Priredio: Nermin Avdić
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u Džibrilovom hadisu, spomenuo je nakon vjerovanja u Allaha Uzvišenog, vjerovanje u meleke i to prije vjerovanja u poslanike i knjige zato što spada u nevidljivi svijet.
Meleki se ne pojavljuju u svojstvu opipljivosti tj. u smislu da se mogu dodirnuti, osim uz Allahovu dozvolu.
Stvorio ih je Allah od svjetlosti (nur) kao što nas je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tome obavijestio u hadisu kojeg bilježi Muslim.
Oni nemaju potrebu za jelom niti za pićem.
Ima ih različitih kategorija sa različitim obavezama.
Vjerovanje u meleke podrazumijeva sljedeće:
– da vjerujemo u radnje koje su zaduženi.
Npr. Džibril: zadužen za donošenje objava od Allaha Uzvišenog Njegovim poslanicima.
Mikail: zadužen za spuštanje kiše i za biljni svijet na Zemlji.
Israfil: zadužen za puhanje u sur.
Ova tri meleka je spomenuo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u početnoj dovi kada bi klanjao noćni namaz: „Allahumme Rabbe Džibraile ve Mikaile ve Israfile…“[1]
Od mudrosti toga je da je svaki od njih zadužen za život; Džibril je zadužen za objavu a ona je život za srca, a Mikail je zadužen za kišu i biljke a to je život za zemlju, a Israfil je zadužen za puhanje u sur a to je život ljudi život koji će biti vječan.
Stoga se jasno vidi pogodna prilika za dovu jer je jasno iz ajeta da je čovjek nakon buđenja iz sna ustao iz jednog oblika smrti.
Postoje takođe i mnogi drugi meleki koji imaju svoja zaduženja, neki od njih su:
Pisari ljudskih djela, meleki koji čuvaju ljude, meleki koji vade duše ljudima, meleki koji ispituju mrtve u kaburu, meleki koji robuju Allahu danju i noću…
Vjerovanje u knjige
To podrazumjeva vjerovanje i čvrsto uvjerenje da je Allah Uzvišeni slao knjige (objave) koje su ljudima prenosili Allahovi poslanici.
Sve knjige su derogirane Kur’anom tj. ne radi se po propisima koji su u njima.
Učenjaci su se razišli po pitanju onoga što je potvrđeno od knjiga koje su poslane prije, da li da radimo po njima ili ne.
Šerijat onih prije nas je i naš šerijat, osim ako je u suprotnosti sa našim šerijatom, pa shodno tome:
1. Ili se podudara sa našim šerijatom, a to je istina te ga slijedimo i to po konsenzusu islamskih učenjaka. Slijedimo ga ne zbog toga što se spominje u prijašnjim knjigama nego zato što se spominje u Kur’anu.
2. Ili je u suprotnosti sa našim šerijatom, nećemo ga slijediti po konsenzusu takođe jer je derogiran.
3. Niti se podudara niti je u suprotnosti sa našim šerijatom, po ovom pitanju postoji razilaženje islamskih učenjaka koje se navodi u nauci usulul–fikh.
Knjige spomenute u Kur’anu:
a) Tevrat – objavljen Musau, alejhi selam.
„Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputstvo i svjetlo.“ (El–Maida, 44)
b) Indžil – objavljen Isau, alejhi selam.
„Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina, poslali, koji je priznavao Tevrat prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil, u kome je bilo uputstvo i svjetlo, i da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen, u kome je takođe bilo uputstvo i pouka onima koji su se Allaha bojali“ (El–Maida, 46)
c) Zebur – objavljen Davudu, alejhi selam.
„Gospodar tvoj dobro zna one na nebesima i one na Zemlji; Mi smo jedne vjerovjesnike nad drugima odlikovali, a Davudu smo Zebur dali.“ (El–Isra, 55)
d) Suhufi – objavljeni Musau i Ibrahimu, alejhima selam
„Ovo, doista, ima u listovima davnašnjim, listovima Ibrahimovim i Musaovim.“ (El–E’ala, 18, 19)
Vjerovanje (iman) u knjige podrazumijeva sljedeće:
1. Vjerovanje da su od Allaha Uzvišenog (nisu od Džibrila, niti od Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, niti od bilo koga drugog).
2. Vjerovanje u ono što je od njih vjerodostojno sačuvano od vijesti.
3. Rad po važećim (nederogiranim) propisima, tj. rad po Kur’anu jer on je važeći, a od prijašnjih objava uzima se samo ono što je Kur’an potvrdio. Sve su objave derogirane Kur’anom.
4. Vjerovanje u imena knjiga koje su spomenute, a koje nisu spomenute vjerujemo uopćeno.
Vjerovanje u poslanike
Poslanici su ljudi kojima je Allah Uzvišeni naredio šerijat da ga dostave ljudima. Prvi je Nuh, alejhi–selam, a posljednji je Muhammed, sallallahu aleji ve sellem.
Vjerovjesnici su bili ljudi koji su imali zadatak da obnove šerijat poslanika prije njih.
Vjerovanje u poslanike podrazumijeva sljedeće:
1. Vjerovanje da su poslani od Allaha Uzvišenog. Ko bi negirao jednog poslanika to bi značilo negacija svih. Podrazumjevaju se i vjerovjesnici. Misli se na sve vjerovjesnike i poslanike spomenute u Kur’anu i vjerodostojnom sunnetu.
2. Vjerovanje u imena onih čija su imena spomenuta, a oni koji nisu spomenuti vjerujemo uopćeno.
– Najodabraniji poslanici su spomenuti u sljedećem ajetu: (ulul-azm)
„Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjemina smo čvrst zavjet uzeli“. (Ahzab, 7)
Takođe su spomenuti u suri Šura u 13. ajetu.
3. Vjerovanje u ono što je vjerodostojno preneseno o njima, tj. Kur’an i sunnet.
4. Rad po onome s čime je došao poslanik. Za nas danas to je rad po šerijatu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
(Ovo je 6. dio komentara Džibrilovog hadisa, a u narednom tekstu slijedi nastavak, uz Allahovu pomoć)
_________________________
[1] Hadis bilježi Muslim.