Priredio: Nermin Avdić
- Da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rob kojem se naređuje kao što se naređuje i ostalima, a to se razumije iz dijela hadisa: „Naređeno mi je…“
- Dozvoljenost nespominjanja činjenica koje su slušaocu poznate: „Naređeno mi je…“ te je izostavljeno ko je naredio zato što ashabi to dobro poznaju.
- Obaveznost džihada. Može biti obaveza svakom pojedincu (fard ajn) ili obaveza za određenu dovoljnu skupinu (fard kifaje). Međutim, ne može biti fard ajn za sve ljude jer kaže Uzvišeni:
„Svi vjernici ne trebaju ići u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice potrudi da se upute u vjerske nauke…“ (Et–Tevbe, 122)
- Obaveznost svjedočenja da nema drugog boga osim Allaha srcem i jezikom. Pa, ako obznani jezikom a ne znamo šta mu je u srcu – smatrat ćemo ono što je spoljašnje, a njegovu skrivenost toga prepuštamo Allahu Uzvišenom i obaveza je zaustaviti se na tome sve dok se ne ispostavi suprotno.
Nije dozvoljeno da takvu osobu optužujemo da to govori lažno ili iz straha od smrti jer nismo zaduženi da ulazimo u ljudska srca.
- Obaveznost je da čovjek bude ubjeđen da nema drugog istinskog božanstva osim Allaha.
Negacija: negiranje svih božanstava,
Potvrda: osim Allaha Uzvišenog.
- Borba protiv ljudi neće biti izostavljena sve dok ne posvjedoče da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov poslanik.
Jer, Muhammedu resulullah, podrazumijeva: slijediti samo njega i nikoga drugog, vjerovanje u ono što je obavijestio i ostavljanje onoga što je zabranio, te da se ne obožava Allah osim kako je on obožavao.
- Obaveznost uspostavljanja namaza.
- Obaveznost davanja zekata i to samo određenim skupinama, a nije dozvoljeno da se da bilo kome.
Kaže Allah Uzvišeni: „ Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga sakupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz robstva, i prezaduženima, u svrhe na Allahovom putu, i putniku namjerniku. Allah je odredio tako. A Allah sve zna i Mudar je.“ (Et–Tevbe, 60)
- Obračun za djela stvorenja je kod Allaha Uzvišenog, a na poslanicima je bila obaveza samo da dostave poslanicu, kao što je to obaveza i njihovih nasljednika tj. učenjaka.
Stoga, onaj koji poziva Allahu nikako ne treba da bude tužan ako ljudi ne prihvataju njegov poziv jer je skinuo obavezu sa sebe, ali treba ustajavati u radu i pozivanju, a obračun je kod Allaha Uzvišenog.
Kaže Uzvišeni Svom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: „Ti opominji, tvoje je da opominješ, ti vlasti nad njima nemaš, a onoga koji glavu okreće i ne vjeruje, njega će Allah najvećom kaznom kazniti. Nama će se oni zaista vratiti i pred Nama će doista račun polagati.“ (El–Gašije, 22–26)
Međutim, treba znati svako onaj koji poziva Allahu iskreno želeći time Allahovo lice da će to ostaviti tragove na ljudima, čak ako odbiju taj poziv pred njim, ipak će to ostaviti utjecaj na njih nekada poslije.
Zato je događaj Musaa, alejhis–selam, velika pouka svim daijama koji pozivaju Allahu, kada su se sakupili sihirbazi sa svih mjesta u Egiptu. Tako okupljeni bacilli su svoje konopce i štapove pa je svuda po zemlji bilo toliko zmija da se Musa, alejhi–selam, prepao: “فأوجس في نفسه حيفة موسى” ( I Musa u sebi osjeti zebnju) (Taha, 67)
A nakon što su se svi sakupili, reče im:
“قال لهم موسى ويلكم لا تفتروا على الله كذبا فيسحتكم بعذاب. وقد خاب من افترى”
(Reče Musa: ‘Teško vama! Ne iznosite laži o Allahu, pa da vas On kaznom uništi, a sigurno neće uspjeti onaj koji laži iznosi.’) (Taha, 61)
Dakle, rekao im je blage riječi.
Reče Allah Uzvišeni: “فتنازعوا أمرهم بينهم وأسروا النجوى“ (I oni se tiho šapćući stadoše o svom poslu između sebe raspravljati.) (Taha, 62) tj. odmah ih je razoružao, na što ukazuje riječ fa u „ فتنازعوا“.
Zato, neka svaki daija razmisli o ovim riječima koje je Musa, alejhis–selam, rekao sihirbazima jer riječi istine moraju ostaviti svoj trag na slušaoca, nekad je taj utjecaj odmah a nekad kasnije.
- Ocjena hadisa
Hadis bilježe Buharija br. 25, Muslim br. 22, Ibn Hibban br. 175.
Dakle, hadis je vjerodostojan (sahih).