Islamski hilafetu u periodu četvrtog hidžretskog stoljeća (8)

Priredio: Ersan Grahovac

U području tefsirske nauke u ovom stoljeću su se pojavili učenjaci koji su napisali obimna i kapitalna djela iz te oblasti, nalažući da se tefsir tretira kao posebna nauka, a ne kao dio hadiske nauke. Medju velikim mufessirima tog vremena bili su:

Ebū Dža’fer El-’Askerī[1] (umro 303. h.g.), Ahmed ibn Fereh ibn Džibrīl, Ebū Dža’fer El-Bagdādī, El-’Askerī, poznat komentator Kur’ana, učen i u kiraetima, jeziku i hadisu. Učio je pred Ebū Amrom Ed-Dūrijem, ’Alijem ibnu-l-Medenijem, Ibn Ebī Šejbe, Ez-Zehrānijem, i bio je pouzdan. Umro je u Kufi, 303. godine po hidžri.

Imām Et-Taberī[2] (umro 310. h.g.), Muhammed ibn Džerīr Ebū Dža’fer Et-Taberī, vodja svih mufessira, jedan od Imāma, naučio je i spojio toliko nauka da mu nije bilo ravnog u njegovom vremenu. Njegov tefsir je osnov svih budućih tefsira, i poput njega nije napisan nijedan tefsir.

Ebū Ishāq Ez-Zedždžādž[3] (umro 311. h.g.), Ibrāhīm ibn Es-Sirrī ibn Sehl, Ebū Ishāq Ez-Zedždžādž, bio je od dobrih ljudi, ispravnog pravca i ubjedjenja. Od njegovih djela su Me’āni-l-Qur’ān, u kom tumači Kur’an sa jezičke strane, zatim mnoga druga korisna djela i bio je hanbelijskog mezheba.

Ebū Bekr En-Nejsābūriu[4] (318. h.g.), Muhammed ibn Ibrahim ibn El-Munzir, Ebu Bekr En-Nejsaburi, Imām, mudžtehid, napisao je knjige poput kojih nema u raznih naukama, poput tefsira, fiqha, usula, hadisa i drugih, a njegov tefsir je od najljepših tefsira.

Abdullāh ibn Ahmed El-Belhi[5] (319. h.g.), Ebu-l-Qāsim, Abdullāh ibn Ahmed El-Belhī, učenjak, pobožnjak, asketa, napisao je tefsir u 12 knjiga, u kojem se nalaze koristi u kojim ga niko nije pretekao, i poznat je kao Tefsiru-l-Belhī.

Ibn Ebī Hātim[6] (327. h.g.), Abdurrahmān ibn Ebī Hātim Muhammed ibn Idrīs ibn El-Munzir ibn Dāwūd, ibn Mihrān, Ebū Muhammed Et-Temīmī El-Hanzalī. Bio je Imām u islamskim naukama, i sin Imāma, hafiz hadisa i sin hafiza hadisa. Učio je od svog oca, Ebu Zur’a Er-Rāzija, i mnogih drugih alima iz svog mjesta, kao i iz Hidžaza, Šama, Misra, Iraka, arapskog poluotoka i dr. Bio je more znanja u raznim naukama, poput nauke o hadisu, o ljudima lanaca prenosilaca, fikhu, akaidu, usulu, tefsiru i dr. Bio je izuzetan pobožnjak i asketa.

El-Džessās[7] (umro 370. h.g.), Ahmed ibn ’Alī, Ebū Bekr  Er-Rāzī, El-Džessās, veliki učenjak hanefijskog mezheba, jedan od najvećih u svom vremenu. Bio je učen u raznih naukama, sa puno kvalitetnih djela, zahid, ali mu se zamjera na velikoj pristrasnosti u slijedjenju hanefijskog mezheba koja ide dotle da ponižava imame drugih mezheba, poput Imāma Mālika i Imāma Šāfije, a imao je i neka iznimna mišljenja iz oblasti vjerovanja.

Takodjer su tu bili i istaknuti učenjaci iz oblasti kiraeta, nauke koja se bavi različitim učenjima Kur’ana prenesenim od Poslanika s.a.w.s. Medju njima je

Ibn Mudžāhid[8] (umro 324. h.g.), koji je napisao znamenito djelo Kitābu-s-seb’a fi-l-qirā’āt, u kojem je sabrao sedam pouzdanih kiraeta, prema sedmerici znamenitih imama. Ebu Bekr Ahmed ibn Mūsā ibnu-l-’Abbās El-Bagdādi, poznat kao Ibn Mudžāhid – veliki akter nauke o kiraetima u svoje vrijeme. Napisao je Kitābu-l-qirā’āti-l-kebīr, Es-Seb’a fi-l-qirā’āt, i druga vrijedna djela.

