Priredio: Ersan Grahovac
Nerijetko u današnjem vremenu možemo čuti od mnogim muslimanskih studenata, intelektualaca, pa čak i doktora islamskih nauka sa nekih univerziteta kako se ponose ljudima koje nazivaju islamskim filozofima, hvale se njima pred pripadnicima drugim vjera i govore kako su oni svijetle tačke iz doba kada su muslimani nosili baklju nauke, a ostali svijet se davio u tami neznanja i zaostalosti. Većini tih ljudi je najvjerovatnije namjera dati lijepu sliku o islamu kod drugih, medjutim, nisu ni svjesni koga oni ustvari hvale, kao i toga da su uglavnom oni pred kojima ih hvale, od pripadnika drugih vjera, sigurno bolji od onih kojima se muslimani hvale i sigurno imaju čistije vjerovanje od tih filozofa. Oni su bili idejni sljedbenici Aristotela po većini pitanja koje se tiču vjere u gajb, kako oni to nazivaju – u metafizici. Aristotel se u razumijevanju Božijih svojstava razišao sa većinom filozofa koji su živjeli prije njega, poput Platona, Sokrata, Pitagore i drugih. Njega filozofi koji sebe smatraju muslimanima nazivaju Prvi učitelj a Farabija, koji je usavršio njegovu ideologiju Drugi učitelj. Kaže Imam Ibnu-l-Qajjim da je on bio poznati mušrik koji je obožavao kipove, i da je poznat njegov govor iz oblasti teologiji na koji su odgovorili čak i mnoge zabludjele sekte poput Džehmijja, Mu’tezila, Qaderija, Ši’ija Rafidija i drugih, te da se u njemu nalaze stvari koje su pametnim ljudima smiješne. Govorio je da Bog ne zna ništa o Svojim stvorenjima i da On misli samo o sebi. Kaže Ibnu-l-Qajjim: „Suština onoga na čemu je bio ovaj Prvi učitelj jeste kufr u Allaha, meleke, knjige, poslanika i Sudnji dan.“ (1)
Ovdje želimo istaći neke činjenice o tim ljudima, islamskim filozofima, poslije čega će se mnogi zamisliti i dobro razmisliti, prije nego što u budućnosti pohvale nekog od njih. U isto vrijeme se oni hvale i drugim poznatim islamskim ličnostima, poput Ebu Hamida El-Gazalija, a nisu ni svjesni da upravo on dijeli filozofe na tri dijela, u svom djelu El-Munqiz mine-d-Dalāl, i kaže da su sve tri grupe nevjernici, zenadiqah. Takodjer za Aristotela i njemu slične kaže: „Obavezno je smatrati ih nevjernicima (يجب تكفيرهم) kao i smatranje nevjernicima njihove sljedbenike medju „muslimanskim“ filozofima, poput Ibn Sina, El-Farabija, i druge mimo njih.“ Ovi filozofi koje je spomenuo Gazali su živjeli u trećem hidžretskom stoljeću i bili su sebeb širenju velikog broja sekti zasnovanih na raznim vrstama ateizma. Kada se spomenu islamski filozofi misli se, prije svega, na ovu dvojicu, zatim još neke koji idu uz njih, ali koji nisu na njihovom stepenu, poput Ihwanu-s-safa, Muhammed ibn Zekerija Er-Razi, Nasir Et-Tusi i drugi. Većinom su pripadali jednoj od ši’ijskih sekti i bili su slične ili iste ideologije, barem u onim stvarima zbog kojih su ih islamski učenjaci proglasili nevjernicima-mušricima, sa nekim manjim medjusobnim razlikama.
