Pripremio: Mr. Semir Imamović 
Spuštanje i objavljivanje Kur’ana najjasnija je i najočitija manifestacija Božije milosti prema ljudima. On je pojašnjenje svake stvari, uputa, opomena i podsjećanje. Za onoga ko ga bude učio, pripremljena je posebna nagrada i čeka ga svako dobro na ovom i budućem svijetu. Njegova živa personifikacija je bio Poslanik, sallallahu alejh ve sellem, on je, ustvari, i u teorijskom i u praktičnom smislu, bio Kur’an koji hoda. Najkraći put do kur’anskih riznica jesu njegova opća pravila i obrasci, koje, ukoliko čovjek bude proučavao i promišljao, odvest će ga do željenog cilja, otkrit će mu skrivene kur’anske tajne, i pronaći će u Kur’anu ono što on ustvari jeste – uputu i pravi put. Kur’anska pravila su ajeti ili dijelovi ajeta, koji u sebi nose jasnu i nedvosmislenu poruku. Iako njihov sadržaj često ne prelazi nekoliko riječi, oni u sebi nose sveobuhvatno, univerzalno i višestruko značenje. Prvo u nizu tih pravila su riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja: I kada samo od sinova Israilovih zavjet uzeli da ćete (…) ljudima lijepe riječi govoriti. (El-Bekare, 83.). Njime se, kao što možemo vidjeti, reguliše jedan od najvažnijih aspekata međuljudskih odnosa, a to je aspekt verbalne komunikacije. Ovo pravilo se, u različitim kontekstima i u približno sličnoj formi, ponavlja na više mjesta u Kur’anu. Takav je recimo ajet: Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi… : – jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj. (El-Isra, 53.), kao i riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja: I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, – ne i sa onima među njima koji su nepravedni -, i recite: “Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama, a naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i mi se Njemu pokoravamo.” (El-Isra, 46.). U dva od sedam kiraeta (narječja), ovaj ajet se uči: Vu kūlū li-n-nasi hasena, za razliku od gore navedenog kiraeta, koji glasi: Ve kūlū lin-nâsi husnā. El-kavlul-hasen (lijepa riječ) je, kažu islamski učenjaci, riječ koja je lijepa u načinu na koji se izgovara i sadržaju; u načinu: tako što će se izgovoriti blago i nježno, bez grubosti i arogancije; u sadržaju, tako što će njen sadržaj biti samo dobro i ništa više. Svaka riječ koja u sebi sadrži dobro, je lijepa, i svaka lijepa riječ je, sama po sebi, dobro.
Spomeni, u Knjizi, Ibrahima
Primjena ovog pravila čini se posebno važnom u današnje vrijeme kada se, u svom svakodnevnom životu, susrećemo za različitim kategorijama, skupinama i tipovima ljudi, sa muslimanima i nemuslimanima, vjernicima i nevjernicima, dobrim i lošim, malim i velikim, štaviše potrebno nam je u komunikaciji sa nama najbližim ljudima, roditeljima, bračnim partnerom i djecom, pa i prema onima s kojima, zbog poslovnih obaveza, ostvarujemo bliske kontakte, kao što su radnici, poslodavci, radne kolege i poslovni partneri. Kur’an nam je, kroz navođenje praktičnih primjera, pojasnio na koji način se ovo pravilo implementira u svakodnevnom životu. Navest ćemo tri različite situacije njegove primjene.
