Piše: Ammara Šabić
Nije da se ti ne miriš sa Allahovom odredbom. ALI… Ako je sve u životu iskušenje, i ako je svrha iskušenja to da se vratiš Allahu, da „dođeš sebi“, i da shvatiš poruku – nije ti jasno, kako da uzmeš pouku i budeš zahvalna kad te zadesi nešto u čemu se bojiš da ćeš izgubiti i pamet i dušu? Šta je to što treba da uvidiš? Možda da si zapela jer si „krivo izabrala“? A možda… možda da vidiš sebe. Napokon. Da zaviriš u sebe.
Ti ne možeš promijeniti Kader. Ali možeš svoj odnos prema njemu.
Zamislimo sad situaciju u kojoj te muž ostavlja kod rodbine na nekoliko dana. Samo da obavi nešto naporno i jako bitno. Sigurna si, opskrbljena svim što ti treba. Dijete je uz tebe. Ništa vam ne nedostaje. Uobičajeni tok ženskih misli izgleda otprilike ovako:
- Pa neka je, da se ne mučimo u autu.
2. Evo nas već tri dana ovdje, a imala sam neke planove…
3. Mogao je to, vala, i kad nas vrati kući.
4. Ja bih to obavila za dva dana, a njega već četiri nema.
5. Preče mu je bilo da je meni pomogao, da je malo pričuvao dijete… Pa i njegovo je!
6. Ko zna gdje je on uopće…
7. Sedmica! Do sad bi i kuću napravio! Ali… Ima tu nešto. I zašto mu mi smetamo!?
…
Kao da kur’anske poruke u kojima su pouke baš za svaku situaciju u životu nisu ni došle do nas. Razmisli! Ko ti otežava put i muti bistru vodu? Ti, ili neko drugi? Ne napuštaj samu sebe.
Kad je Ibrahim alejhisselam ostavio Hadžeru u pustininji, u kotlini u kojoj se ništa ne sije, sa dojenčetom u naručju… Sa nešto malo hrane i vode. Tamo gdje nije bilo suncobrana, krovova, ni supermarketa. Nije bilo rodbine, komšija, ni prijatelja. Samo dva brežuljka i beskrajna pustoš u oku. Dozivala ga je, kao da je time htjela otjerati nevjericu da se okrenuo i nastavio putovanje bez njih. Sve što je upitala svoga muža, bilo je: „Ibrahime, je li ti ovo Allah naredio?“ Kada je odgovorio da jeste, ona je rekla sa potpunim pouzdanjem i vjerom: „Onda se ne bojim da ćemo biti izgubljeni.“ Odmaknuvši putem, Allahov poslanik Ibrahim alejhisselam je podigao ruke i uputio dovu: „Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.“ (Prijevod značenja, Ibrahim, 37.) A bio je muž. Bio je otac djeteta kojega je strpljivo čekao do svoje starosti. I sada ih ostavlja, jer misija vjere i pokornosti Uzvišenom Allahu je važnija od svih i od svega. Ostavlja ih u amanet Gospodaru Milostivom.
Hadžera pokorno prihvata Allahovo određenje. Njeno je bilo da uradi onoliko koliko može. Sve mimo toga bi bila suvišna misao, koja čini nered u glavi i prsima. Hadžera vjeruje: Baš to mjesto, baš u to vrijeme, i baš na taj način propisuje Onaj Koji svoje robove nikada ne ostavlja bez snage i bez izlaza. I? Je li bila izgubljena? Ili pak milijarde ljudi od tog vremena do danas slijede stope Hadžerine između Saffe i Merwe, dva brežuljka blagoslovljena? Je li dova njenog muža potpuno predanog Allahu Uzvišenom primljena? Jesu li ostali gladni i žedni, ili su opskrbljeni? Jesu li srca ljudi sklona Bejtullahu, tom „centru svijeta“ i danas, kao i ranije? Nemoj govoriti „ali to su oni“! Jesu, ali i ovo smo mi. Njih je Gospodar odabrao, i oni su to htjeli prihvatiti tako što su to živjeli. I tebe je Gospodar odabrao kada te uputio. „I borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti! On vas je odabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima…“ ( prijevod značenja, El-Hadždž, 78.) Da, grješni smo. Ali nam se i pokajanje prima dok god ne preselimo. „A kad te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu!“ (prijevod značenja, El-Bekare, 186.)
Ne traži Gospodar od nas da činimo čuda! On ih, Uzvišeni, čini svakim našim dahom. Nije li čudo to što tvoja krv tačno zna koju stanicu tvoga tijela i čime treba da nahrani? Zna kako da kisik dostavi do svake pore tvoje kože. Subhanallah… A ti o tome uopće ne moraš voditi računa. Šta je Ibrahim alejhisselam dalje radio, i kuda je išao, to nije bila Hadžerina nadležnost. Ona je imala svoj zadatak, stavljen pred nju od Onoga Koji sve, baš sve određuje. Nikada to nije na našu štetu. Nikada! Ma kako nama izgledalo iz perspektive biića ograničenih ljudskom prirodom.
Ako kažeš da je to put i život odabranog poslanika, alejhisselam, i misija njegove porodice… Znaj da ih Gospodar nije slučajno spomenuo. Ni njih, ni ovaj događaj. Nijedan harf u Kur’anu nije slučajnost. To je poruka tebi. I meni. I cijelom čovječanstvu. Apsolutno sve se dešava Allahovom voljom i određenjem. Učili smo to u mektebu, zar ne? Šesti imanski šart. Šesti uslov da bi neko bio vjernik. Evo, sad ponavljamo lekciju. Treba nam, jer naša svakodnevnica nam to poručuje kroz naše stresove i narušene međuljudske odnose u porodicama i društvu. Nije bitno čime si iskušana, bitno je kako si to prihvatila, i kako si se u toj situaciji ponašala. Ti! Ne oni koji su oko tebe. Oni imaju svoje lekcije. Moraš naučiti biti pokorna i zahvalna. Jedino takvima iz najbistrijeg vrela izvire opskrba i rješenje svih problema. Kao što je Zemzem potekao stanovnicima kotline u kojoj se ništa ne sije. Vjeruj!