Vjerovanje u gajb – nepoznato i nevidljivo, sastavni je dio islamskog vjerovanja. Prvo svojstvo kojim je Uzvišeni Allah opisao vjernike u Kur’anu jeste da oni vjeruju u ono što nisu vidjeli, niti svojim čulima dokučili: ”Elif-lam-mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputa je svima onima koji se Allaha budu bojali; onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali….” (El-Bekare, 1-3). Ogromnu većinu osnovnih temelja kao i ogranaka islamskog vjerovanja sačinjavaju stvari koje se na ovom svijetu nikako ne mogu vidjeti, čuti, niti osjetiti nijednim od ljudskih osjetila. Naprimjer, vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, Poslanike, Sudnji dan, Džennet, Džehennem, patnju u kaburu, pojedinosti dešavanja na Sudnjem danu… sve ovo spada u područje gajba, u kojeg musliman čvrsto mora vjerovati, i bez čijeg se priznavanja i ne može smatrati vjernikom. Mudrosti vjerovanja u gajb su mnogostruke, o čemu su mnogo govorili islamski učenjaci. Problem nastaje kada, što iz neznanja što iz nekontrolirane radoznalosti, neki muslimani počnu da iznalaze metode i načine kako i na koji način da svojim čulima dokuče neke vidove gajba te ih pokažu i prezentiraju drugima, što u osnovi i nije moguće. Većina njih su, uglavnom, dobronamjerni i iskreni, te žele drugima dokazati kako je islam vjera istine i Pravoga puta. Ekspanzija visoke tehnologije i mogućnost da se neka vijest, audio ili video zapis vrlo brzo proširi i uđe gotovo u sve kuće na svijetu, olakšala je aktivnosti i zalaganja ”razotkrivača gajba”. Internet je prepun video klipova na kojima možete ”vidjeti” kako izgledaju osobe koje su bile podvrgnute patnjama u kaburu, ”čuti” krike onih koji se pate u Džehennemu, i još mnogo toga. Islamski učenjaci današnjice su s pravom žestoko osudili ovakvu vrstu islamskog misionarstva, jer ona ne samo da zalazi u područje u koje musliman niti smije niti može zalaziti, već u jednom velikom dijelu samo stvara kontraefekat kod onih koji su inače antiislamski nastrojeni ili su po pitanju islama sumnjičavi. Ono što u osnovi nije islamom legitimno niti dozvoljeno, ne može biti sredstvo pomoću kojeg će se drugi pozivati u islam. Zaista je veliko pitanje da li je posredstvom spomenutih spornih video i audio materijala ijedan nemusliman ili veliki grješnik istinski spoznao islam i njegove ljepote, te nakon toga postao musliman ili praktični vjernik? Ateisti i njima slični upotrebu ovakvog propagandnog materijala za pozivanje ljudi u islam smatraju krajnje primitivnim, neukusnim i prevarantskim načinom djelovanja na mase, te sve to lijepo koriste u borbi protiv islama konstatirajući da je jadna ideologija koja se pri svome širenju koristi ovakvim ”smicalicama” i ”trećerazrednom demagogijom”. Da se razumijemo, ateisti će uvijek napadati islam i muslimane bez obzira kakve metode prilikom poziva u islam koristili, međutim, muslimani se trebaju truditi da im za to bespotrebno ne daju povoda. Upoznajte Dedždžala i Jedžudža i Medžudža
U velike predznake Sudnjeg dana između ostalog spada i dolazak Dedždžala kao i Jedžudža i Medžudža. Malo je muslimana koji nisu slušali ili čitali o ovim velikim iskušenjima koja će zadesiti vjernike pred nastupanje Sudnjeg dana, a sretan je svaki onaj čovjek koji sa dinom i imanom preseli na ahiret prije ovih zbunjujućih smutnji. Ukratko, Dedždžal je jednooki mladić, kovrdžave kose i ružnog izgleda, koji će se pojaviti pred Sudnji dan i koji će za sebe tvrditi da je Bog, što će ljudima nastojati dokazati svojim čudotvornim moćima koje mu je Uzvišeni Allah podario kako bi nevjernike i licemjere odvodio u zabludu, a vjernicima bio iskušenje. Kretat će se vrlo brzo, te će ući u svaki grad na svijetu osim Mekke i Medine u koje mu neće biti dozvoljen pristup. (Muslim, br. 2942, od Fatime b. Kajs, r.a.)