Govoreći o kodeksima verbalnog ophođenja prema roditeljima i uopćeno o njihovom pravu, koje je na ljestvici prava rangirano odmah iza Božijeg, Uzvišeni, u prijevodu značenja, kaže: Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: “Uh!” – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. (El-Isra, 23.). Zabrana upotrebe grubih riječi i riječi kojima se iskazuje nelagoda i mrzovolja, u verbalnoj komunikaciji sa roditeljima, zapravo je naredba da se u toj komunikaciji koriste samo riječi koje ukazuju na poštovanje, samilost i brižnost, a posebno kada se ima na umu da su roditelji u životnom stadiju o kojem govori ovaj ajet, krhki, nježni i bespomoćni poput male djece. Kao što se malo dijete rasplače i na najmanji povik, prijekor, namrštenost, pa i klimanje glavom, tako je i sa roditeljskim srcem, i najmanji gest koji bi mogao ukazivati na nepokornost, neposlušnost, i negodovanje i mrzovolju, oni doživljavaju kao nešto veliko, smatraju da je to usmjereno protiv njih, i da predstavlja uzurpaciju njihovog prava. Oni očekuju od svoje djece da im uzvrate bar dijelom ljubavi koju su oni njima bezrezervno i bezgranično poklanjali cijeli svoj život. Divan primjer, u tom pogledu, ponudio nam je Ibrahim, alejhi selam, koji je ostao dosljedan ovom principu (principu lijepe riječi) čak i onda kada ga je njegov otac Azer (klesač kipova) odlučio protjerati od kuće i zaprijetio mu kamenovanjem ukoliko ne prestane sa kuđenjem njegovih božanstava. Kur’an nam donosi dio razgovora kojeg je Ibrahim, alejhi selam, tom prilikom vodio sa svojim ocem, a koji obiluje poštovanjem, samilošću i brigom: Spomeni, u Knjizi, Ibrahima! On je bio istinoljubiv, vjerovjesnik. Kada je rekao ocu svome: “O babuka moj, zašto se klanjaš onome koji nit čuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti? O babuka moj, meni dolazi znanje, a ne tebi; zato mene slijedi, i ja ću te na pravi put uputiti; o babuka moj, na klanjaj se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek neposlušan; o babuka moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanu drug”, – otac njegov je rekao: “Zar ti mrziš božanstva moja, o Ibrahime? Ako se ne okaniš, zbilja ću te kamenjem potjerati, zato me za dugo vremena napusti!” “Mir tebi!” – reče Ibrahim. “Moliću Gospodara svoga da ti oprosti, jer On je vrlo dobar prema meni.” (Prijevod značenja, Merjem, 41. – 47.).
Ovdje treba naglasiti da negodovanje, mrzovolja i podvikivanje, spomenuti u ajetu, nisu jedino što roditelje čini tužnim i tišti njihova srca, štaviše to se može smatrati neznatnim u poređenju sa onim što danas možemo vidjeti u odnosu djece prema njihovim roditeljima, od otvorenog protivljenja i suprotstavljanja njihovoj volji, nedržanja do njihovog mišljenja i savjeta, preko njihovog oslovljavanja pogrdnim imenima, a u nešto blažoj verziji vlastitim imenom ili sa “stari” i “stara”, pa do osjećanja nelagode i stida u njihovom društvu. To je postalo toliko očigledno, da nije potreban neki poseban napor da bi se uočilo, što svakako zabrinjava svakog čestitog čovjeka i njegovo srce ispunjava zebnjom i strahom. Jer, Allah, dželle šanuhu, uslišava dovu roditelja, koju Mu on u srdžbi uputi protiv svog djetata, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nepokornost roditeljima ubrojao u najveće grijehe, zbog kojih će njihovi počinioci biti posebno kažnjeni, na ovom i budućem svijetu.
Lijepa riječ nema alternativu
Dovoljno je pouke, za onoga koji želi pouku primiti, u tome da Allah, dželle šanuhu, na Sudnjem danu, kada bude svodio račune, neće pogledati u onoga koji je bio neposlušan svojim roditeljima, i da Allah, dželle šanuhu, ubrzava kaznu za dvije vrste grijeha još na ovome svijetu: nepravdu i neposlušnost roditeljima, kao što se navodi u vjerodostojnim hadisima.
Drugi kur’anski primjer za implementaciju navedenog pravila, jesu riječi Uzvišenog: a na prosjaka (onoga koji traži) ne podvikni. (Ed-Duha, 10.). Neki učenjaci smatraju da se riječ sāil ovdje ne odnosi samo na prosjaka, nego na svakoga onoga koji nešto traži i potražuje, bilo da se radi o materijalnom ili moralnom dobru, imetku, znanju, savjetu, uputi, posredovanju, ili bilo čemu drugom. Poruka ajeta je: onome koji ti nešto traži, ukoliko si u mogućnosti, daj ono što traži, u suprotnom vrati ga (odbij ga) lijepom rječju i prema njemu se ponašaj učtivo i blago. (Tefsiru-l-elūsi, 15/23.). Iako nam se ova stvar čini jednostavnom i lahkom, ipak u stvarnom životu to ne izgleda tako. Vrlo su rijetki oni koji ne podvikuju na prosjake, ili one koji od njih nešto traže! Istina je da je danas puno više onih koji traže od onih koji daju, ali zar Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije rekao da je “gornja” ruka bolja od “donje”, i zar Uzvišeni u Kur’anu nije poručio: Lijepa riječi i izvinjenje vrjedniji su od milostinje koju prati vrijeđanje. – A Allah nije ni o kome ovisan i blag je. (Prijevod značenja, El-Bekare, 263.). Bolje ti je da prosjaku kažeš lijepu riječ, ili da se jednostavno okreneš od njega, nego da mu udijeliš sadaku, a zatim to popratiš prigovorom, galamom, uvredama i ogovaranjem.
