Piše: mr. Elvedin Pezić
Kako postupiti u određenoj situaciji, naročito kada je potrebno nekome ukazati na grešku, jedno je od krucijalnih pitanja u međuljudskim odnosima. Ovo pitanje posebno dolazi do izražaja u današnjem vremenu kada postoji sve veća potreba za javnim ukazivanjem na greške, međutim, mnogi ljudi ukazivanje na greške smatraju pogrešnim postupkom koji dovodi do širenja smutnji i zastupaju mišljenje da se u takvim situacijama treba suzdržati od ukazivanja na grešku i da treba šutjeti.
Ukazivanje na grešku predstavlja dobronamjerno upućivanje savjeta osobi koja griješi i u takvim situacijama svi vjernici, kako oni akademski obrazovani tako i oni koji nemaju akademsko šerijatsko obrazovanje i kompetencije, treba da se postave širokogrudno, da objektivno sagledaju svoje postupke i da prihvate savjet koji im se upućuje.
Uvažena braćo i sestre, moramo biti svjesni činjenice da je na našim prostorima zastupljeno mnogo devijantnih pojava, nemoralnih postupaka, mnogo grijeha koji se javno čine, mnogo neispravnih ubjeđenja, pogrešnih tumačenja vjere, novotarija. Sve ove pojave treba eliminirati, a prvi korak u popravljanju ovakvog stanja jeste ukazivanje na greške.
Nepobitna je činjenica da prilikom ukazivanja na greške, propuste, grijehe, pogrešna tumačenja vjere, novotarije, treba biti mudar i uvažavati mnoge činjenice, ali, uz sve to, treba da znamo da je nemoguće popraviti stanje i loše navike bez ikakvog otpora onih kojima se ukazuje na grešku, prijestup ili nemoralnu radnju. Treba imati u vidu da, kada se kod takvih osoba pojavi otpor i odbojnost prema savjetu koji im se upućuje, to nikako ne znači da su pogriješili oni koji savjetuju. Svi poslanici, učenjaci, reformatori, neminovno su na početku ukazivanja na devijantne pojave nailazili na otpor, ali se nakon određenog vremena uvidjelo da su bili u pravu.
Ako bismo svi šutjeli i izbjegavali ukazivati na očigledne negativnosti, onda bismo pustili ljude da grcaju u devijacijama i tako bismo otvorili vrata njihovom širenju, a takvo postupanje nijedan iskreni vjernik ne bi sebi smio dozvoliti.
Oni koji pozivaju na pozitivne promjene i koji žele da se ljudi popravljaju na individualnom i kolektivnom planu treba da djeluju na odgovarajući način i da primjenju metode koje će polučiti željene rezultate, a to će postići ako se budu konsultirali sa onima koji su stariji, iskusniji i učeniji, i ako se fokusiraju na prioritete, uzimajući u obzir stanje ljudi, vrijeme i prostor u kojem se nalaze, kako se ne bi postigao suprotan rezultat od onoga koji se očekuje.
U pogledu ovog pitanja ljudi su otišli ujednu od dvije krajnosti, a veoma malo je onih koji su potrefili sredini, istinu.
Postoje ljude koji znaju mnogo toga, ali svojim postupcima pokazuju da ih se ne tiče ono što vide oko sebe: grijehe, pogrešna tumačenja vjere, devijantne postupke, novotarije, a svoju slabost često tumače mudrošću ili mišljenjem da još nije vrijeme da se o određenim pitanjima treba govoriti. Po njima, skoro da ne postoji nešto novo o čemu treba govoriti i na što ljude treba upozoravati. Oni nerijetko sljedeće dvije skupine smatraju žestokim, nezrelim, neiskrenim, i u tom duhu odgajaju one koji njih uzimaju za autoritete.
Druga skupina jesu oni koji bi željeli da preko noći poprave stanje, ne uvažavajući skoro pa nikakve okolnosti koje su veoma bitne u datom vremenu i prostoru, što je u suprotnosti sa Allahovim zakonima na Zemlji. Da je to bilo moguće, onda bi to ponajprije učinili poslanici, a i oni su svoje narode pozivali dugi niz godina i nisu pokušavali da u kratkom periodu promijene stanje. Oni opet druge dvije skupine smatraju popustljivim, neiskrenim i u tom duhu oni odgajaju one koji njih uzimaju za autoritete.
Treća skupina jesu oni koji se trude, koji ukazuju na grijehe, devijantne i nemoralne pojave, novotarije, pogrešna tumačenja vjere, u svemu tome slušajući govor starijih, iskusniji, učeniji, uvažavajući činjenično stanje na prostoru u kojem borave, uvažavajući pravilo postepenosti, sa mudrošću, strpljenjem, blago. Oni su, a Allah najbolje zna, odabrali put istine, jer je to u osnovi jedini prihvatljiv metod i pravac kojim su kročili svi poslanici. Oni veoma često ljude iz prve kategorije pokušavaju ohrabriti i ubijediti da postoji mnogo toga što se može mijenjati, bez izazivanja velikog negodovanja, a isto tako i one iz druge kategorije pokušavaju ubijediti da stvari ne mogu da se mijenjaju preko noći, da se mora uvažavati princip postepenosti, da se mora uvažavati činjenično stanje prilikom pozivanja ljudi i ukazivanja na neispravne postupke prisutne u jednom društvu.
Zato, uvažena braćo i sestre, ako vidite osobu da ukazuje na grijehe, propuste, devijantne i nemoralne postupke, na pogrešna tumačenja vjere, prvo što treba jeste da cijenite tu osobu, zato što na taj način, kada podigne svoj glas protiv pogrešnih postupaka u jednom društvu, sebe i svoju porodicu izlaže raznim pritiscima, a sve s ciljem da se mi i naše društvo popravimo.
Svima nama trebao bi da krajnji cilj bude zadovoljstvo Uzvišenog Allaha, koje se može postići samo ako iskreno želimo istinu, a ona se može postići samo ako budemo spremni da pogledamo istini u oči i da, onda kada nam se donese validan dokaz, prihvatimo ono što nam se govori.
Uvjerio sam se da postoji mnogo onih koji su spremni da brane stavove koje zastupaju samo zato što su odrasli u okrilju takvih mišljenja, pa čak i kada im se izlože jasni dokazi da su ta mišljenja neispravna. Takvi ljudi one koji im ukazuju na greške smatraju konzervativnim, da im se miješaju u privatnost, da ne razumiju stanje, da su “plaćenici”, da su pripadnici neke nepostojeće sekte, da ruše institucije, da su izrod naroda.
Umjesto da se te osobe uvažavaju, poštuju, cijene, zbog truda koji ulažu da bi popravili stanje jednog naroda, oni, nažalost, često, kako od pojedinaca tako i od institucija, zbog slabosti i nespremnosti da se prihvati istina, bivaju marginalizirani, i u mnogim segmetima života obespravljeni.
Historija (naših krajeva) prepuna je primjera ljudi koji su na početku svog djelovanja bili potvarani, proganjani, vrijeđani, omalovažavani, od strane onih tvrdokožaca koji se nisu slagali sa njima, ali su nakon određenog vremena, uz Allahovu pomoć, uspjeli da poprave stanje i da dokažu da je ono što rade i čemu pozivaju – ispravno i da je to istina.