Piše: Mr. Semir Imamović
Prenosi Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, da je neki čovjek1 došao kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Allahov Poslaniče, često putujemo morem, i sa sobom ponesemo malo vode. Ako bi tu vodu koristili za abdest, ne bi imali šta piti kada ožednimo. Da li nam je, u tom slučaju, dozvoljeno da se abdestimo morskom vodom?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio: “Morska voda je čista (ar. tahur), i halal je (dozvoljeno je jesti) ono što ugine u njoj.”2
Ocjena hadisa
Sahih. Hadis su vjerodostojnim ocijenili Buharija, Hakim, Ibn Hibban, Ibn el-Munzir, Tahavija, El-Begavi, Hattabi, Ibn Huzejme i mnogi drugi.3
Opća pravna pitanja
Osim što predstavlja odgovor na konkretnu životnu dilemu, ovaj hadis nudi nekoliko važnih općih smjernica, koje bi muftija (učenjak, pravnik) morao imati u vidu prilikom pojašnjavanja i tumačenja vjerskih propisa. Naime, radi se o sljedećim smjernicama: 1. Razumijevanje šireg konteksta u kojem se dati problem, u vezi s kojim postoji nedoumica, desio, kao i okolnosti koje su dovele do njega, te stanje i potrebu direktnog učesnika u tom problemu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svom odgovoru, nije se ograničio samo na propis uzimanja abdesta morskom vodom, nego je, uzimajući u obzir navedenu činjenicu, dao opći sud o morskoj vodi, tj. o njenoj čistoći, što ima znatno šire implikacije od jednostavnog odgovora “da, dozvoljeno je”. Njegove riječi: “Morska voda je čista (ar. tahur), i halal je (dozvoljeno je jesti) ono što ugine u njoj”, pored dozvole uzimanja abdesta morskom vodom, sugeriraju, također, dozvolu gusula, dozvolu konzumiranja onoga što ugine u moru, čistoću površine na koju dospije morska voda (tijela, odjeće, zemlje i slično). 2. Dozvoljeno je u odgovoru, uz traženi propis, navesti i druge njemu slične propise, ukoliko muftija procijeni da za to postoji potreba i da stanje onoga koji traži fetvu to iziskuje. U spomenutom slučaju, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je procijenio da koliko god je ovim ljudima potrebno da znaju propis uzimanja abdesta morskom vodom, isto tako, ako ne i više, im je potrebno da znaju propis konzumiranja mesa uginulih morskih životinja. Ovo je upravo metodologija kojoj nas uči Kur’an, što možemo vidjeti na sljedećem kur’anskom primjeru. Kada su ashabi, radijallahu anhum, upitali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o tome šta je dozvoljeno udijeliti kao sadaku, Allah, dželle šanuhu, je, kao odgovor na ovo njihovo pitanje, objavio: Pitaju te kome će udjeljivati: Reci: “Imetak koji udjeljujete neka pripadne roditeljima, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima; a za dobro koje učinite Allah sigurno zna.”4 Pitanje se, dakle, ticalo vrste imetka koju je dozvoljeno udijeliti kao sadaku, a odgovor je, mimo toga, proširen i na kategorije kojima je dozvoljeno (preporučeno) dati sadaku, jer je poznavanje drugog jednako važno kao i poznavanje prvog, ustvari, ove dvije vrste poznavanja propisa zajedno čine jednu smislenu cjelinu.
Propisi
1. Opća čistoća morske vode, osim kada se, usljed kontakta sa nečistoćom (u čvrstom ili tekućem stanju), promijeni jedno od njenih svojstava (boja, okus, miris). U vezi s ovim postoji jedinstven stav pravnih škola.5 Abdulhakk el-Išbili zabilježio je od Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko smatra da ga morska voda ne može očistiti, Allah ga nikada ne očistio.”6 Šta u praktično-pravnom smislu znači čistoća morske vode, kao personifikacije velike količine vode? U šerijatsko-pravnom smislu čistoća morske vode znači da je ovu vrstu vode dozvoljeno koristiti u pravnom (abdestu i gusulu) i stvarnom čišćenju (otklanjanju fizičke nečistoće sa tijela i odjeće), a znači i čistoću površine koju je zahvatila morska voda.7
2. Opća dozvola konzumiranja morskih plodova: riba, školjki, rakova i sl., suprotno mišljenju po kojem se iz opće dozvole izuzimaju morska zmija, žaba i krokodil. Ovu dozvolu razumijemo iz Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “halal je (dozvoljeno je jesti) ono što ugine u njoj.’’ (Dozvoljeno je jesti njegovu, tj. morsku strvinu). Imenica mejtetun (lešina, strv) i prisvojna zamjenica hu (njegova) zajedno čine genitivnu sintagmu mejtetuhu, a genitivna sintagma (el-idafe) se, u teoriji šerijatskog prava, ubraja u skupinu izraza poznatih kao elfazu-l-’umum ili izraza koji sugerišu općenitost propisa u čijem kontekstu je spomenuta.8 Tako genitivna sintagma “morska strvina” sugerira opću dozvolu svih vrsta morske strvine, kao što sintagma “kopnena životinja” (sajdu-l-berri) u kontekstu zabrane lova u vrijeme hadžskih obreda, sugerira zabranu lova svih kopnenih životinja.
3. Ovim hadisom specificira se (uposebnjava) opći kur’anski iskaz “hurrimet alejkumul-mejtetu” (Zabranjuje vam se strv)9, i iz opće zabrane strvi izdvaja strv morskih životinja, mada dozvolu ove vrste strvi nalazimo i u Kur’anu, u riječima Uzvišenog, u prijevodu značenja: Vama se dopušta da u moru lovite i da ulov jedete, da se njime vi i putnici koristite.10 Prenosi se od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: i da ulov jedete, tj. dozvoljeno vam je da jedete meso uginulih morskih životinja.11
4. Morsku vodu neće onečistiti uginuće ribe ili neke druge morske životnje u njoj, makar to dovelo do promjene jednog od njenih svojstava, jer se u ovom slučaju radi o promjeni koju je uzrokovala (izazvala) čista materija.12
Bilješke:
1. Čovjek se zvao Abdullah el-Mudlidži.
2. Ebu-Davud, br. 83., Tirmizi, br. 69., Nesai, br. 59., Ibn Madže, br. 386, Ibn Ebi Šejbe, 1/131., Ibn Huzejme, 1/59., br. 111, Malik, br. 12., Ahmed, 2/237., 393.
3. Irvau-l-galil, 1/42., 43.
4. El-Bekare, 215.
5. El-Idžma’, Ibnul-Munzir, 3.
6. Kitabu-l-ahkami-š-šer’ijjetil-kubra, Poglavlje o morskoj vodi.
7. Fethu zi-l-dželali ve-l-ikram bi šerhi bulugi-l-merami, 1/51.
8. Revdatu-n-nazir, 2/123, 124. Menzumetu usuli-l-fikhi ve kava’idihi, 330.
9. El-Maide, 3.
10. El-Maide, 96.
11. Taberi, 11/59.
12. Fethu zi-l-dželali ve-l-ikram bi šerhi bulugi-l-merami, 1/54.
Saff br. 282