1. Aristotel
Aristotel je pripadao plejadi grčkih filozofa, ali ga moramo ovdje spomenuti na prvom mjestu jer su filozofi u islamskom ummetu uglavnom bili pod jakim uticajem ovog paganskog filozofa. Kaže Imam Ibnu-l-Qajjim: „Suština onoga na čemu je bio ovaj Prvi učitelj jeste kufr u Allaha, meleke, knjige, poslanika i Sudnji dan. Njegovim stopama su išli njegovi ateistički(2) sljedbenici, zatim se kriju iza slijedjenja poslanika, a razotkriveni su sa svim onim sa čim su došli. Njegovi sljedbenici ga veličaju više nego što veličaju vjerovjesnike, i smatraju da treba ono sa čim su došli poslanici staviti na vagu njegovog govora, pa ono što se slaže sa tim, prime ga, a ono što se suprotstavlja tome, na to ne obraćaju nikakvu pažnju. I nazivaju ga Prvim učiteljem, jer je on prvi koji je definisao logičke principe, kao što je Halil ibn Ahmed prvi koji je definisao principe na kojima se zasniva arapska poezija. Aristotel i njegovi sljedbenici su smatrali da je logika mjerilo (svih) značenja, kao što je prozodija mjerilo poezije. Islamski učenjaci su pojasnili neispravnost ovakvog mjerila i njegovu iskrivljenost, iskrivljenje koje ostavlja u razumima i njegovo uništenje inteligencije, te su napisali u odgovoru na njegovu nesuvislost puno djela. Posljednji ko je pisao o tome je Šejhu-l-Islam ibn Tejmijje, koji je napisao u odgovoru i poništavanju tog mjerila dvije knjige, jednu veliku i jednu malu, u kojima je pojasnio kontradiktornost i nesuvislost mnogo toga od tih definicija. Ja sam vidio o tome i djelo od Ebu Se’ida Es-Sirafija. (…)
Svaki filozof kod ovih neće biti stvarni filozof ukoliko nije kao oni, pa kada ga vide da je mu’minu Allaha i Njegove meleke, knjige, poslanik i susret sa Njim, da se drži šerijata islama, oni mu pripišu neznanje i glupost. A ako je on od onih u čiju vrijednost i spoznaju ne sumnjaju, onda mu pripišu prikrivanje i skrivanje zakona vjere, da bi privukao šire mase.(3) Odpadništvo i ateizam kod ovih je dio vrline, ili njen uslov. Možda će neznalica reći da smo mi njima pripisali kufr u Allaha, Njegove meleke, knjige i poslanike. Ovo je blizu njegovog nepoznavanja njihovih djela i nepoznavanja istina islama. Znaj, da je Allah, neka je Uzvišen od onoga što oni govore, kod njih, kako to potvrdjuje njihov najbolji iz potonjih generacija, njihov jezik i snaga kojem daju prednost nad poslanicima – Ebu Ali ibn Sina, Apsolutni Bitak, sa uslovom uopštenosti (apsolutnosti), i da On kod njih nema potvrdjenog svojstva pri Sebi, niti išta radi Svojom voljom, niti išta zna od stvorenja uopšte, ne zna broj planeta niti bilo šta od skrivenosti, niti ima govor kojim govori niti svojstvo.“(4) I kaže: „Nema početka kod njih, niti proživljenja, niti Stvoritelja, niti vjerovjesništva, niti sa neba objavljenih knjiga kojima je Allah govorio, niti meleka koji su došli sa objavom od Uzvišenog Allaha. Vjera jevreja i kršćana, poslije sve derogacije i izmjene, je bolja od vjere ovih. Dovoljno ti je neznanja o Allahu Uzvišenom i Njegovim svojstvima i djelima onoga ko kaže da On, Uzvišeni, kada bi znao informacije o stvorenjima, umorio bi se i malaksao, i upotpunio nečim mimo Njega(5) , a dosta ti je poniženja, zablude i sljepila idenje za njima, imanje lijepog mišljenjao njima i smatranje da su oni pametni.“(6)