Tada mi je ushićeno i dosta samouvjereno iznio svoje mišljenje po tom pitanju, tvrdeći da glinena vojska drevnih kineskih careva najvjerovatnije predstavlja Jedžudž i Medžudž. Tom prilikom rekao mi je i kako njihov izgled odgovara izgledu koji nam je opisao Poslanik, s.a.v.s., tj. da imaju pljosnate noseve, male oči i široka lica, da će doći sa istoka, te da se nalaze negdje u unutrašnjosti zemlje, i da im Uzvišeni Allah kada god to želi, može udahnuti dušu te im dozvoliti da izađu i probiju branu koju je Zul-Karnejn podigao između našeg vidljivog i njihovog skrivenog svijeta (o Zul-Karnejnu i podizanju brane prilično se detaljno govori u suri Kehf, 86-97). Nisam imao mnogo izgleda da ovako samouvjerenom čovjeku objasnim da se njegovo tumačenje nikako ne može prihvatiti jer je Poslanik, s.a.v.s., u vjerodostojnom hadisu rekao da su pripadnici ovog naroda živi, te da svaki dan nastoje probiti branu koja dijeli naš i njihov svijet. Kada je god skoro probiju, Allah je opet vrati u prvobitno stanje ili je učini još čvršćom, i tako će biti sve do trenutka kada će je Allahovom voljom probiti i krenuti u svoj divljački i krvavi pohod (hadis o kopanju brane prenosi Ebu Hurejre, r.a., a bilježe ga Tirmizi, br. 3153, Ibn Madže, br. 4080, Ahmed, 2/510. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Es-Sahiha, br. 1735).
Dokazi su oko nas
Vjernici će uvijek naći dovoljno dokaza da beskrajno čvrsto i nepokolebljivo vjeruju, jer iako ne vide Uzvišenog Allaha, u svemu što ih okružuje oni će spoznati i osjetiti Njegovo djelovanje. Stoga, oni niti smiju niti imaju potrebe da pokušajima razotkrivanja gajba sebi i drugima nešto dokazuju. Za čista srca i neiskvarene duše, kozmički dokazi o postojanju Allaha su sasvim dovoljni. I Kur’an najviše potencira na ovoj vrsti dokaza kada potvrđuje postojanje Svemogućeg i Sveznajućeg Stvoritelja: ”Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah pušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde – doista su dokazi za one koji imaju pameti” (El-Bekare, 164) Zaista, skladno kretanje enormno velikih i za ljudski um nepojmljivo ogromnih nebeskih tijela u kosmosu, jasno ukazuje na Onoga koji sa svim tim upravlja. Imam Šafija, r.h., govorio je:
Čudno je kako se Allahu može griješiti
Il’ kako Ga nevjernik može nijekati
Bez sumnje svjedoči da Allah postoji
Što ukazuje da je On jedan jedini.
(Menakibuš-Šafi’i, 2/109)
S druge strane, nevjernici će uvijek pronalaziti dokaze kako je vjerovanje u Boga stvar primitivnih i neukih ljudi, a postanak svega što postoji prepustit će slučaju i paušali. Ma kako pametni, inteligentni i školovani bili, nikakvi dokazi njima neće otvoriti oči, niti raznježiti srca, osim ako im se Allah smiluje. Zbog čega? Jer su precijenili svoje mogućnosti i intelektualne domete, ne mireći se sa činjenicom da njihov um, bez obzira koliko bio snažan i sposoban, nikada neće moći shvatiti niti dokučiti sve o Stvoritelju. Ljudi ipak znaju samo ono što im je Allah dozvolio da znaju, pa njihovi bijedni pokušaji da negirajući Allaha, svojim trudom i zalaganjem sve doznaju i shvate, nalikuju pokušaju računara da ”shvati” kako ga je čovjek napravio. A tu je i oholost. Čak kada bi i svojim očima vidjeli jasna i nedvosmislena čuda, ovakvi bi opet to smatrali varkom i spletkom urotnika. Rekao je Uzvišeni: ”Kad bismo radi njih kapiju na nebu otvorili i oni se kroz nju uspinjali, opet bi oni, zacijelo, rekli: ‘Samo nam se pričinjava, mi smo ljudi opčinjeni!”‘ (El-Hidžr, 14-15) Zato, ljude u islam treba pozivati lijepo i mudro, kroz prezentiranje i pojašnjenje jasnih i nedvosmislenih šerijatski legitimnih dokaza, a kloniti se spornih i sumnjivih stvari koje vrlo često prouzrokuju više štete nego koristi.
Saff br. 262