Ako bi neko kazao: “Kako to da Uzvišeni Allah želi da se nešto desi, a da On u isto vrijeme sa tim nije zadovoljan, niti to voli, i kako, također, usaglasiti činjenicu da je Uzvišeni Allah Svojom voljom dao da se određena stvar desi sa činjenicom da On istu tu stvar mrzi i prezire?”,
odgovor bi glasio: Rezultate, koji se određenim djelovanjem žele postići, možemo podijeliti na dvije vrste: ciljani rezultat, dakle ono što se određenim djelovanjem primarno želi postići; i sporedni rezultat, tj. ono što dolazi kao posljedica ostvarenja ciljanog rezultata.
Što se tiče primarnog, tj. ciljanog (pozitivnog) rezultata koji se želi ostvariti, njegovo je ostvarenje poželjno zbog toga što je on u suštini nešto što je lijepo i što sadrži svekoliko dobro, te je zbog toga njegovo ostvarenje samo po sebi i cilj, dok, s druge strane, sporedni rezultat nije sam po sebi cilj, pa on (ponekad) sa sobom ne donosi suštinsku dobrobit i pored toga što se ostvaruje na način koji vodi ka određenoj dobrobiti. Dakle, ovaj sporedni rezultat nekada je sam po sebi nešto što je ružno i nepoželjno, ali on u isto vrijeme zna biti i poželjan zbog (pozitivnih) rezultata do kojih će dovesti, tako da se u njemu sjedinjuju dvije prividne oprečnosti: njegova nepoželjnost i poželjnost, što ustvari nije kontradiktorno, jer je ostvarenje ovog rezultata poželjno s jedne, a nepoželjno s druge strane.
Ovo je općepoznato. Naprimjer, razmislimo o lijeku odvratnog okusa i ružnog mirisa. Ukoliko čovjek zna da će konzumiranjem ovog lijeka ozdraviti, on ga s jedne strane mrzi zbog toga što mu je odvratan i neugodan, ali mu je s druge strane itekako drag jer ga on, i pored svoje odvratnosti, vodi ka onome što voli i što priželjkuje, tj. ka ozdravljenju.
Isti je slučaj i sa oboljelim ekstremitetom kod čovjeka: ukoliko zna da će amputiranjem tog ekstremiteta sačuvati vlastiti život, čovjek će sasvim sigurno pristati na amputaciju. Slično je i sa odlaskom na daleko putovanje: ako će ga ono odvesti do onoga što voli i priželjkuje, ili do njemu drage i voljene osobe, čovjek će se na njega odlučiti uprkos naporu i tegobama koje ono predstavlja. Ovakav je slučaj sa hadžijama koje rado kreću ka Drevnom hramu, tj. Kabi, i pored činjenice što će na tom putu biti suočeni sa teškoćama kao što su prolazak kroz puste stepe, bezvodne pustinje i nenaseljene predjele.
Iz svega što smo kazali možemo zaključiti da jedna te ista stvar s jedne strane može biti draga i poželjna, a s druge strane mrska i nepoželjna, te da nije nužno da jedna obavezno isključuje drugu. Dakle, ovo je poznato i shvatljivo čak i stvorenjima, tj. običnim ljudima, pa kako da to ne bude poznato Sveznajućem i Mudrom Stvoritelju, kojem ništa nije nepoznato? Znači, Uzvišeni Allah ponekad mrzi određenu stvar, međutim, On u isto vrijeme i želi da se ona desi, jer će njeno ostvarenje dovesti do onoga što On voli i sa čime je zadovoljan, u čemu nema nikakve kontradikcije.
Kako bi ovo postalo jasnije, navest ćemo dva primjera:
- Stvaranje Iblisa i mudrosti koje su proizašle iz toga
Uzvišeni Allah stvorio je Iblisa koji je osnova izopačenosti i pokvarenosti i od kojeg kreću sva zla ovog svijeta, kao što su kriva vjerovanja, zabludjela uvjerenja, slijeđenje strasti, povođenje za sumnjama i tome slično. Iblis je glavni uzročnik ljudske zablude i nesreće i on ljude navodi da čine djela koja izazivaju Allahovu srdžbu. Međutim, Iblis svojim postojanjem prouzrokuje i mnoge pozitivne posljedice i u njegovom postojanju kriju se mnoge mudrosti.
