Piše: Ammara Šabić
Čekam na red u Pošti. Ulazi žena, očito u nekim problemima, i povišenim tonom se obraća zaposlenicama:
„Vama je i dvije marke plate puno! Uvijek red do vrata, uvijek se gušimo u gužvi…“
Žena pod hidžabom je sljedeća na redu, ima hrpu nekih papira u ruci. Nervozna gospođa se osjetila slobodnom da komentariše: „Oj, ovi kad dođu… Odakle je to sišlo, ni potpisat se ne zna. Skupljaju račune godinu dana i onda odjednom naprave haos na šalterima.“
Žena pod hidžabom se okrene, pogleda glasnu sugrađanku u lice, i s osmijehom se obrati nezadovoljnoj ženi: „Izvolite, gospođo. Stanite na moje mjesto, a ja ću sačekati na Vašem mjestu.“
„Hvala, ne treba.“ I nije više progovorila ni riječ.
Bila sam sa prijateljicom u banci. Trebala je uplatiti neku sadaku umjesto njene nemoćne komšinice, povjerila joj je u emanet. Kad je obavila uplatu, zaposlenica banke joj daje uplatnicu da potpiše. Nisam mogla vjerovati da se to dešava, ali zaista joj je ponudila mastilo kako bi umjesto potpisa ostavila otisak prsta. Sestri je pogled usmjeren prema službenici blistao osmijehom. Rekla je: „Ne, hvala, ipak ću potpisati.“ Ona nosi nikab. I doktorica je medicine.
Jedna komšinica je imala neugodnu scenu sa ljudima kojima je ustupila sprat svoje kuće da žive dok se ne snađu (godinama). Njihova djeca su se igrala zajedno. Nešto su se posvađali, dječaci k’o dječaci. Otac tog djeteta je izašao iz auta kojim je tek stigao, i ne znajući o čemu se radi, nogom „šutnuo“ sina ove komšinice. Malo mu je bilo, pa ga je i za kosu povukao, i dobrano ga izvrijeđao. Komšinica je svog sina uvela u kuću tješeći ga, apsolutno se ne osvrčući na svoje „podstanare“. Izašla je supruga grubijana koji sebi dozvoljava ovakvo ponašanje. Očito joj je bilo neugodno. Vlasnica kuće u kojoj su živjeli joj se samo nasmiješila i poselamila. Sjedila sam tu, u njihovoj bašti. Zgranuta prizorom, očekivala sam da će komšinica sada nešto komentirati. Munjevito sam smišljala čime bih ju utješila. A ona je rekla:
„Neće čovjek uraditi djelo kojim isključivo želi Allahovo zadovoljstvo, a da mu ga šejtan ne pokuša ukrasti i pokvariti. Dunjaluk…“ „Možda si ipak trebala nešto reći, da se ne bi ponavljalo. Dijete je to…“, rekoh dirnuta njenim saburom. „Dovoljan je sam sebi, a i ja sebi. Niko ne hoda u cipelama koje su na tuđim nogama, pa zato nikoga ne žulja tuđi žulj.“
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nije snažan onaj koji je vješt hrvač, nego je snažan onaj koji vlada sobom u srdžbi.“ A teško je, zaista teško je biti jak onda kad možeš ispoljiti srdžbu, onda kada si u pravu, kad imaš čak i dunjalučke mehanizme zaštite prava na svojoj strani. Ipak, ako znaš zašto ovladavaš srdžbom, zašto se strpiš, pa sve još i popratiš osmijehom… Slatko li je! Aman, lijepo li je! Probaj.
Zamisliti ne možeš rezultate sabura i sadake (osmijeha). Uvijek su plodonosniji i berićetniji od svega čemu se nadaš. Kažem, probaj. Na ovom svijetu ćeš spoznati puno značenje riječi „rahatluk“, a na onom ćeš biti od onih koji će ući u Džennet bez polaganja računa. Ako Uzvišeni bude htio, a Njemu pripada Znanje, Moć, i On je Pravedan.
“Reci: ‘O robovi moji koji vjerujete, bojte se Gospodara svoga! One koji na ovom svijetu dobra djela budu činili čeka nagrada, a Allahova zemlja je prostrana; samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni.” (Prijevod značenja Ez-Zumer, 10)
“O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite.” (Prijevod značenja Alu-Imran, 200)
Mislim, ako nastojiš postići ono što želiš. Probaj.