Kad zatvoriš oči…
Da bi na trenutak zaboravio na sve oko sebe
I kad ti se plače… Ali suza nigdje. I one se predale.
Kad bi da nekog zovneš, ali nikog da te čuje…
A riječi se već davno izgubile.
Kad zadrhti ono nešto u srcu,
nešto veliko i neobjašnjivo,
ali toliko učestalo da si naučio da živiš s tim…
Kad bi da mijenjaš sve oko sebe
Ali vidiš da su ti ruke svezane, snaga na izmaku.
Veliki, a mali… Jaki, a slabi… Ljudi.
Sjeti se tad Allaha i požali se samo Njemu.
Jer, ljudi će te slušati, ali te neće čuti,
Gledat će te, ali te neće vidjeti,
Obećat će, ali će zaboraviti…
Sanjali smo uvijek, sanjali jednostavne stvari,
Da smo jedan ummet, svi jedinstveni…
U pravu si, samo smo sanjali.
Stvarnost jadna i pusta…
Puna rasprave, malo sloge, puna grijeha, malo bogobojaznosti.
Sad i kad sanjaš, sanjaš realno, ali ni to ti ne uspijeva.
Misliš, otišao si korak naprijed, a kad pogledaš
Vidiš da si dva unazad.
Misliš, tamo negdje bolje je nego ovdje,
Ali čuješ, čuješ svašta, srce ti se slama…
Svaka rana vjernika, još jedna i na tvom srcu,
Ali na njemu mjesta više nema!
Vrijeme za liječenje,
Vrijeme za promjene,
Vrijeme za borbu,
Vrijeme za povratak!
Možda si sam, nije ti lahko.
I nikada ti neće ni biti, na dunjaluku.
Zato, ne posustaj!
Makar bio poput usamljene svjetiljke u dugoj mračnoj ulici…
Bori se! Jer ko će se boriti za tvoje ideale, osim tebe?
Neprijatelj može samo da te zgazi,
Čak i kad ti pomogne, to je da bi te zgazio.
Ne dozvoli da ti neko vidi suze – neće te razumjeti.
Ne oslanjaj se na ljude, Allah ti je dovoljan.
Ne traži sreću tamo gdje je nema!
Ne osvrći se puno za sobom, gubiš vrijeme.
Ne slušaj ljude previše, nisu oni vrijedni toga…
Živi da postigneš zadovoljstvo Allaha – veći ti cilj ne treba.
Oči uprte u Džennet,
Oči plačne i krvave,
Ali i oči pune nade,
Nade za bolje nas…
Šemsa Hasanović