Prije nego što kažemo nešto o tim mudrostima, potrebno je ukazati na jednu vrlo bitnu stvar. Naime, mi tvrdimo da u svemu onome što Uzvišeni Allah čini i u svemu onome što naređuje postoji određena mudrost i stanovita korist, međutim, nije nužno da nama, ljudima, ta mudrost uvijek i u svim situacijama bude potpuno jasna. Dužni smo, dakle, vjerovati da u svemu što Uzvišeni Allah čini postoji određena vrsta mudrosti, bez obzira postala nam ona jasna ili ne, jer On nije svim Svojim stvorenjima omogućio da te mudrosti dokuče i shvate, već ih je podučio samo onome što On želi i hoće. Štaviše, mnogo je više onoga što je ljudima ostalo skriveno i nepoznato od onoga što im je poznato i što znaju. Zbog toga, musliman je obavezan čvrsto vjerovati da nijedno Allahovo djelo niti naredba nisu lišeni velike i zapanjujuće mudrosti, pred čijom veličinom zastaje um, pa makar on i ne shvatao sve detalje i pojedinosti te mudrosti jer, kako pravilo kaže, nepoznavanje određene stvari nije dokaz da ta stvar ne postoji. Naprimjer, određene segmente medicine, poput operativnih zahvata, poznaju samo ljekari koji su specijalisti u toj oblasti, a sličan je slučaj i u oblasti inžinjeringa i ostalih vrsta nauka i vještina, međutim, to što svi ljudi ne poznaju ove oblasti nikako ne znači da one ne postoje ili da ih treba poricati.
Nakon što smo potvrdili ovo pravilo, navodimo nekoliko mudrosti koje su, prema mišljenju islamskih učenjaka, prouzročene stvaranjem Iblisa:
- Ljudi postaju svjesni moći Uzvišenog Gospodara da Svojom voljom stvori sušte suprotnosti. Tako je Uzvišeni Allah stvorio Iblisa, to najgroznije i najodvratnije biće, koje je uzročnik svakoga zla, kao što je nasuprot njega stvorio Džibrila, jedno od najčasnijih i najneporočnijih bića, koje je izvorište svakog dobra, pa neka je uzvišen Onaj koji je stvorio oba ova bića! Allahova moć manifestira se i u stvaranju noći i dana, vreline i studeni, vode i vatre, bolesti i lijeka, smrti i života, ljepote i ružnoće… Svaki od negativnih elemenata ističe ljepotu i pozitivnost svoje suprotnosti. Ovo je jedan od najjasnijih dokaza koji ukazuju na savršenstvo Allahove moći, na Njegovu veličinu i apsolutnu vlast koja je samo Njegova privilegija. On je stvorio sve ove suprotnosti, stavio ih jedne naspram drugih i učinio da svaka od njih djeluje protiv druge. Sve spomenuto odvija se isključivo Allahovim upravljanjem i Njegovim rukovođenjem, u čemu se opet ogleda Njegova mudrost i svemoć, jer, ukoliko bi jedna od suprotnosti izostala u potpunosti, nestalo bi i mudrosti u vezi sa njom, a Njegova svemoć bila bi dovedena u pitanje.
- Uzvišeni Allah Svojim štićenicima pruža priliku da na najdosljedniji način upotpune sve stepene ibadeta i tako Mu iskažu svoju pokornost. Ovo se ostvaruje kroz ustrajno suprotstavljanje Allahovih iskrenih robova Iblisu i njegovim sljedbenicima, izazivanje njihove srdžbe kroz bogobojaznost i pokornost Uzvišenom Allahu, te traženje utočišta kod Allaha, moleći Ga da ih zaštiti od prokletog Iblisa, njegovih štićenika i njihovih spletki. Na ovaj način iskreni Allahovi robovi ostvaruju nebrojene ovosvjetske i onosvjetske koristi, koje, ako Iblis i njegove sluge ne bi postojale, ne bi mogli ni ostvariti.
Iskrenu ljubav prema Allahu, usrdno obraćanje samo Njemu, oslanjanje samo na Njega, strpljivost, bespogovorno zadovoljstvo sa Njim i Njegovom odredbom i tome slično, ubrajamo u Allahu najdraže vidove ibadeta, a ništa od spomenutog nije moguće ostvariti osim kroz ustrajno suprotstavljanje strastima, borbu sa samim sobom, te kroz poniznost pred Uzvišenim Gospodarom i davanje prednosti ljubavi prema Njemu nad svim drugim što postoji. Povod za sve spomenute vrste ibadeta jeste stvaranje i postojanje prokletog Iblisa.
- Iskušenja i nevolje. Iblis je, između ostalog, stvoren i kako bi bio povod za ljudska iskušenja, kroz koja će se razdvojiti dobri od onih loših.
- Značenja Allahovih imena dolaze do izražaja, kao i sve ono što ona podrazumijevaju i što je vezano za njih. U imena Uzvišenog Allaha ubrajaju se i imena kao što su Er-Rāfi‘ (Onaj koji uzdiže onoga koga On želi), El-Hāfid (Onaj koji spušta onoga koga želi), El-Muizz (Onaj koji uzvisuje), El-Muzill (Onaj koji unizuje), El-Hakem (Apsolutni Sudac), El-Adl (Najpravedniji).
