U prošli petak (25. 2. 2011. god.) negdje između Jajca i Donjeg Vakufa, na meni lično najmonotonijoj etapi dugog i napornog puta od Krajine do Sarajeva, dok je vani puhala bura i padao snijeg, zvuk pristigle SMS poruke prekinuo je moje kunjanje i trgnuo me iz polusna. Čudnog li zemana! U djeliću sekunde, bez ikakvog napora i muke, poruka je prešla hiljade kilometara, preletjela pustinje, mora i planine te se, poslana direktno iz voljenog grada Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iz Medine svijetle i časne, udobno smjestila u memoriju mog mobitela. Njen sadržaj prijatno me iznenadio i silno obradovao. Jasir Dizdarević, moj dragi brat po vjeri i kolega sa studija koji živi i radi u Medini časnoj, tom pustinjskom dragulju i opčaravajućoj ljepotici svjetskog glasa od koje je ljepša još samo njena starija sestra Mekka, obavijestio me da je njegova porodica, Allahovom voljom i milošću, postala bogatija za još jednog člana. Nakon četiri kćerke, dobio je sina kojem je dao znakovito ime Ammar. Uključivši personalni vremeplov koji posjeduje svaki pojedinac, a koji se zove Sjećanje, za trenutak sam iz snijegom pokrivene Bosne skoknuo do pjeskovite arabijske pustinje i vratio se u daleko najljepši dio svoje prošlosti, te se sjetio godina koje sam proveo u Medini u kojoj je rođen i moj sin. Probudila su se sjećanja i suptilni osjećaji. Radostan ali i zabrinut, između straha i nade, moleći Uzvišenog Allaha da i nama i našoj djeci podari svako dobro oba svijeta i da nam učvrsti korake na putu ka Njegovoj milosti i oprostu, bratu Jasiru čestitao sam na dobitku, ali i uputio dovu za sve nas, te sam mu SMS porukom odmah poslao dva, a sutra mailom i ostatak sljedećih stihova:
Rukom takni to malo stvorenje
Što ga Allah iz milosti dade
T’jelom tvojim prostrujat će trenje
Drhtaj mili kojeg srce znade
Pomiriši sina tek rođenog
Bez premca ćeš miris osjetiti
To ti dašak srca je bezgrješnog
Što još na gr’jeh ne zna pomisliti
Jezik nek ti dovom vlažan bude
I Uputu nek za čeljad traži
Dunja ovaj pravi zamke lude
Upadaju u njih nam najdraži
Ove r’ječi kažem tebi, brate,
Al’ najprije njih sam sebi rek’o:
Duše naše često će da pate
Jer su djeca iskušenje vel’ko
Bez Upute sve je nama džaba,
Jer strasti nam dušama baš pašu.
Zato, brate, i ja molim Rabba
Da uputi nas i djecu našu.
Musa Aid, 29. rebiul-evvel 1432. h.g.
P.S.: Porodica Dizdarević nije ostala dužna – jedna od Ammarovih seka vješto je uzvratila stihovima:
U petak u gradu Alejhisselama
Rodi se novi sljedbenik islama
Ime mu otac pažljivo bira:
”Nek se zove Ammar, sin Jasira!”
Allahu dove upućujemo
I za Ammara sreću molimo
Nek ga gn’jezdi islamsko okrilje
I Bož’jeg blagoslova obilje
Šejma, Hajrija, Selma i Sara
Sestrice su sretne od Ammara
Radost i one s vama d’jele
Od sreće bi rado poletjele
Neka svako radost našu čuje
Iz Medine Selma poručuje.
U potpisu: Ammarova seka, Selma D.