Ebū Alī El-Fārisī[9] (umro 377. h.g.), koji je napisao izvanredan komentar na Ibn Mudžahidovo djelo, naslovivši ga El-Hudždžeh fi ’ileli-l-qirā’āti-s-seb’i. El-Hasen ibn Ahmed ibn Abdul-Gaffār, Ebū ’Alī El-Fārisī, jedan od najistaknutijih učenjaka arapske jezikoslovne znanosti. Bio je prijatelj ’Adudu-d-dewli Buvejhu, učio ga je gramatici i drugim jezičkim naukama. Njemu u čast je napisao djela El-Īdāh i Et-Tekmileh (o gramatičkim pravilima). Prijateljstvo je bilo tako jako da je ’Adudu-d-dewla Buvejh govorio: „Ja sam učenik gramatičara Ebu ’alija u gramatici. Nakon svega je otputovao u Bagdad i tamo ostao do smrti. Bio je otpužen od učenjaka za sklonost sekti mu’tezila. Nakon svega Ebū ’Alī je otputovao u Bagdad i u njemu ostao do smrti. Bio je učenjak bez premca u gramatici, da su ga neki isticali ispred Muberrida, i bio je učitelj poznatog Ibn Džinnija, koji ga je puno volio, njime se oduševljavao, u djelima ga hvalio i po vrlinama spominjao. Optužen je za mu’tezilizam.

Iz serijala: Islamski hilafet u periodu četvrtog hidžretskog stoljeća

Nastavlja se inšallah…

Prethodne članke ovog serijala čitajte ovdje:

Islamski hilafetu u periodu četvrtog hidžretskog stoljeća (1 dio)

Islamski hilafetu u periodu četvrtog hidžretskog stoljeća (2 dio)

[1] Vidi: El-Hatīb El-Bagdādi, Tārīhu Bagdād, 4/345., Dāru-l-kitābi-l-arebijji;  Šemsuddin Ez-Zehebī, Ma’rifetu-l-Qurrā’i-l-kibār, 1/238., Mu’essesetu-r-risāle, Bejrut, 1983., prvo izdanje, 1404. h.g.; Muhammed ibn Muhammed El-Džezeri, Gājetu-n-nihāje, 1/95., Dāru-l-kutubi-l-’ilmijjeh; Imām Es-Sujuti, Tabeqātu-l-mufessirīn, br. 10, Mektebetu-l-wehbeh, prvo izdanje, Kairo, 1396. h.g.; Muhammed ibn Ali Ed-Dāwūdī, Tabeqātu-l-mufessirīn, 1/64., Mektebetu-l-wehbeh, prvo izdanje, Kairo, 1396. h.g.

[2] Vidi: El-Hatīb El-Bagdādi, Tārīhu Bagdād, 2/162., Dāru-l-kitābi-l-arebijji; Ibn Hallikān, Wefejātu-l-e’jān, 4/191., valorizarija: Dr. Ihsān Abbās, Dāru Sādir; Šemsuddin Ez-Zehebī, Sijeru E’lāmi-n-nubelā’, 14/267., Mu’essesetu-r-risāle, Bejrut, 1983..; Šemsuddin Ez-Zehebī, Ma’rifetu-l-Qurrā’i-l-kibār, 1/264., Mu’essesetu-r-risāle, Bejrut, 1983.., prvo izdanje, 1404. h.g.; Imām Es-Sujuti, Tabeqātu-l-mufessirīn, br. 93, Mektebetu-l-wehbeh, prvo izdanje, Kairo, 1396. h.g.; Muhammed ibn Ali Ed-Dāwūdī, Tabeqātu-l-mufessirīn, 2/106., Mektebetu-l-wehbeh, prvo izdanje, Kairo, 1396. h.g.; Imām En-Newewī, Tehzību-l-esmā’i we-l-lugāt, 1/78., Dāru-l-kutubi-l-’ilmijjeh.

