Danas govorimo o čovjeku koji je rođen na Arapskom poluotoku na kome je proživio skoro čitav svoj život. Međutim, Allah mu je odredio da svoju plemenitu dušu ispusti jako daleko od rodne grude i miloga doma. Ovo nije običan čovjek, a ni običan šehid. Ovo je insan koji je dao svoj život na Allahovom putu, a imao je osamdeset godina! Takvih je uistinu malo. Njegova kosa već je dobrano bila prošarana sijedim dlakama, ali je i pored toga, boreći se na Allahovom putu, svoj život izgubio pod zidinama Konstantinopola. Preselio je daleko od svoje domovine, ali trebamo znati da musliman nema samo jednu domovinu, već je čitava Allahova zemlja njegova domovina. U tom smislu, jedan pjesnik je rekao:
To je zemlja moja, eto mi domovine!
Šehid o kojem govorimo je čovjek koji je među prvima ugostio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je došao u Medinu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pobjegao je od terora i nepravde koju su mu nanosili mušrici Mekke, koji su ga provocirali, bojkotirali, psovali i omalovažavali, koji su po putu kojim je hodio trnje stavljali i smrdljivi drob i iznutrice deve na leđa mu bacali. Zemlja je za njega, sallallahu alejhi ve sellem, tada tijesna postala, pa je napustio Mekku, noseći sa sobom svoju vjeru i moralna načela, od kojih ni pod kakvim pritiscima nije htio odstupiti, bez obzira na okolnosti i posljedice. Zaputio se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prema Medini, prema prvoj oazi islama i ka njenim stanovnicima, Allahovim miljenicima i Poslanikovim pomagačima. Deset dana je putovao do Medine. Njegova stopala gorjela su od silne pustinjske vrućine, njegovo tijelo bilo je iznureno glađu, žeđu i velikim umorom, ali sve te patnje bijahu na Allahovom putu i Allaha radi… Medinjani su ga željno očekivali. Svi su jutrom izlazili u medinsko predgrađe, iščekujući najvećeg osvajača i vojskovođu kakvog historija nikada nije upamtila, i najboljeg čovjeka od svih onih koji su zemaljskom površinom hodili. Muškarci su izlazili noseći sablje i koplja, kako bi plemenitom Poslaniku izrazili dobrodošlicu, žene su sjedile na krovnim terasama kuća, a djeca su poput rasutih bisera skakutala po putevima pjevajući: Tale’al-bedru alejna… (Puni mjesec nas obasja od Sejnijjetul-veda`). A onda, u tom jedinstvenom i neponovljivom danu kojeg historija nikada neće zaboraviti, začuo se glas glasnika koji je povikao: ”Došao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem!” Ensarije tada pohitaše noseći svoje sablje, a izgledali su kao da su iz kabura ustali i kao da su nanovo proživljeni. Tada ugledaše Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je dostojanstveno jahao na svojoj devi. Kaže Enes, r.a.: ”Tako mi Allaha pored kojeg drugog boga nema, nisam ni znao da ljudi mogu plakati od sreće sve dok nisam vidio ensarije kako plaču od silne radosti što im je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.” Svi su željeli ugostiti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te su hvatali uzde njegove deve kako bi ga sebi odveli, i u svojoj kući mu gostoprimstvo ukazali. Međutim, on im je blago rekao: ”Pustite devu, njoj je naređeno gdje će stati.” Uzvišeni Allah iznad sedam nebesa nadahnuo je devu i naredio joj na kojem mjestu da stane. Dok su svi gledali u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i devu koja je hodila nadajući se da će baš pred njihovom kućom da stane, on im se blago osmjehivao želeći im iskazati svoju zahvalnost. Deva je polahko prolazila kroz Medinu, sve dok ne zastade na mjestu na kojem se sada nalazi Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, džamija. Tu deva malo zastade, spusti se, ali s nje ne siđe onaj koji ju je jahao. Deva opet ustade i polahko krenu, a zatim se vrati na svoje mjesto te se spusti i umiri. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, siđe sa deve, a u susret mu dođe čovjek o kojem govorimo. Bio je to Ebu Ejjub el-Ensari, r.a.