2. El-Farabi
Ebu Nasr Muhammed ibn Muhammed ibn Nasr El-Farabi, filozof turskog porijekla. Bio je istaknut u tumačenju Aristotelovih djela, i nazivaju ga još i Magister Secundus, jer je Aristotel bio Magister Primus. Kaže Ibnu-l-Qajjim: „Želi se reći da su ateisti išli tragom ovog Prvog učitelja, sve dok njihovo vjerovjesništvo nije stiglo do Drugog učitelja Ebu Nasra El-Farabija, koji je definisao mjerila za glasove kao što je Prvi učitelj postavio mjerila za slova(7) . Zatim je Farabi proširio govor o nauci logike, zatim ju je protumačio, i komentarisao je filozofiju Aristotela te je pročistio, i pretjerao je u tome. Bio je na putu njegovih prethodnika, od kufra u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanika i Sudnji dan.“(8) Za El-Farabija, Ibn Sinu i njihove istomišljenike Imām Ebu Hamid El-Gazali je rekao da su nevjernici zbog tumačenja Qur’āna bez ikakve osnove, zbog poricanja ahireta, proživljenja, Allahovog znanja o partikularijama, i mnogih drugih mišljenja koja su unijeli od Aristotela medju muslimane. On dijeli filozofe na tri dijela, u svom djelu El-Munqiz mine-d-Dalāl, i kaže da su sve tri grupe nevjernici, zenadiqah. Takodjer za Aristotela i njemu slične kaže: „Obavezno je smatrati ih nevjernicima (يجب تكفيرهم) kao i smatranje nevjernicima njihove sljedbenike medju „muslimanskim“ filozofima, poput Ibn Sina, El-Farabija, i druge mimo njih.“(9) Kaže Šejhu-l-islām Ibnu Tejmijje da je Farabi otišao u El-Harran i preuzeo učenje Sabejaca, kao i Dža’d ibn Dirhem, vodja Džehmijja, i kaže da Farabi smatra kako su filozofi potpunije ličnosti od vjerovjesnika.(10) Kaže Ibn Kesīr u svom historijskom djelu El-Bidāje we-n-nihāje da je bio najučeniji u muzici, kao i da je: „dobro upućen u filozofiju, i na njegovim knjigama je Ibn Sina stekao znanje. Smatrao je da je proživljenje duhovno, a ne tjelesno, i to samo za učene ruhove-duhove ljudi, ne za neznalice. U tome je na pravcu koji se razlikuje od muslimana i od stārīh filozofa, i na njega je, ako je umro na tome, prokletstvo Gospodara svih svjetova! Umro je u Damasku, kako to kaže Ibnu-l-Esir u El-Kamilu, i nisām vidio da ga Hafiz Ibn Asākir spominje u njegovoj historiji, zbog njegove pokvarenosti i grozote.“(11)
3. Ibn Sina
Ebu Ali, El-Husejn ibn Abdullah El-Qarmeti El-Batini, poznati doktor i qaramitski filozof, koji je išao stazom Farabija, a na zapadu poznat kao Avicena, tumačio je Aristotela pomažući se djelima Farabija. Za njega važi sve ono što je rečeno za Farabija, pa zato za njega kaže Ibnu Salāh: „Bio je šejtan od ljudskih šejtana.