Tragovi me sjećanja daleko odvode,
Na prošlost svoju gledam kroz prizmu sudbine,
U gomili velikoj, djelića prošlosti,
Pronalazim biser, i ljubav mladosti,
Uspomena najdraža, ničim okrnjena,
Sudba moja c’jela, njom je okrunjena,
O ljepotici je r’ječ, kakvoj nema ravne
Što opčara sve mu’mine, neznane i slavne
Pri susretu prvom s ljepoticom tom
Ašik vel’ki osjetih i ja u srcu svom
Medina joj ime, grad časnog Nebijja
K’o hiljade drugih, u nju zaljubih se i ja
Sa godina dvadeset u nju sam došao
Pred čarima njenim nijem sam ostao
Prigrli me rado i gostoprimstvom uzvrati
K’o u domu vlastitom, u njoj se osjeti(h)
Svakim novim danom, ljubav rasla više
Al’ rastanak dođe, i od sjene tiše
Prikrade se nečujno, brzo, tiho, spretno
Pet godina već prošlo je?, zapitah se sjetno
Ljepoticu napustih, ne iz želje svoje
I dan-danas čezne za njom srce moje
U mislima mi često, skoro svakog dana
Pred očima slika, meni dobro znana
Mesdžid Poslanika i deset munara
Ljudi u njeg hitaju na poziv ezana
U utrobi njezinoj, Resula t’jelo leži
Mesdžid da mu posjeti, svaki mu’min teži
Čak hiljadu puta, u njem’ namaz vrjedniji
Od namaza klanjanog u drugoj džamiji
Još odlike mnoge u sebi ona skriva
U zijaret vjernike srdačno poziva
Zavidjeti ne smijem, a kada bih smio
Žiteljima njenim, zavidan bih bio
Na svakoj kapi zemzema, u njoj što ga piju
Na svakoj kapi znoja, u njoj što ga liju
Jer vreline njene, duši mojoj gode
Više nego žednom čaša studen-vode
Svako zrnce pijeska u Medini što bude
Srcu mom je draže i od rodne grude
Rastanak sa voljenim, kažu, mnogo boli
Al’ rastanak sa Tajjibom, teži je od boli
Kako nešto može tako da se voli,
Neko će da pita, hajde odgovori!
Jezik samo šuti i hvali Vel’kog Rabba
Sl’jepac sunce ne vidi, ne pokazuj mu ga džaba
I sitnica najmanja, uspomene budi
O Medini kad mislim, bol mi slama grudi
Za susretom novim duša moja žudi
Sve od čežnje silne, razum skoro ludi
Jedan dio mene još u tebi stanuje
Grade Miljenika, dragulju pustinje!
Amir Durmić, 16. redžeb 1431. h.g.