Preveo: Nedim Botić
Dok sam odrastala, vjera je bila važan dio mog života. Međutim, kad sam upisala fakultet, potpuno sam se udaljila i prestala vjerovati u Boga.
Jednog dana, majka me zamolila da odemo na jedno vjersko druženje u kući jedne sestre. Rekla sam: „Nema šanse. Ne želim da me iko osuđuje!“ Mama je insistirala, pa sam s mukom prihvatila.
Na druženje sam došla u uskim hlačama i kratkoj majici. Uopće me nije interesovalo o čemu se pričalo na predavanju. Ali predavačica je pričala tako lijepo i blago, da me nešto tjeralo da je ipak poslušam.
U jednom obraćanju je govorila o srcu. Rekla je da kada osoba počini mnogo grijeha, njeno srce postane prekriveno crnih tačkama. Pričala je i o mrtvom srcu, bolesnom srcu i živom srcu.
Rekla sam joj: „Možete sa mnom pričati koliko god hoćete, ali mislim da mi to ništa neće pomoći jer je moje srce mrtvo!“ Ona reče: „Ne. Činjenica da tako govoriš je znak da ti srce nije mrtvo. Ono je bolesno, pa zato dovi Allahu.“ Predavačica mi je ulila nadu.
Tada sam bila modni fotograf. Moj cijeli život se vrtio oko vanjske ljepote. Ali ove žene na predavanju su bile prelijepe i iznutra. One su dotakle moje srce. Pomislila sam, “Želim da i ja imam unutrašnju ljepotu. Ja ću učiniti sve ono što rade i vidjeti hoće li biti kakve promjene u meni.“
Prisilila sam sebe da počnem obavljati namaz i nositi hidžab. Onda se moje srce promijenilo. Počela sam da ponovo vjerujem u Allaha i to je tako lijep osjećaj.
Izvor: http://www.muslimmastery.com/