“(12) Kaže Ibnu-l-Qajjim, poslije onoga što smo u ovom radu naveli od njega, u istom poglavlju: „Doista je on (Ibn Sina) približio pravac njegovih ateističkih prethodnika islamu svojim trudom“(13) i kaže: „Platon je jasno rekao da je svijet stvoren, na čemu su bili istaknuti filozofi, i to od njega prenosi Aristotel, njegov učenik, te mu se u tome suprotstavlja i smatra da je svijet vječan. U tome su ga slijedili ateistički filozofi, koji su se pripisivali raznim vjerama i sektama, kao i drugi mimo njih, dok „vjerovjesništvo“ nije stiglo do Alije ibn Sine, koji je dao veliki trud da približi ovo mišljenje sljedbenicima vjera, a kako li je samo daleko spajanje dvije kontradiktornosti i spoj dvije suprotnosti. Allahovi poslanici, Njegove knjige i sljedbenici poslanika su na jednoj strani, a ovi ljudi su na drugoj strani. Ibn Sina je bio, kako sam o sebi kaže: ’Ja i moj otac od sljedbenika dawe Hakima (vladara)’, a bio je od Qaramita batinija(14) , onih koji ne vjeruju u početak, niti u proživljenje, niti u Gospodara Koji stvara, niti poslanika koji je poslat, koji je došao od Allaha Uzvišenog. (…) Muhammed Eš-Šehrestani se borio protiv Ibn Sine u svojoj knjizi Borba, u kojoj je poništio njegov govor o vječnosti svijeta, poricanju proživljenja, negiranja znanja i moći Gospodaru Uzvišenom, i Njegovog stvaranja ovog svijeta…“ (15)
Gazali o njemu kaže ono što smo već naveli kod govora o El-Farabiju, a Ibn Kesīr prenosi da je bio veliki doktor, da je već sa 10 godina usavršio kur’anske nauke, a sa 16 godina je liječio kraljeve, ali je učio filozofiju pa ga je Gazali proglasio nevjernikom zbog njegovog mišljenja da ljudi neće biti proživljeni tjelesno, da Allah ne zna partikularije-pojedinosti, i da je svijet vječan. Takodjer kaže: „Priča se da se je pokajao pred smrt, a Allah najbolje zna.“(16) (17) .
4. Muhammeda Ibn Zekerija Er-Razija
Ebu Bekr Muhammed ibn Zekerijja Er-Razi, filozof i prvak u medicini, porijeklom iz Reja. Latinski spisatelji ga navode pod imenom Razes, a neka njegova djela su prevedena na latinski jezik. U mladosti je pokazivao Dār za muziku i pjesništvo. Tad je bio veoma zaokupljen i hemijom, a kasnije je napravio zaokret prema medicini. Ibn Tejmijje ga spominje kao primjer, uz Ibn Sinu, u kojem je sastavljeno dozvoljeno – uzimanje znanja od nevjernika u pitanjima ovog svijeta, i zabranjeno – uzimanje znanja od nevjernika po pitanjima vjere, zbog čeka su prihvatili više postulata drugih vjera nego islama, kao i da je bio od onih koji smatraju da je vječno pet stvari: Gospodar, duša, materija, vrijeme i prostor (svemir). (18)
5. Ihwanu-s-safa(19)
Grupa ubejdija qaramita koja je bila upućena u drevne filozofije i koja je pisala poslanice iz raznih oblasti, uzimajući svoje učenje od sabejaca i filozofa, želeći da to spoje sa onim što su smatrali da je od šerijata. U tom učenju je puno stvari koje su po islamskom učenju nevjerstvo, i bili su u mnogo čemu sličnog učenja poput Ibn Sina, Farabija i drugih filozofa. Pisali su iz pedagogije, psihologije, metafizike, politike, etike, ekonomije i drugih nauka. Pojavile su se ove poslanice u toku četvrtog hidžretskog stoljeća, kao plod prijevoda grčkih filozofskih djela na arapski jezik, i ulaska njihovih shvatanja u islamsku misao, kao i plod ulaska mnogih presijskih i hinduističkih ideja medju muslimane u tom dobu, a sve je to u osnovi bilo izgradjeno na mnogoboštvu. Sačinjene