Vjerovatno si čitao knjige iz pedagogije i saznao kakva se sve osjećanja i utisci vrte po glavi adolescenta kao što sam ja. Zanima me da li si u tim knjigama pročitao da je potrebno da izbrišeš moju ličnost i na mjesto moje slike staviš sliku moga oca? Kada bi tako uradio, da li bi mi to pomoglo u sazrijevanju i prevazilaženju prepreka?
Želiš li da osjećam dvostruku odgovornost za sve što uradim?
Odgovornost za svoju ličnost i odgovornost za ugled svog oca koji mi stalno govori da je tu, blizu mene.
Mogu prihvatiti da mi ovo kažeš nekada, ali da to govoriš svaki put, to je za mene nešto neshvatljivo.
Bilo bi prihvatljivo da mi to samo ti govoriš, ali da svi ljudi oko mene upiru prstom u mene, to je već provociranje!
Vjeruješ li da mi je na jednoj svečanosti prišao jedan od očevih poznanika i prije nego je završio s pozdravom, rukom me pomilovao po obrazu i, negodujući zbog nedostatka nekoliko dlaka, na uho mi šapnuo: “Budi k’o svoj otac!”
Da li znaš da me je jednom prilikom policajac oslobodio iz zatvora, nakon tri sata, da bi mi, dok je sjedio za radnim stolom, i prije nego što se “voda vratila u svoje korito”, rekao: “Šta tvoj otac misli o…?”
Možda ti je iz poniženja da prihvatiš ovo moje negodovanje, ali ne bi tako mislio da si na mom mjestu i da si doživio ono što i ja.
Osobe koje vole mog oca slomiše me svojom ljubavlju i prognozama da ću biti kopija originala kojeg oni vole.
Njegovi protivnici mene krive za njegove greške i propuste, i nije rijetkost da se promijeni tema razgovora i izraz lica u toku sijela samo što se spomene moje ime…, pa se tada nađe neko ko kaže: “Ti si, znači, sin tog i tog!”
Potom se razgovor pretvara u suđenje uz navođenje govornih grešaka, pogrešnih stavova o mišljenju prisutnih na sijelu.
Vjeruj mi da u tim trenucima uopće ne osjetim posebnu potrebu da se branim iako unutar sebe osjećam ljutnju. Samo želim da im kažem da su pogrešno čuli ime i da ja nisam onaj o kome govore.
Ja sam drugo stvorenje koje ima nekih sličnosti s njim, ali ima i nečega što se razlikuje od njega. Nisam dopunjeno izdanje knjige, nego sam ja drugi naslov i druga knjiga.
Čak i ti, dragi oče, ne ponašaš se prema meni kao prema sinu koji ima potrebu da bude voljen, da mu se pokažu osjećanja, da osjeti toplinu i duševnu postojanu vezu! Ne ponašaš se prema meni ni kao prema tinejdžeru kojem treba strpljenja, više vremena i razumijevanja, ne ponašaš se prema meni ni kao prema samostalnoj osobi koja ima prirodne potrebe, životne faze kroz koje prolazi i stalno mi govoriš: “Šta će ljudi reći o nama?”
Ja dobro prihvatam da živim u zajednici gdje veze među ljudima imaju svoje mjesto i ta lijepa veza pokazala mi je kome pripadam, usmjerila je moj život i pomogla mi da uobličim svoj identitet.
Samo, često me ta povezanost ograničava pretvara se u okovratnik gonjenja, kuckanje, znatiželju, parazitizam i pozivanje na tu povezanost bez potrebe.
Ukaži mi, voljeni oče, na moje vrijednosti i na moju ličnu odgovornost! Poštuj moj odabir, uputi mi iskreni savjet, pokaži strpljivost na nekim mojim glupostima dok to ne prevaziđem uz tvoju pomoć i podršku, a nemoj se prema meni odnositi grubo, demotivirajuće i sramotiti me.
Ne želim, oče, daijo, da budeš jedan od onih koji mi stalno napominju da ja nemam druge vrijednosti osim što sam tvoje dijete, istovremeno se prema meni ponašajući i posesivno i tretirajući me kao objekat.
Ja sam prije toga potomak Ibrahima, Allahovog bliskog roba, jednog od Ademovih potomaka, i možda je moje porijeklo vezano za više poslanika: “…a među potomcima njihovim ima vjernika i nevjernika očitih.” (Es-Saffat, 113)
Pa misliš li da sam prouzrokovao neku štetu ili napravio neko prekoračenje time što ne želim da budem u sjeni svoga oca?
Ako smatraš tako, pa izvinjavam se sve dok ne prihvatiš izvinjenje, i to je samo odušak za onoga ko je gurnut u pročelje.
_______________________
Iz knjige: Stazama egoizma
Autor: dr. Selman el-Avda
Preveo: Muhamed Ikanović