[3] Vidi: El-Hatīb El-Bagdādi, Tārīhu Bagdād, 6/89., Dāru-l-kitābi-l-arebijji; Ibn Halikan, Wefejātu-l-e’jān, 1/49., valorizarija: Dr. Ihsān Abbās, Dāru Sādir; Imām Ez-Zehebī, Sijeru E’lāmi-n-nubelā’, 14/360., Mu’essesetu-r-risāle, Bejrut, 1983..;

[4] Vidi: Imām En-Newewī, Tehzību-l-esmā’i we-l-lugāt, 2/196., Dāru-l-kutubi-l-’ilmijjeh; Ibn Halikan, Wefejātu-l-e’jān, 4/207., valorizarija: Dr. Ihsān Abbās, Dāru Sādir; Imām Ez-Zehebī, Sijeru E’lāmi-n-nubelā’, 14/490., Mu’essesetu-r-risāle, Bejrut, 1983..; Imām Es-Sujuti, Tabeqātu-l-mufessirīn, br. 86, Mektebetu-l-wehbeh, prvo izdanje, Kairo, 1396. h.g.; Muhammed ibn Ali Ed-Dāwūdī, Tabeqātu-l-mufessirīn, 2/50., Mektebetu-l-wehbeh, prvo izdanje, Kairo, 1396. h.g.;

[5] Vidi: El-Hatīb El-Bagdādi, Tārīhu Bagdād, 9/384., Dāru-l-kitābi-l-arebijji; Ibn Hallikān, Wefejātu-l-e’jān, 15/255., valorizarija: Dr. Ihsān Abbās, Dāru Sādir; Imām Ez-Zehebī, Sijeru E’lāmi-n-nubelā’, 14/313., Mu’essesetu-r-risāle, Bejrut, 1983..; Muhammed ibn Ali Ed-Dāwūdī, Tabeqātu-l-mufessirīn, 1/222., Mektebetu-l-wehbeh, prvo izdanje, Kairo, 1396. h.g.;

[6] Vidi: Ebu-l-Husejn Muhammed ibn Ebi Ja’la Muhammed ibn El-Husejn Er-Ferrā’, Tabeqātu-l-hanābile, 2/55., Dāru-l-ma’rife; Imām Ez-Zehebī, Tezkiretu-l-huffāz, 2/829., Dāru-l-kutubi-l-ilmijje; Imām Ez-Zehebī, Sijeru E’lāmi-n-nubelā’, 13/263., Mu’essesetu-r-risāle, Bejrut, 1983.; Muhammed ibn Ali Ed-Dāwūdī, Tabeqātu-l-mufessirīn, 1/279., Mektebetu-l-wehbeh, prvo izdanje, Kairo, 1396. h.g.; Imām Es-Sujuti, Tabeqātu-l-mufessirīn, br. 52, Mektebetu-l-wehbeh, prvo izdanje, Kairo, 1396. h.g.;

[7] Vidi: Imām Ez-Zehebī, Sijeru E’lāmi-n-nubelā’, 16/340., Mu’essesetu-r-risāle, Bejrut, 1983.; Tezkiretu-l-huffāz, 3/959., Dāru ’ihjā’i-t-turāsi-l-’arebijji, Bejrut; Imām Ez-Zehebī, Tārīhu-l-islām, str. 342., Dāru-l-kitābi-l-’arebijji, Bejrut, 1999.; Dr. Safwet Halilović, El-Imām Ebu Bekr El-Džessās we menhedžuhu fi-t-tefsir, str. 560-568., 576-581., 583-601., doktorska disertacija iz tefsira, Univerzitet El-Ezher, prevod: Doc. Dr. Mehmed Kico, izdavač: Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, El-Kalem, izdavački centar Rijaseta IZ-e BiH.

[8] Vidjeti: Ibnu-l-Džezerii, Tabeqātu-l-qurrā’, 1/39., El-Estana, 1935.g.; Ez-Ziriklī, El-E’lām, 1/261., drugo izdanje, Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrut, 1997.

[9] Vidi: El-Hatīb El-Bagdādi, Tārīhu  Bagdad 7/276., Mektebetu-s-selefijja, El-Medina El-Munewwera; Ez-Zehebī, Mīzānu-l-i’tidāl fi naqdi-r-ridžāl, 1/481., Dāru-l-Ma’rifa, Bejrut, 1983. g.; Ibn Hadžer, Lisānu-l-Mīzān, 3/95., Bejrut.