Priredio: Ersan Grahovac
U to vrijeme je bio aktivan naučni pokret. Umnožavali su se naučni centri, a multikonfesionalnost je podstakla duh natjecanja u naučnom pokretu, natjecanja izmedju Sunnija i sljedbenika raznih sekti, kao i medju samim sektama. Takodjer su prevedena mnoga djela sa drugih jezika, što naučno korisna, iz matematike, arhitekture, medicine, farmacije itd., što duhovno destruktivne, poput knjiga koje govore o sihru, ili podstiču širenje dogmi kršćanstva, judeizma, sabejstva, hinduizma itd. To je bio podsticaj više za sljedbenike pravednih halifa, medju ulemom, da pišu odgovore i komentare na mnoga od tih djela, kao i podsticaj da i sami muslimani afirmiraju i još više razviju matematiku, medicinu, arhitekturu, hemiju, fiziku i druge nauke, koje su kasnije preuzeli Evropljani. Otvarane su škole i univerziteti u mnogim krajevima, podignut je El-Ezher u Kairu, od strane fatimijske sekte, kojeg su kasnije preuzeli Sunnije i koji je iznjedrio neke od najvećih sunnijskih učenjaka. Zatim osnovan je univerzitet El-Qarawijjūn u Fezu (Maroko), a u raznim islamskim krajevima je izgradjen znatan broj velikih džamija koje će kasnije imati istaknutu ulogu u širenju islamske kulture i raznovrsnih islamskih nauka. Vjerovatno je to doba islamskog kalendara u kojem se najviše pisalo, u kojem su cvjetale nauke i umjetnosti. Uprkos svim neredima i smutnjama, učenjaci su poduzimali svoja naučna putovanja u razne pokrajine i gradove, sticali su znanje i dalje prenosili nauku. Historičari su saglasni oko toga da je ovo stoljeće vrijeme cvetanja islamske kulture u svim vidovima i formama. Istaknuti orijentalista Adam Metz (2) je na njemačkom jeziku napisao knjigu koju je naslovio Die Renaissance des Islams. I u samom naslovu knjige iznesene su naznake koje upućuju na misaone, umjetničke, naučne i kulturne aktivnosti, budući da su se baš u tom stoljeću pokazali veličanstveni plodovi zasada iz prošlih stoljeća na raznim poljima civilizacije, sa svim što u sebi sadrži širenje kulturnih vidika, potreba za njegovanjem umjetnosti i književnosti, podsticanja naučnika, pojednostavljivanja načina da se dodje do znanja iz istaknutih izvora.(3)
Budući da je teško iscrpno govoriti o svim uglovima posmatranja kulturno-naučne slike iz tog perioda širom islamskog svijeta, spomenućemo samo neke ličnosti koje su se istakle u tom vremenu na naučnom i kulturnom planu.
Istaknute ličnosti u arapskoj književnosti
Ebu-t-Tajjib El-Mutenebbī, Ahmed ibn El-Hasen El-Džu’fī, živio 303-354. godine, bio je, po mišljenju mnogih književnih kritičara, najveći pjesnik svih vremena. Neki kažu da je nazvan El-Mutenebbī zato što je sebi pripisao vjerovjesništvo, ali oko toga postoje Razilaženja. Rođen je u dijelu Kūfe gdje je bilo nastanjeno njegovo pleme Kinde, poznato arapsko pleme, a zatim su njegovi roditelji otputovali sa njim u Šām, i tamo su ga uključili u aktivno učenje u kružoocima učenjaka raznih znanosti, pogotovo jezičkih. Putovao je u unutrašnjosti pustinja, gdje je učio izvorni arapski jezik od raznih arapskih plemena, i dostigao je vrhunac u elokvenciji govora. Kasnije je hapšen od strane vlasti u Šamu, i puštan je na slobodu. Puno je volio isticanje, i kroz njegove pjesme se može jasno uočiti koliko je bio zadivljen sobom, pa je taj svoj dar, pošto je rano ostao bez oca, iskoristio za sticanje