su od 52 poslanice, traktata, podijeljene u četiri dijela: matematika, prirodne nauke, racionalne nauke i teološke nauke. Štampane su u Kairu, prvi put, 1887. g., zatim je obnovio štampanje Taha Husejn 1929. g. Poslanice Ihwanu-s-safa’ se ubrajaju u plodove batinijskog pokreta, od strane jednog tajnog udruženja, bratstva, džemata, koji su pomiješali grčku filozofiju sa batinijskom doktrinom, da bi za ljude napravili novi pravac. Kombinovali su teologiju Grka, teorije Pitagore, Platona, Aristotela, Plotina, i drugih, sa islamskim vjerovanjem. Kaže šejhu-l-islām Ibn Tejmijje: „Poslanice Ihwanu-s-safa’, koje je napisala grupa u državi Buvejhija u Bagdadu, a bili su od filozofa Sabejaca i hanifija, po njihovom mišljenju, izmedju izmijenjenih Sabejaca i stārīh monoteista, te su došli sa govorom filozofa i sa nekim stvarima od šerijata, a u tome ima puno od nevjerstva i neznanja. Uprkos ovome, grupa ljudi, i to od velikih kadija raznih krajeva, misli da je ovo iz govora Džafera Es-Sadika, a ovo je govor otpadnika i kleveta neznalica.“(20) Kaže Imām Ez-Zehebī: „One su neizlječiva bolest, šuga, i smrtonosan otrov.“(21)
6. Ubejdije-Fatimije
El-Qaramita, jedna od sekti koja je uzela maha 278. godine po Hidžri. O njima Ibn Kesīr navodi sljedeće: „Kaže Ibnu-l-Džewzi: ’U ovoj godini su se pokrenuli Qaramiti, Allah ih unakazio. Oni su grupa otpadnika, ateista, sljedbenika filozofa, Perzijanci, koji vjeruju u vjerovjesništvo Zeradišta i Mezdeka, a oni su dozvoljavali zabranjene stvari. Oni su, mimo toga, sljedbenici svakog onoga koji poziva u zabludu, i najviše ulaze kroz Rafidije, jer su oni najgluplji ljudi kod njih i uopšte kod ljudi. Za njih se kaže ’Ismā’ilije’, jer se pripisuju Ismā’ilu El-A’redžu ibn Dža’fer Es-Sadiq. I kaže se za njih ’El-Qaramita’, jer se pripisuju Qirmitu ibn El-Eš’asu El-Beqqaru. (…) …I zovu se ’Batinije’, jer oni ispoljavaju rafidizam (shi’izam, odbijanje pravednih halifa), a kriju čisto nevjerstvo. I (zovu se) ’El-Hurremijje’ i ’El-Babekijje’, zbog pripisivanja Babeku El-Hurremiju, koji se pojavio u vrijeme El-Mu’tesima, pa je on (El-Mu’tesim) neprestano slao vojske dok nisu došli sa njim kao zatvorenikom, pa ga je ubio, kao što smo ranije spomenuli. I kaže se za njih ’El-Muhammire’, zbog pripisivanja toga da su učili od „bezgriješnog“ Imāma, i zbog ostavljanja mišljenja i onoga što razum nalaže. I zovu se ’Es-Seb’ijje’, zbog njihovog govora da su sedam poravnatih planeta one koje uredjuju ovaj svijet, kako to oni misle, Allah ih prokleo! U prvom redu je Mjesec, zatim Merkur, zatim Venera, zatim Sunce, zatim Mars, zatim Jupiter i potom Saturn.’ I kaže Ibn-l-Džewzi: ’Medju Babekijama ima grupa za koju se kaže da se skupljaju svake godine u jednoj noći, oni i njihove žene, a zatim gase svjetiljke i mijenjaju žene, pa u čijoj se ruci nadje žena, postaje mu dozvoljena. I kažu ’Ovaj lov je halal’, Allah ih prokleo!’ I Ibnu-l-Džewzi je napisao opširno na ovom mjestu, u njegovoj historiji El-Muntezam, o njihovom govoru do u detalje, Allah ih prokleo, a u tome ga je pretekao Qādi El-Baqillani, mutekellim, u njegovoj poznatoj knjizi Hetku-l-estari we kešfu-l-esrari, u odgovoru na Batinije. Odgovorio im je na njihovu knjigu koju su sakupili neki njihovi kadije iz gradova Egipta, u vrijeme Fatimija, koju su nazbali El-Belagu-l-E’zam we-n-namusu-l-ekber… (…) … Zatim, poslije svega ovoga, oni imaju stepene u nevjerstvu, neznanju apsurdnosti i gluposti, o čemu ne treba ni da se sluša, zbog slaboumnosti, slabe vjere i razumijevanja, u čemu im je Iblis otvorio vrata neznanja, pa se možda čak i sam Iblis okoristio od njih u nečemu što ni pri njemu nije bilo, kako to kažu neki od njih: I bio sam čovjek iz Iblisove vojske jedan dio vremena, sve dok Iblis ne posta od moje vojske. I želi se reći da se ova grupa pokrenula u ovoj godini (278. h.g.), zatim se stvar pogoršala i situacija sa njima je postala ozbiljnija, kao što ćemo spomenuti, sve dok situacija nije dovela do toga da su ušli u Mesdžidu-l-Haram (u Mekku), te u njemu prolili krv hadžija usred mesdžida, oko Časne Ka’be, slomili crni kamen, i izvadili ga sa njegovom mjesta i odnijeli ga u njihove gradove, godine 317. Zatim, kod njih je ostao sve do 339. godine, tako da je bio van svog mjesta 22 godine. Allahovi smo, i Njemu se vraćamo.“ A na drugom mjestu kaže: „A sve to je zbog slabosti hilāfeta i poigravanja Turaka sa hilāfetom, i njihovog ovladavanja nad gradovima i nejedinstvenosti.“ Takodjer kaže: „U ovoj godini (278. h.g.) su se spojile dvije stvari, jedna je pojava ovih, a druga je smrt sablje islama i pomagača vjere, Ebu Hamida El-Muweffiqa, Allah mu se smilovao, i nastanio ga u džennetskim vrtovima Svojom bladogati i plemenitošću. Ali, Allah je poslije njega poživeo za muslimane njegovog sina, Ebu-l-Abbāsa, Ahmeda ibn Muweffiqa, zvanog El-Mu’tadid. Bio je velikodušan, hrabar, smrtonosan, plemenit, dobrodušan, pohvaljen.(22)
Bilješke i napomene:
1-Vidi: Ibnu-l-Qajjim, Igasetu-l-lehfan, str. 671., tahqiq: Bešir Muhammed ’Ujun, Mektebetu daru-l-bejan, drugo izdanje, Damask, 2001.
2 -Kada se kaže ateizam kod starih učenjaka ne misli se na one koji u potpunosti negiraju Stvoritelja, već na sve one koji makar i djelimično, manje ili više, negiraju nešto što je Njegovo pravo, poput Njegovih imena i svojstava.
3-Želi reći da, pošto je kod njih vjerovanje u sve navedeno glupost, onako kako su to vjerovale prve generacije koje je Poslanik s.a.w.s. podučio vjerovanju, onda oni za onoga ko tako vjeruje smatraju neznalicom i glupim, a ako se radi o nekome za koga ni sami ne smiju reći tako nešto, kao što su poslanici, onda oni kažu da su poslanici znali „istinu“ (tj. ono što oni smatraju istinom) ali da su govorili te stvari o Sudnjem danu, Džennetu i Džehennemu, proživljenju i drugim stvarima samo da mase običnih ljudi ne bi odbili od sebe, jer razumi običnih ljudi ne mogu da poimaju i shvate „više istine“ filozofije, koje su ustvari samo sa odabranei posebne ljude kao što su oni. drugim riječima, poslanici su lagali za dobrobit običnih masa. Neuzubillah!
4-Vidi: Ibnu-l-Qajjim, navedeno djelo, str. 671-673.
5-Prenosi govor Aristotela, kao što je to spomenuo na 671. stranici.
