Piše: Mr. Semir Imamović
Ebu-Seid el-Hudri, radijallahu ‘anhu, pripovijeda: ”Neko je upitao: ”Allahov Poslaniče, da li nam je dozvoljeno da se abdestimo vodom iz bunara Budā’a?, tj. bunara u kojeg su ljudi bacali uginule pse, prljavštinu i ženske krpe (krpe koje su žene koristile u vrijeme mjesečnice). Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je odgovorio: ”Voda je čista i ništa je ne može zaprljati (onečistiti).” (1)
Ocjena hadisa
Rekao je imam Tirmizi: ”Ovaj hadis je dobar. Ebu Usame (prvi u nizu prenosilaca, Hammad ibn Usame) je svojim lancem prenosilaca podigao kvalitet ovome hadisu, i prenio je verziju koja je bolja i kvalitetnija od svih ostalih verzija.” (2)Šajh Nasirudin el-Albani ocijenio je ovaj hadis vjerodostojnim. (3)Hafiz Ibn Hadžer u ”Et-telhisu” zabilježio je predaju koja se može smatrati potporom (šahid) ovom hadisu, i naveo je da su Ahmed, Jahja ibn Mein i Ibn Hazm ovaj hadis ocijenili vjerodostojnim. (4)
Opća pravna pitanja
Neki teoretičari islamskog prava ovaj hadis navode kao primjer za specifikaciju općeg kur’anskog ili hadiskog iskaza konsenzusom (jednoglasnim mišljenjem islamskih učenjaka). Naime, i više je nego očito da Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi ”ništa je ne može zaprljati” sugeriraju općenitost, tj. nepostojanje situacije u kojoj se voda može zaprljati (onečistiti), bez obzira s čim se pomiješala i u kojoj količini i formi to bilo. Nasuprot tome, imamo jednoglasan stav islamskih učenjaka da se voda u koju je upala nečistoća i promjenila neko od njenih fizičkih svojstava (boju, okus ili miris) smatra nečistom, i izdvaja se iz ovog općeg propisa, tako da u konačnici imamo specificiranje općeg iskaza konsenzusom učenjaka (5).
Drugi opet smatraju da uzrok specifikacije u ovom slučaju nije isključivo i jedino konsenzus, nego da postoje drugi iskazi koji ukazuju na to da je nečisto sve ono što, u kontaktu s nečistoćom, doživi fizičku promjenu, kao što su riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Kada voda dostigne količinu od dva vrča, nečistoća je ne može zaprljati.” (6) Ovdje je bitno naglasiti da učenjaci koji zagovaraju i podržavaju mogućnost specifikacije općeg iskaza konsenzusom, dodatno pojašnjavaju da se ovdje ne radi o specifikaciji svetog (božanskog) iskaza ljudskim (profanim) mišljenjem, u ovom slučaju mišljenjem do kojeg je više učenjaka, neovisno jedni o drugima, došlo svojim subjektivnim tumačenjem, nego argumentom (iz Kur’ana i Sunneta), na kojeg su se tom prilikom pozvali.(7) Nema ništa sporno u tome da jedan vjerski iskaz specifikuje drugi, ili da ga dodatno pojasni.
Propisi
1. Voda se, u šerijatsko-pravnom smislu, smatra čistom, i može poslužiti kao sredstvo za odstranjivanje fizičkih nečistoća sa tijela i odjeće, bilo da se radi o težem obliku nečistoće, kao što je u slučaju pseće pljuvačke, bilo da se radi o blažoj formi, kao što je slučaj sa mokraćom muškog djeteta, koje se hrani majčinim mlijekom, bilo o formi između ovih dviju, kao što je slučaj sa svim ostalim vrstama fizičkih nečistoća. Također vodu je, na osnovu navedenog hadisa, dozvoljeno koristiti i u svrhu pravnog čišćenja (abdesta i gusula). Da voda ima ovakvu funkciju, slažu se sve relevantne pravne škole u islamu(8) .