Treći primjer spomenut je u ajetu: A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici (neznalice) oslove, odgovaraju: “Mir vama!” (prijevod značenja, El-Furkan, 63.). Ibn Džerir, u komentaru ovoga ajeta, kaže: “A kada ih oni koji ne znaju za Allaha oslove njima mrskim riječima, oni im uzvrate lijepom riječju i istinom.” (Tefsiru-t-Taberi, 19/295.). Lijepa riječ u ovoj situaciji, kako to možda neki ljudi sebi predstavljaju, nije izraz slabosti i poniženja, nego naprotiv dostojanstva i ponosa; dostojanstven i ponosan čovjek u odgovoru i svađi vidi gubljene dragocjenog vremena, i trošenje snage i energije na ono što malo ili nikako vrijedi. Ustvari, nema tog čovjeka koji nije sposoban na uvredu uzvratiti uvredom, na psovku psovkom, na omalovažavanje omalovažavanjem, to može čak i dijete, ali je malo onih koji će u tim momentima pokazati strpljenje, dostojanstvo i ljudsku veličinu, sve to ignorirati i nastaviti svojim putem koji ih vodi ka dobru i plemenitosti. Upravo iz tog razloga, Poslanik, sallallahu alehi ve sellem, je obećao kuću u prikrajku Dženneta onome ko ostavi raspravu i onda kada je u pravu. (Ebu-Davud, 4800.). A šta je alternativa lijepoj riječi? Svađa, neprijateljstvo, zloba i mržnja. Pogledajmo kako je Allah, dželle šanuhu, u istom kontekstu spomenuo lijepu riječ i šejtanovo sijanje neprijateljstva među ljudima, kako bi ukazao na to da izostanak prvog može dovesti do drugog. Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi, jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj. (Prijevod značenja, El-Isra, 53.). Prenosi se da je neki pjesnik u stihovima izvrjeđao imama Malika, jer nije bio zadovoljan njegovom presudom, pa mu je Malik rekao: “Ovim si samo pokazao svoju glupost i prizemnost, a to je nešto što može svaki čovjek. Bolje ti je bilo da si ispoljio vrline za kojim žudi svaki čestiti čovjek: ljudskost i plemenitost.” (Tertibu-l-madarik, 1/59.).
Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas
Ima li ičega težeg i bolnijeg za majčino srce od toga da sudbinu svog djeteta prepusti neizvjesnosti i nesigurnosti, ali, s istinskom vjerom u srcu i s ubjeđenjem u Božiju mudrost, dobrotu i dobronamjernost, čak je i to moguće, a možda i više od toga, a čemu je Musaova majka najbolji dokaz.
U
zvišeni, u prijevodu značenja, kaže: Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – A Allah zna, a vi ne znate. (El-Bekare, 216.). Ovo kur’ansko pravilo usko je povezano sa jednim od temelja islamskog vjerovanja – vjerovanja u Božije određenje dobra i zla. “Dobro” koje je u ovom ajetu spomenuto, u općoj i neodređenoj formi, preciznije je pojašenjeno u suri En-Nisa, gdje se kaže: O vjernici, zabranjuje vam se da žene kao stvari nasljeđujete… S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko (mnogo) dobro dao.’’ (En-Nisa, 19.). Dakle, iza nedaća i “udaraca” sudbine koji nas pogađaju s vremena na vrijeme, a koji naša srca i duše ispunjavaju tugom, bolom i beznadešnošću, i u kojima vidimo kraj svijeta i bezdan bez izlaza, se ustvari krije “veliko dobro”, Božiji dar zaodjeven u odjeću iskušenja, i mnogostruke koristi. Nasuprot tome, iza onoga, što na prvi pogled djeluje kao dobro i blagodat, često se krije veliko zlo, ono što ljudska duša prezire i što joj pričinjava nelagodu, ali čovjek toga postane svjestan tek, nakon što, na putu njegovog ostvarenja potroši dane i noći, i založi ono najvrjednije i najdragocjenije. Interesantno je primijetiti da navedeni ajeti, iako smješteni u različite kontekste i objavljeni različitim povodom, čine jednu zaokruženu cjelinu. Naime, u njima se govori o fizičkoj i duševnoj dimenziji ljudske boli, onome što ih uzrokuje, i efikasnom načinu njihovog liječenja i prevazilaženja. Kao uzrok fizičke boli navodi se borba na Allahovom putu, ona je razlog ljudskog straha, oklijevanja i prezira prema borbi, dok se kao uzrok duševne boli navode bračni problemi i razmirice, te razvod kao kulminacija svega toga, a lijek, i u prvom i u drugom slučaju, je čvrsto vjerovanje u mudrost i svrsishodnost Božije odredbe, koja u sebi krije dobro, makar nam to na prvi pogled ne izgledalo tako. Postupanje u skladu sa ovim pravilom, pomaže čovjeku da ostvari duševni mir i rahatluk, i sačuva se mnogih briga i trauma, koje ljude, zbog pomanjkanja istinskog vjerovanja i ubjeđenja u Božije određenje dobra i zla, i mudrosti koje se iza toga kriju, stežu poput okova.