novca, tako što je spjevao kaside za kraljeve tog vremena u Šāmu i Egiptu. Posebno se ističe njegova veza sa poznatim junakom tog vremena, Sejfu-d-dewlom El-Hamedānijem(4), koji je vladao jednim dijelom Šama i izvojevao mnogobrojne pobjede protiv Bizantinaca. Kaside koje je ispjevao njemu u slavu spadaju u sami vrh elokvencije i stila, i ubajaju se u najljepše ikada ispjevane. Zatim je otputovao u Egipat, na dvor tamošnjeg kralja Kjāfūra El-Ihšīdija, i spjevao mu nekoliko hvalospjeva, ali je ubijen pošto mu je spjevao i jednu rugalicu.(5)
Ebū Firās El-Hamedanī, El-Hāris ibn Se’īd ibn Hamedān, Et-Taglebī, živio 320-357. h.g. Rođen je u Mosulu, gdje mu je bila porodica, zatim mu je ubijen otac dok je imao tri godine, pa ga je odgojio amidžić Sejfu-d-dewla, te je rastao na njegovom dvoru. Postao je od dvorskih pjesnika, ali nije hvalio kraljeve, niti je time sticao imetak, poput pjesnika njegovog doba. Išao je u puno bitaka, tako da se smatra vitezom-pjesnikom, bio je veoma hrabar, i rječit, ali je bio puno sklon igri i zabavi, kao i šījskom pokretu. Njegova poezija je prepuna ponosa i čista od izrugivanja. Pao je u zarobljeništvo kod Bizantinaca, i tamo je ispjevao svoje poznate emotivne kaside Rūmijjāte, i oslobodjen je godinu dana prije smrti Sejfu-d-dewle. Poslije smrti Sejfu-d-dewle, pokušao je domoći se vlasti nad jednim od gradova, te ga je sin Sejfu-d-dewle ubio, a to se desilo 357. h.g.(6)
Eš-Šerīf Er-Radī, Muhammed ibn El-Husejn ibn Mūsā El-Kāzim, živio 359-406. h.g. Rođen je u Bagdadu i tu je ostao do kraja života. Njegov otac je bio zadužen za pitanja Hadždža i imao je još nekoliko važnih državnih funkcija, na čemu ga je naslijedio i njegov sin. Medjutim, on je odbio sve veze koje je imao njegov otac, bio je nepodmitljiv, pa ga se uplašio tadašnji halifa El-Muqtedir, te ga je optužio za naklonosti Fatimijjskoj državi, i sklonio ga je sa funkcija. Bio je veoma elokventan u izražavanju, blistav u značenjima, i u njegovoj poeziji preovladava hamase i fahr, vid poezije koja govori o hrabrosti i ponosu, ali je zastupljen i čedni gazel, vid poezije u kojem pjesnik opisuje svoju voljenu. Književnici kažu da mu kaside sadrže šarm, eleganciju i divotu, ali i se ponekad javlja i izvještačenost. Sakupio je razne izreke koje je sastavio na jednom mjestu, i knjigu nazvao Nehdžu-l-belāga, pripisavši te izreke Aliji, r.a., bez lanaca prenosilaca, koja je postala jedan od vjerskih izvora kod šīja. Takodjer su mu poznata i djela Me’āni-l-Qur’ān, Medžāzu-l-Qur’ān, i mnoga druga.(7)
Bedī’u-z-zemān El-Hemedānī, Ahmed ibn El-Husejn, živio 358-398. h.g. Rođen je u Hemedānu, u sjevernom dijelu Perzije, i bio je veoma ponosan na svoje arapsko porijeklo. Bio je linkvista, pjesnik i prenosilac hadisa. Uzeo je jezičke znanosti od Ibnu-l-Fārisa i El-Ferrā’a, i mnogih drugih lingvista. Preselio se 380. h.g. u Isfāhan, zatim u Džurdžan, zatim u Nejsābūr gdje je napisao 400 meqāma (8) za studente, od kojih je do nas došlo samo 52. Zatim je otišao u Sidžistān, potom u Gaznu, i na kraju se nastanio u Herātu, gdje je ostao do kraja života. Bio je u dobrim odnosima sa mnogim kraljevima i uglednim ličnostima, veoma rječit i njegove meqāme su se proslavile na svim horizontima, tako da je i danas on prvi i najpoznatiji autor meqāma. Poznate su mu El-Meqāmetu-l-Iskenderijje, Bešerijje, Iblīsijje, Rāsitanijje i mnoge druge, u kojima je doveo stilistiku do perfekcije. Takodje je autor jednog divana poezije i kompilacije poslanica.(9)