2. Dvije su vrste vode, čista i nečista. Čista je ona koja je zadržala svoju osnovnu formu ili je doživjela određenu promjenu u kontaktu sa nečim što je čisto, kao što su sapun, zemlja, ali je i dalje zadržala opću formu vode, dok je nečista voda ona koja je doživjela promjenu u kontaktu sa nečistoćom. Na ovakvu pravnu klasifikaciju vode ukazuju vjerodostojni hadisi, između ostalog i ovaj hadis, s druge strane, klasifikacija koja spomenutim vrstama dodaje i treću a to je čista ali ne i čisteća voda(9) , nema jasno uporište u kur’anskim i poslanikovim iskazima koji se bave ovom temom, nego je plod pravničkog promišljanja i razumijevanja tih iskaza. Jer da je tako, da postoji ova međuvrsta, Poslanik, sallallhu ‘alejhi ve sellem, ne bi kategorično ustvrdio ”da je voda čista i da je ništa ne može zaprljati (onečistiti).”(10)
3. U nekim verzijama ovog hadisa postoji dodatak: ”… osim ukoliko nečistoća, koja updane u nju, ne promjeni njen miris, okus ili boju.”(11) Iz ovog dodataka razumije se da samo ona nečistoća koja dođe u direktni kontakt sa vodom, tj. upadne u nju, može zaprljati vodu, ukoliko promijeni jedno od njenih svojstava. Ako bi voda promjenila okus, miris ili boju zbog nečistoće koja se nalazi van nje, u njenoj blizini (recimo da se u blizini rijeke ili mora nalazi lešina), smatrat će se idalje čistom.
4. Ukoliko se voda zaprlja nečistoćom, ispravno je i legitimno poduzeti bilo koji korak koji će je vratiti u prvobitno stanje ili pomoći u odstranjivanju nečistoće, jer u teoriji šerijatskog prava važi pravilo ”da propis važi dok postoji pravni razlog za to”. Recimo, dozvoljeno je nečistoću neutralizirati upotrebom hemikalija, ili pustiti da prirodni agensi (zrak, vjetar, sunce) djeluju u tom pravcu, ili odstraniti samo onaj dio vode koji je zahvaćen nečistoćom, ukoliko je njen uticaj ograničen na taj dio vode, ili zaprljanoj vodi dodati određenu količinu vode koja će joj pomoći da ”prevlada” nečistoću ili je razgradi, ili na bilo koji drugi način.(12)
Bilješke:
1- Ahmed, 3/31., Ebu-Davud, br. 66., Tirmizi, br. 66., Nesai, 326.
2 – Sunen Et-Tirmizi.
3 – Irvaul-galil, 1/45.
4 – Et-Telhisu-l-habir, str., 3., 4.
5 – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/58.
6 – Ebu-Davud, br. 63., Tirmizi, br. 67., Nesai, br. 52., Ibn-Madže, 517.
7 – Me’alimu usulil-fikhi ‘inde ehli-s-sunneti vel-džemā’ati, 430.
8 – El-Idžma’, Ibn El-Munzir, str. 2.
9 – Ovo je mišljenje kojeg zastupaju pravnici hanbelijske, malikijske i šafijske pravne škole. (Pogledaj: hnabelijski mezheb: El-Hidaje, 1/10., El-Mugni, 1/13., El-Insaf, 1/21.; malikijski mezheb: El-Kafi, Ibn Abdulberr, 1/155., El-Išraf, 1/2, Ez_zehire, 1/168.; šafijski mezheb: El-Umm, 1/3, El-Medžmu’, 1/84., Mugnil-Muhtadž, 1/17.)
10 – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/61.
11- Ibn Madže, 521., Bejheki, 1/259, od Ebu-Umame el-Bahilija, radijallahu ‘anhu. Lanac ovog hadisa je slab jer ga je samo Rešdin ibn S’ad – jedan od njegovih prenosilaca – prenio u formi merfu’a. Rekao je Ebu-Hatim: Rešdin ibn S’ad nije pouzdan prenosilac hadisa, a ispravno je da je ovaj hadis mursel, tj. postoji prekid u lanci između tabiina i Poslanika, sallallahu ‘aljehi ve sellem. (Et-Telhis, 1/14., 15, ‘Ilelul-hadisi, 1/44.). I pored slabosti ovog dodatka, islamski učenjaci su složni u pogledu njegovog značenja, tako da se može reći da je ovo jedan od slučejeva u kojem su se učenjaci usaglasili oko značenja hadisa, kojeg su hadiski stručnjaci okvalificirali slabim.
12- Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/63.
Saff br. 284.