Jedan je čovjek prisustvovao seminaru i trener je od njega tražio da napiše pismo osobi koja je ostavila neki trag u njegovom životu. On se sjetio svoje učiteljice koja ga je učila u prvim godinama školovanja te joj i napisa emotivno pismo, koje se svidjelo svim učesnicima.
Odlučio je da joj pošalje to pismo, ali je nije našao na adresi na kojoj je nekada živjela, pa je nekako uspio da nađe njenu novu adresu i da joj ga pošalje. Nakon mjesec dana, dobio je odgovor.
Ovo iskreno pismo suočilo se s jednom velikom emocionalnom prazninom: muž joj je umro, djeca su se razišla po svijetu u više zemalja i niko o njoj više nije pitao. U tim trenucima depresije i samoće dobila je ovo pismo i, pročitavši ga, žestoko je zaplakala. Osvrćući se na značaj ovog pisma, rekla je: “Osjetila sam da moj trud nije bio uzaludan. Zbog toga sam ovo pismo uokvirila i stavila na zid svoje sobe.”
Najljepše posjete jesu one koje priredimo ljudima koji su bili umješni u podučavanju i prenošenju životnih lekcija, koji su znali da odgajaju, koji su radili za opću korist, a potom se sklonili od pogleda ljudi.
Jednom prilikom, zajedno s Abdulvehhabom et-Taririjem i Aidom el-Karnijem, posjetio sam šejha Alija el-Tantavija, Allah mu se smilovao, koji je tada već bio u poznim godinama. Kako je bio mnogo usamljen, neizmjerno se obradovao našoj posjeti, a sjećam se da je Zijad ed-Durejs o tome napisao tekst u časopisu El-Ma‘rife.
Prema slavi treba da se postavimo kao prema imetku i položaju: postizanje slave ne treba da nam bude prioritet i životni cilj, jer u tom slučaju naći ćemo se na suprotnoj strani od suštine i svrhe svoga bića i bivstvovanja na ovom svijetu.
Najpoznatiji ljudi jesu poslanici, a zatim evlije, Allahovi štićenici. Uzvišeni Allah rekao je: “…i učini da se čestiti na nas ugledaju.” (El-Furkan, 74)
Temeljna i osnovna osobina svakog vođe jeste znanje i spoznaja. Imam Ahmed govorio je: “Postao sam poznat, ali bih volio da živim u mjestu gdje me niko ne zna i gdje nikog ne poznajem.”
U jednom hadisu navodi se: “Ima ljudi koje svijet prezire, a oni su kod Allaha na visokom stepenu, toliko da Allah uslišava svaku njihovu dovu.” (Muslim)
Pojedini ispravni prethodnici – selefi, ostavljali su činjenje nekih manjih djela kako ne bi postali poznati. Rekao je Ma‘mer: “Ejjub es-Sihtijani nosio je nešto dužu košulju, pa mu je na to skrenuta pažnja, a on samo reče: ‘U ovom vremenu čovjek se ističe pretjerano kratkom odjećom.’”
_______________________________
Iz knjige: Stazama egoizma
Autor: dr. Selman el-Avda
Preveo: Muhamed Ikanović