Ebu-l-’Alā’ El-Me’arrī, Ahmed ibn Abdullāh ibn Muhammed, živio je 363-449. h.g. Rođen je i umro u Me’arrī, s tim da je putovao u Šām i Bagdād, radi sticanja znanja. Bio je pjesnik-filozof, učio je od svojeg oca, brata, djeda, a zatim od učenjaka koji su ga podučili učenju Kur’ana i hadisu kao i pjesništvu i jezikoslovnim znanostima. Bio je slabašnog tijela, oslijepeo je još u četvrtoj godini svog života, tako da je njegov život proveo u izolaciji od ljudi i u asketizmu. Sebi je odredio posebnu hranu koja nije ukusna i koja ga podsjeća na gorčinu života, ne želeći da se upušta u ljepote ovoga svijeta. Najpoznatije mu je djelo Risāletu-l-gufrān, koje je bilo i inspiracija Danteu Aligijeriju da napiše svoju Božanstvenu komediju. Njegova poezija se ipak odlikuje izvjesnom nejasnoćom, zbog pretjeranog držanja odredjenih stilskih figura, što ponekad vodi do izvještačenosti. Takodje je autor i mnogobrojnih drugih djela, u kojima obradjuje razna životna pitanja i odgovara na pitanja koja su mu stizala u pismima. Bio je veoma poznat u svoje vrijeme, uprkos svojim nedostacima.(10)
1-Vidjeti: Et-Tenūhī, El-Feredž ba’de šiddeti, priredio: Muhammed Hasen Abdullāh, El-Muqaddima, str. 8.
2-Adam Metz (umro 1917. g.) je njemačko-švicarski orijentalist, profesor orijentalnih jezika na Univerzitetu u Bazelu. Spomenuto djelo, na njemačkom jeziku, na arapski jezik je preveo prof. Muhammed Abdu-l-Hadi Ebū Ridā. Vidjeti: Ez-Ziriklī, El-E’lām, 1/282.
3-Vidjeti: El-Qādī Et-Tenūhī, El-Feredž ba’de-š-šiddeti, str. 8.
4-Opširnije o njemu: Omer Ferrūh, Tārīhu-l-edebi-l-’arebijji, 2/483., Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrūt, 1981.
5-Vidjeti: Omer Ferrūh, Tārīhu-l-edebi-l-’arebijji, 2/457., Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrūt, 1981.
6-Vidjeti: Omer Ferrūh, Tārīhu-l-edebi-l-’arebijji, 2/490., Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrūt, 1981.
7-Vidi: Hajruddin Ez-Ziriklī, El-E’l ām., 6/99., drugo izdanje, Dāru-l-’ilmi li-l-melājin, Bejrut, 1997.
8-Priče u rimovanoj prozi koje sadrže mnogobrojne pouke i poruke, puno teških riječi kao i sa veoma visok stil. Glavni junak u njima je zamišljeni lik, na čijem jeziku autor izražava ono što želi reći tom meqāmom, bilo da je to podučavanje učenika ili odgovor na neku ideju, kao što je njegova Meqāma Rastanijja u kojoj odgovara mu’tezilama. Meqāme su uglavnom pune komike, i služe sa opuštanje. Njegove meqāme su studenti koristili za učenje rječitosti i elokvencije.
9-Vidjeti: Omer Ferrūh, Tārīhu-l-edebi-l-’arebijji, 2/595., Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrūt, 1981.
10-Vidjeti: Šewqī Dajf, Silsiletu tārīhi-l-edebi-l-’arebijji, asru-d-duwel we-l-imārāt, 166 i 311., Dāru-l-me’ārif, Kairo, drugo izdanje, bez godine izdanja; i Šewqī Dajf, El-fenn we mezāhibuhu fi-š-ši’ri-l-’arebijji, 376., jedanaesto izdanje, Dāru-l-me’ārif, Kairo.
Iz serijala: Islamski hilafet u periodu četvrtog hidžretskog stoljeća
Nastavlja se inšallah…
Prethodne članke ovog serijala čitajte ovdje:
Islamski hilafetu u periodu četvrtog hidžretskog stoljeća (1 dio)
Islamski hilafetu u periodu četvrtog hidžretskog stoljeća (2 dio)
Islamski hilafetu u periodu četvrtog hidžretskog stoljeća (4 dio)