Svako od ovih Allahovih imena podrazumijeva postojanje onoga na što se ona odnose i što ona svojim značenjem i podrazumijevaju[2], tako da je stvaranje Iblisa istaknulo značenja imena Uzvišenog Allaha, što se, ako bi svi ljudi bili vjernici i Allahu pokorni, ne bi desilo.
- Na površinu izlazi ono što se nalazi u ljudima, tj. u njihovoj prirodi, bilo da se radi o dobru ili zlu. Ljudska priroda počiva na dvjema osnovnim karakteristikama, a to su dobro i zlo, odnosno ružno i lijepo, međutim, one ostaju skrivene u ljudima baš kao što je plamen skriven u kresivu sve do trenutka dok se on ne upali. Što je kresivo za vatru, to je šejtan za ljudsku prirodu, odnosno, stvaranjem šejtana priroda pokvarenih i loših ljudi izlazi na vidjelo, te njihova volja za činjenjem ružnih djela svima postaje očita, baš kao što je slanje poslanīkā bio povod da na vidjelo izađe priroda dobrih ljudi, nakon čega i njihova volja za činjenjem dobra također postaje očita. Na ovaj način Najmudriji od svih mudrih daje da iz dobrih ljudi na površinu izađe i vidljiva postane njihova dobrota, koja je do tada bila u njima skrivena, kao što na sličan način daje da iz pokvarenih ljudi na površinu izađe i svima očitom postane njihova zloba i pokvarenost. Nakon toga, Allahova mudrost pokazuje se na objema skupinama, te postaje legitimno da se i nad jednom i nad drugom, shodno zasluzi, primijeni Njegov propis, da bi se potom svima obznanilo ono što je Uzvišeni Allah, shodno Svome sveobuhvatnom znanju, znao oduvijek.
- Ukazuju se mnogobrojni Allahovi znakovi, kao i čudesna moć u Njegovom djelovanju. Nevjerstvo i zlo, koje su počinile izopačene i pokvarene duše nevjernika i silnika, bili su povod da Uzvišeni Allah pošalje mnoga čuda i jasne znakove Svoje moći. Takav je primjer sa Velikim potopom, silovitim vjetrom kojim je uništen narod Ad, uništenjem naroda Semud, propasti naroda poslanika Luta, preobražajem vatre, u koju je bačen poslanik Ibrahim, alejhis-selam, u hladnu i spasonosnu, sa svim čudima koja je Uzvišeni Allah pokazao preko poslanika Musaa, kao i sa svim ostalim sličnim čudesima i jasnim dokazima. Kada bismo, hipotetički, zamislili da nevjerstvo i nevjernici, kao i poricatelji vjere, ne postoje niti da su ikada postojali, nijedno od spomenutih čuda i jasnih znakova, koje ljudi prepričavaju kroz generacije i koje će sa koljena na koljeno prenositi dovijeka, ne bi se ni ukazali.
Uzvišeni Allah nije Iblisa ostavio da sve do Sudnjega dana ljude zavodi i navodi ih na krivi put iz neke počasti prema njemu, već samo kako bi ga još više ponizio i kako bi se ovaj prokletnik još više ogriješio, što će, naravno, samo povećati njegovu kaznu i umnogostručiti njegovu patnju. Ovdje još valja napomenuti da je Uzvišeni Allah Iblisa učinio nekom vrstom testa za ljude, kako bi se kroz stepen podložnosti njemu i njegovom djelovanju odvojili dobri od loših, o čemu je već ranije bilo govora, a imajući u vidu da će ljudi na Zemlji egzistirati sve do Sudnjega dana, to svakako znači da će i Iblis postojati sve dok postoje i ljudi, a Uzvišeni Allah najbolje zna.
Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
___________________________
[1] Za više pojedinosti vidjeti: Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 364–412, 445–460, Tarikul-hidžretejn, str. 181–183, El-Fevaid, str. 136–140, uvod u djelo Miftahu daris-seada, str. 3, i Medaridžus-salikin, 1/264–269 i 2/190–198. Također vidjeti: Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 252–256, dr. Muhammed b. Rebia el-Medhali, El-Hikmetu vet-ta‘lilu fi ef‘alillah, str. 205–210, Sefarini, Levamiul-envaril-behijja, 1/339–343.
[2] Odnosno, ako kažemo da je Uzvišeni Allah El-Muzill (Onaj koji unizuje), to automatski podrazumijeva da postoje grješnici koji su svojim grijesima i nepokornošću zaslužili da ih Allah ponizi, a grješnici griješe prvenstveno zbog toga što su ih zaveli Iblis i njegovi sljedbenici. (op. prev.)