagoviještena propast osim onima koji pri sebi imaju iman, dobra djela učinjena s iskrenim nijetom i u skladu s praksom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji preporučuju Istinu i koji preporučuju strpljenje. Da, nas može spasiti samo Istina, ne naš nefs, ne naše “oblikovanje istine”, već sama Istina, a ona podrazumijeva Govor Uzvišenog Allaha, praksu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pri čemu se u razumijevanju slijede ashabi i ispravni prethodnici. Ako nas duša upita gdje je tu njeno mjesto, kad ne može ni propis da osmisli, ni da na neki svoj način vjeruje, da granice sama negdje van svog dometa postavi, niti da to razumije bez ikakvog uzora, odgovorimo joj da je njena dimenzija u doživljaju, pa nek se zaposli uljepšavanjem te sfere. Želim nam uspjeh!
