Piše: Ammara Šabić
Kada bi te neko pitao vjeruješ li u Allaha, Stvoritelja i Gospodara svega stvorenog, rekla bi da u to nema sumnje, je li tako? I kada bi te pitao je li iko mimo Njega Uzvišenog dostojan apsolutne pokornosti i obožavanja, rekla bi da mimo Njega Svevišnjeg nema Boga . Je li tako? A kada bi te pitao vjeruješ li Njemu Uzvišenom? Rekla bi da vjeruješ. Da li bi to bilo potvrđeno tvojim životom, tvojim djelima i ponašanjem? Jesi li ikad razmišljala o tome?
Uzmimo da si u situaciji kad ti treba pomoć. Obraćaš se Svemoćnom Gospodaru, vjerujući da te čuje i da zna tvoje stanje. I onda… i onda budeš iskušana. Zato da bi pročistila svoje vjerovanje. Doviš, ali se stvari odvijaju onako kako ti baš i ne bi htjela. Jesi li i dalje uvjerena da Allah zna, a ti ne znaš? Jesi li i dalje zadovoljna Njime kao Gospodarom, jednako kako si bila zadovoljna u trenucima kada su se dove „instant“ primale baš onako kako si poželjela, ili čak daleko ljepše i bolje nego što si mogla zamisliti? Vjeruješ li i dalje Njemu Uzvišenom, kao i u Njega Veličanstvenog?
Srela sam Edinu. Rodila je i odgojila predivnog Ahmeda, zaljubljenika u Kur’an. Iako dječak, ponašanjem i ibadetom bio je primjer svima koji su ga upoznali. Kako je samo bio lijep… U svemu je bio baš onakav za kakvog su njegovi čestiti roditelji dovili, i još bolji. Šta bi srce roditelja osim – smiješilo se zahvalno? Onaj Koji im je dao Ahmeda, dao je i iskušenje. Nije li to Njegovo apsolutno pravo, i nesumnjiva pravda? Njegov je, prije nego njihov, zar ne? Ahmed je obolio. Njegovi čestiti roditelji su dovili Gospodaru za njegovo ozdravljenje. Pa, kako ne bi, to je komad njihovog srca! Dovili su s punim uvjerenjem da će Allah Milostivi dati ono što je najbolje, i onako kako je najbolje. U par mjeseci je odbolovao i preselio. Nije dočekao ni pubertet. Lijepe oči plave… džennetska ptičica. Vjernicima iskušenja dolaze spram jačine imana. Kakav li je iman roditelja kojima dijete preseli, i to dva dana pred Bajram? Pitam se i gledam u Edinu… da li bih ja bila ovako nasmiješena, očiju punih suza? Ovo je iskušenje od kakvog se svi utječemo Uzvišenom Gospodaru. Vjernik i u tegobi vidi Allahovu milost. Pa, ne zove se vjernikom tek tako, slažeš se? Vjernik ZNA u Koga i samim time u šta vjeruje. Zato i vjeruje.
Priča mi Edina: „Ležao je na intenzivnoj. Aparati su zapištali dajući znak da je srce stalo. Ravna crta na monitoru. Doktori ga pokušavaju reanimirati, a ja gledam… brže se umre nego što se rodi. Začas. Pokušavali su mnogo više i duže nego što to inače ima (medicinski gledano) smisla. Allah ih nagradio. A ja gledam u onu crtu. Život moga djeteta. Kao vihor, odeeee… ode! Ali ja znam Kome ide. Onome od Koga je i došao na ovaj svijet da nam bude radost. Iako ni doktori nisu očekivali, u jednom trenutku crta na monitoru pokazuje otkucaje srca. Kratko, ali je kucalo. Šta god je to bilo po definiciji medicine, ja znam šta je značilo meni; Edina, i kad tijelo umre, Ahmed neće. Duša njegova nastavlja tamo gdje je bolje. Meni je to bio išaret kojim mi je Gospodar smirio srce. Nisam ni sumnjala, baš kako je rekao Ibrahim alejhisselam, ali je ogromna podrška od Allaha Milostivog kad dadne da se robu srce smiri.“ „Moja Edina“, rekoh, „možda ja sad gledajući u tebe – gledam u Džennetliju na dunjaluku? Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: “Allah kaže: ‘Nema druge nagrade za Mog roba mu’mina kojem Ja usmrtim njegovu voljenu osobu na ovome svijetu, pa se on strpi na tom gubitku, osim Dženneta.'” (Buharija) „Inšallah, moja sestro. Tome se i nadamo, a Allah zna i Pravedan je.“ Edina i njen muž imaju tri djevojčice, jednako prekrasne kao i rahmetli Ahmed. Nastavili su svoj život kao vrlo korisni i aktivni u svom džematu i zajednici. Vjernici. Omjer nagrade naspram iskušenja je uvijek daleko veći. Zato, Gospodar Uzvišeni ponajviše iskušava one robove svoje koje najviše voli. Volimo li i mi Njega, i sve što je od Njega?
Prije nego nas zadesi iskušenje veliko kao ovo, pitajmo se, čistimo svoja srca i rasterećujmo duše od okova ovog prolaznog svijeta, na kojemu je, baš sve, isto tako prolazno. Ahmed je sigurno na boljem mjestu, sačuvan od tegoba i iskušenja ove prašine koju ljudi zovu život, a provedu ga najčešće u čuđenju nad time što svaki vjetar odnosi prašinu kud god da puhne. I mi ćemo otići, sigurno. Za šta smo se zakačili? Koliko god se čvrsto držali, nećemo ostati. Ni mi, ni ništa stvoreno. A valja nam živjeti vječnost… Ovako, ili onako. Molim Gospodara da nam poveća i učvrsti uvjerenje i povjerenje u svako Njegovo lijepo Ime i svojstvo kojim je Sebe opisao. Jedino tako možemo istinski živjeti svakim dahom. I „ovdje“ i „tamo“.