Čvrstinom vjerovanja do duševnog uzdignuća
U Kur’anu nalazimo veliki broj praktičnih primjera za ovo pravilo, koji vjerniku ulijevaju samopouzdanje, daju utjehu, i odagnjavaju brigu i strah iz njegovog srca. Takav je recimo slučaj kazivanja o Musaovoj majci, koja je, izvršavajući Božiju naredbu i postupajući u skladu sa Njegovim nalogom, stavila svoje dijete u sanduk i pustila ga niz rijeku, čvrsto vjerujući u obećanje: Mi ćemo ti ga, doista, vratiti i poslanikom ga učiniti, iako je njegovo puštanje niz rijeku, poslije će se pokazati, praktično značilo da ga predaje direktno u ruke onoga od koga ga je, na ovaj način, pokušala zaštititi. Ima li ičega težeg i bolnijeg za majčino srce od toga da sudbinu svog djeteta prepusti neizvjesnosti i nesigurnosti, ali, s istinskom vjerom u srcu i s ubjeđenjem u Božiju mudrost, dobrotu i dobronamjernost, čak je i to moguće, a možda i više od toga, a čemu je Musaova majka najbolji dokaz. Uzvišeni, u prijevodu značenja, kaže: Allah zna, a vi ne znate. Samo On zna šta će se desiti u budućnosti, šta donose dani i noći, i šta se krije iza neugodnosti kroz koje trenutno prolazimo, ali je naša obaveza da vjerujemo u Njegovu odredbu i prihvatimo je onakvom kakva ona jeste i onda kada nam donese nešto što nije milo našim dušama, svjesni da nam On time želi dobro i da je onima koji ga se budu bojali i izvršavali Njegove naredbe pripremio lijep kraj i završnicu. Razmislimo i o sljedećem kur’anskom primjeru. Allah, dželle šanuhu, u suri El-Kehf (Pećina), navodeći slučaj Musaa i Hidra, kaže: I njih dvojica krenuše. I kad sretoše jednog dječaka pa ga onaj ubi, Musa reče: “Što ubi dijete bezgrešno, koje nije nikoga ubilo! Učinio si, zaista, nešto vrlo ružno!”(…) “Što se onoga dječaka tiče, – roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on neće na nasilje i nevjerovanje navratiti, a mi želimo da im Gospodar njihov, mjesto njega, da boljeg i čestitijeg od njega, i milostivijeg.’’
Koliko je ljudi kojima Allah, dželle šanuhu, iz samo Njemu znane mudrosti, uskratio porod i potomstvo, a koji zbog toga osjećaju potištenost, tjeskobu u prsima i tugu i bol koje obavijaju njihova srca (što je razumljivo i sa šerijatskog aspekta prihvatljivo u onoj mjeri u kojoj čovjeka ne čini beznadežnim i ne odvraća ga od svakodnevnih životnih obaveza), no kada bi razmislili o ovom kur’anskom primjeru, i o drugim sličnim primjerima, sigurno bi u njemu našli utjehu za svoj bol i tugu, i odgovor na dilemu – zašto je baš njima Allah, dželle šanuhu, uskratio ovu blagodat. Ako im se, iz bilo kojeg razloga, ovi primjeri čine dalekim, neka se malo osvrnu oko sebe i vidjet će na desetine takvih primjera, koji ne ostavljaju prostora sumnji i različitom tumačenju.
Prema tome, obaveza je vjernika da se istinski oslone na Allaha, dželle šanuhu, i poduzme sve što je u njegovoj moći kako bi izvršio svoje vjerske i dunjalučke obaveze, a ako stvari krenu u suprotnom smjeru od željenog, neka se prisjeti kur’anskih riječi, s početka ovoga teksta: Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – A Allah zna, a vi ne znate., i neka zna da Allah ljudima daje razne vrste iskušenja i nedaća, i stavlja ih na razne ispite, iz blagosti i milosti prema njima, kako bi ih uzdigao na visoke stepene i upotpunio im nagradu na budućem svijetu. (Tefsiru esmāillahil-husnā, S’adi, 74.).
Saff br. 274-275