6-Vidi: Ibnu-l-Qajjim, navedeno djelo, str. 675.
7-Tj. tumačio je Aristotelova djela.
8-Vidi: Ibnu-l-Qajjim, navedeno djelo, str. 672.
9-Vidi: Ebu Hamid El-Gazali, El-Munqiz mine-d-Dalāl, str. 35-38., Dāru-l-kutubi-l-’ilmijje, Bejrut, Liban, 1988.
10-Vidi: Ibn Tejmijje, Medžmu’u-l-Fetāwā, 2/46., 5/18., treće izdanje, Daru-l-wefa’, El-Mensura, 2005.
11-Vidi: Ibn Kesīr, El-Bidāje we-n-nihāje, 15/207., valorizator: Abdullah ibn Abdurrahman Et-Turki, izdavač Merkezu-l-buhūsi we-d-dirāsāti-l-islāmijjeh we-l-arebijjeh, Dāru Hedžr, prvo izdanje, 1998.
12-Vidi: Ibnu Salāh, Fetāwā ibni Salāh, 1/209., Dāru-l-Ma’rife, Bejrut.
13-Tj. pokušao je ateističkim, nevjerničkim idejama svojih prethodnika obući odijelo islama.
14-O njima će uskoro biti više riječi.
15-Vidi: Ibnu-l-Qajjim, navedeno djelo, str. 679.
16-Vidi: Ibn Kesīr, El-Bidāje we-n-nihāje, 12/43., Dāru-l-kutubi-l-’ilmijje, Bejrut; Ibn Kesīr, El-Bidāje we-n-nihāje, 15/667, izdavač Dāru-l-Hedžr, Rijad, 1997.
17-Vidi: Imām Ez-Zehebī, Sijeru E’lāmi-n-nubelā’, 17/531-536., Mu’essesetu-r-risāle, Bejrut, 1983., Bejrut, 1401-1409. h.g..
18-Vidi: Medžmu’u-l-Fetāwā, 4/70., 6/186., Hajruddin Ez-Ziriklī, El-E’lām, 6/130., drugo izdanje, Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrut, 1997.
19-Detaljnije o njima vidjeti: Mešhur Hasen Alu Selman, Kutubun hazzere minhe-l-’ulema, 1/67., Daru-s-sami’i, 1995.
20-Vidi: Ibn Tejmijje, Medžmu’u-l-Fetāwā, 4/51., 79., 35/82-83, 93, 111., treće izdanje, Dāru-l-wefā’, El-Mensura, 2005.;
21-Vidi: Imam Ez-Zehebī, Sijeru E’lāmi-n-nubelā’, 19/328., Šemsuddin Ez-Zehebi, Ma’rifetu-l-Qurrā’i-l-kibār, Mu’essesetu-r-risāle, Bejrut, 1983., prvo izdanje, 1404. h.g.
22-Vidi: Ibn Kesīr, El-Bidāje we-n-nihāje, 14/635., valorizator: Abdullah ibn Abdurrahman Et-Turki, izdavač Merkezu-l-buhūsi we-d-dirāsāti-l-islāmijjeh we-l-arebijjeh, Dāru Hedžr, prvo izadnje, 1998.; Ibnu-l-Džewzi, El-Muntezam fi tārīhi-l-muluki we-l-umem, 12/287., valorizacija: Muhammed Abdulqādir ’Ata, Mustafa Abdulqādir ’Ata, Dāru-l-kutubi-l-’ilmijje, Bejrut, 1996.g.
Iz serijala: Islamski hilafet u periodu četvrtog hidžretskog stoljeća
Nastavlja se inšallah…
Prethodne članke ovog serijala čitajte ovdje:
Islamski hilafetu u periodu četvrtog hidžretskog stoljeća (1 dio)
Islamski hilafetu u periodu četvrtog hidžretskog stoljeća (2 dio)
Islamski hilafetu u periodu četvrtog hidžretskog stoljeća (4 dio)