Izrazio mu je dobrodošlicu i uzeo njegove stvari. Pripadnici plemena Benu Nedždžar rekoše: ”Bujrum kod nas, o Allahov Poslaniče!”, a on reče: ”Ne, čovjek ide uz svoju jahalicu.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pođe za ovim čovjekom, koji je već tada bio starac u poznim godinama, te stigoše njegovoj kući. Tada starac reče Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ”O Allahov Poslaniče, ovo je moja kuća. Imam dva sprata, gornji i donji. Ti uzmi onaj gornji, a ja ću biti na donjem.” Poslanik mu reče: ”Ja želim biti bliže ljudima i bliže džamiji, pa zbog toga želim ovaj donji sprat.” Tako je i bilo. Nakon što se spustila noć, Ebu Ejjub, r.a., i njegova čestita supruga na počinak odoše na gornji kat kuće, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, boravio je na donjem. Međutim, Ebu Ejjub, r.a., nikako nije mogao zaspati. Prevrtao se s jedne na drugu stranu i nikako nije mogao da se smiri. Žena ga upita za razlog, a on joj odgovori: ”Tako mi Allaha, san mi nikako ne dolazi na oči. A kako i da zaspim kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispod mene!?” Sutradan je Ebu Ejjub, r.a., opet zamolio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da pređe na gornji sprat, ali je on to ponovno odbio. Svaki put kada bi Ebu Ejjub, r.a., i njegova supruga podigli ruke da donesu hranu do svojih usta, zastali bi i rekli: ”Tako nam Allaha, nećemo jesti sve dok se ne zasiti Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.” Tada bi mu prepustili svoju hranu, a najčešće je to bila popara, kojoj bi dodali pečenog mesa i tako gostili Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Jedne noći Ebu Ejjub, r.a., ustade da klanja noćni namaz, te nehotično obori posudu s vodom koja se razbi, a voda se proli po sobi. On žurno uze krpu s namjerom da što prije osuši mokru zemlju kako se njome ne bi uprljao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Nakon ovoga, Ebu Ejjub, r.a., opet zamoli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se popne na gornji kat i da tu boravi, i on napokon pristade. Gostoprimstvo koje je ovaj plemeniti ashab ukazao Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, bilo je nešto sasvim posebno. Poštovanje i ljubaznost koju nijedan učenik ne ukazuje svome učitelju, i gostoprimstvo kakvo nikada nijedan domaćin nije ukazao svome gostu. Kada bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, želio izaći iz kuće, Ebu Ejjub, r.a., hitao je da ga obuje, kada bi odlazio, on bi ga ispraćao, a kada bi dolazio, on bi ga srdačno dočekivao. Postao je kuhar, što do tada inače nije radio, sav svoj trud i napor usmjerio je kako bi Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, stalno bio na usluzi. Sve kazano jasno upućuje na skromnost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i Ebu Ejjuba, r.a. Ponekad Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u kući ne bi našao ni zalogaja hrane, pa čak nijedne obične datule. Jedne prilike tako se desilo, pa je izašao iz kuće i vani sreo Ebu Bekra i Omera, r.a. Upitao ih je: ”Šta vas je navelo da u ovo vrijeme izađete iz kuće?” Oni odgovoriše: ”Tako nam Allaha, ništa nas iz naših kuća nije otjeralo do velika glad koju osjećamo.” Poslanik, s.a.v.s., tada im reče: ”Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, i sa mnom je isti slučaj, i mene je glad napolje istjerala.” Poslanik, s.a.v.s., obojicu ih povede sa sobom do Ebu Ejjuba, r.a., koji je običavao jedan dio hrane ili mlijeka ostaviti za njega. Ebu Ejjub, r.a., trenutno nije bio kod kuće, ali kada je čuo da ga Poslanik, s.a.v.s., traži, odmah je napustio posao u palmoviku i brzo došao kući. Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim gostima priredio je pravu gozbu. Počastio ih je svježim datulama, zaklao je ovcu i pola je ispekao, a njegova supruga im je ispekla hljeb. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada uze parče hljeba i komad mesa, te reče Ebu Ejjubu, r.a.: ”Odnesi ovo Fatimi, r.a., ona ovako nešto već dugo nije vidjela”, pa on tako i učini. Nakon što su se zasitili, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, očiju orošenih suzama reče: ”Hljeb, meso, datule… tako mi Allaha, ovo su blagodati za koje ćete biti pitani na Sudnjem danu.” (Taberani i Ibn Hibban. U skraćenoj verziji ovu predaju bilježe i Muslim, br. 2038, Tirmizi, br. 2369, i drugi)
U džihad sa osamdeset godina
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, umro je, ali njegova vjera i principi s kojima je došao nikada neće umrijeti. Njegov moral i ponašanje ostali su svježi u sjećanju Ebu Ejjuba, r.a., i drugih ashaba koji su Poslanika slijedili u svemu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je još za svoga života nagovijestio da će njegovi drugovi ploviti morem s ciljem borbe na Allahovom putu, i zaista se tako i desilo. Jednom je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posjetio jednu staricu po imenu Ummu Haram bintu Milhan, te je u toku dana zaspao kod nje. Nakon što se probudio, nasmijao se, a ona ga je upitala: ”Zbog čega se smiješ, o Allahov Poslaniče?” On odgovori: ”Vidio sam pripadnike moga ummeta kako plove morem boreći se na Allahovom putu…” Ona tada reče: ”Moli Allaha da i ja budem u toj skupini”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaza: ”I ti ćeš bi s njima.” (Buhari, 8/73, Muslim, br. 1912)
Asr, br. 35