Opravdanje kaderom legitimno je u situacijama kada čovjek bude stavljen na kušnju različitim vidovima nevolja i tegoba, kao što su, naprimjer, siromaštvo, bolest, gubitak voljenih, upropaštena ljetina, propast imetka, nenamjerno ubistvo i tome slično, jer se u tom slučaju čovjekovo pozivanje na Allahovo određenje smatra njegovim potpunim zadovoljstvom da mu je samo Allah Gospodar i niko drugi. Dakle, legitimno je da se čovjek poziva na Allahovo određenje onda kada ga zadese tegobe i iskušenja, a ne onda kada čini grijehe i sramotna djela, jer “sretnik je onaj ko traži oprosta za grijehe koje je počinio i strpi se na iskušenjima koja su ga zadesila, baš onako kako je rekao Uzvišeni Allah:
Zato ti budi strpljiv – Allahovo obećanje je istina – i moli da ti budu oprošteni tvoji grijesi… (El-Mu’min, 55)
Što se tiče nesretnika, on tuguje i očajava zbog nevolja koje ga zadese, a kada počini grijeh, za njega se nastoji opravdati kaderom.”[1]
Ovo ćemo pojasniti kroz sljedeći primjer: Kada bi jedan čovjek nenamjerno ubio drugoga, pa ga ljudi zbog toga počeli grditi i prekoravati, a on se za počinjeno nenamjerno ubistvo pravdao govoreći kako je to Allahov kader, njegovo opravdanje bilo bi sasvim legitimno, međutim, to ga ne bi oslobodilo obaveze iskupa koji je propisan onome ko počini nenamjerno ubistvo.[2] Što se pak tiče čovjeka koji bi nekoga ubio namjerno, pa ga drugi zbog počinjenog zlodjela stali koriti i grditi, a on se počeo pravdati kako je njegov zločin predodređen kaderom, njegovo opravdanje ne bi bilo prihvaćeno. To nam je jasno i iz primjera Adema, alejhis-selam, koji je u polemici porazio Musaa, alejhis-selam, a tu polemiku prepričao nam je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, koji kaže: “Raspravljali su se Adem i Musa, pa Musa upita Adema: ‘Jesi li ti onaj Adem koga je njegova pogreška izvela iz Dženneta?’, a Adem mu uzvrati pitanjem: ‘A jesi li ti onaj Musa kojeg je Allah (nad ostalim svijetom) odlikovao poslanstvom i Svojim govorom, pa da bi me isti ti korio zbog onoga što mi je bilo predodređeno i prije nego što ću biti stvoren?’ Ovako je Adem u polemici nadgovorio Musaa.”[3]
Iz ove predaje vidimo da Adem, alejhis-selam, svoj grijeh nije pokušao opravdati kaderom, kako to misle određene grupacije, niti je Musa, alejhis-selam, prekorio Adema zbog počinjenog grijeha, jer je vrlo dobro znao da je Adem od Allaha zatražio oprost i za svoj se grijeh pokajao, nakon čega ga je Allah učinio Svojim izabranikom, oprostio mu i na Pravi put mu ukazao – a onaj ko se za učinjeni grijeh pokaje poput je onoga ko grijeha uopće ni nema.
Da je Musa kojim slučajem Adema korio za grijeh koji je učinio, Adem bi mu odgovorio na sljedeći način: “Ja sam grijeh učinio i za njega sam se pokajao, pa mi je Allah i oprostio”, a uz to bi mu i rekao: “Ti si, o Musa, također ubio čovjeka i bacio ploče i učinio[4] druga slična djela…” Međutim, Musa je spomenuo nevolju u koju je Adem upao, pa se on za nju i opravdao kaderom.[5]
“Nevolje i probleme koji su mu predodređeni čovjek mora prihvatiti kao neminovnost koju nije mogao izbjeći. Na taj način on pokazuje da je u potpunosti zadovoljan Allahom kao svojim jedinim Gospodarom. S druge strane, ukoliko je riječ o grijesima, niko nema pravo griješiti (i onda te grijehe pravdati kaderom), međutim, ukoliko i učini grijeh, čovjekova je obaveza da od Allaha zatraži oprost i pokaje se. Dakle, svaki je čovjek dužan kajati se zbog sramotnih djela koja je učinio i biti strpljiv u nevoljama, ukoliko se u njima obreo.”[6]
Opravdavanje kaderom legitimno je i osobi koja se pokajala za počinjeni grijeh. Naprimjer, ukoliko bi je neko korio i grdio za grijeh koji je nekada učinila i za njega se poslije pokajala, dozvoljeno joj je da kaže kako je tako bilo kaderom određeno.
Ukoliko bi pokajnika neko upitao: “Zbog čega si (u prošlosti) počinio taj i taj grijeh?”, a on odgovorio: “Tako je bilo kaderom određeno. Ja sam se za taj grijeh pokajao i od Allaha oprost tražio”, njegovo opravdanje bilo bi legitimno i prihvaćeno.[7]
A nikome ne priliči da kori pokajnika, jer se djela ne cijene prema početku, već po završetku!
___________________
Nastaviće se…
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
________________________
[1] Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/454. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Iktidaus-siratil-mustekim, 2/857–858.
[2] Način iskupa za nenamjerno ubistvo pojašnjen je u sljedećem ajetu: “Nezamislivo je da vjernik ubije vjernika, to se može dogoditi samo – nehotice. Onaj ko ubije vjernika nehotice – mora osloboditi ropstva jednog roba vjernika i predati krvarinu porodici njegovoj; oslobođen je krvarine jedino ako oni oproste. Ako on pripada narodu koji vam je neprijatelj, a sam je vjernik, mora osloboditi ropstva jednog roba vjernika; a ako pripada narodu s kojim ste u savezu, mora dati krvarinu porodici njegovoj i osloboditi ropstva jednog roba vjernika. Ne nađe li, mora uzastopce postiti dva mjeseca da bi Allah primio pokajanje – a Allah sve zna i mudar je.” (En-Nisa, 92) (op. prev.)
[3] Muslim, Sahih, Poglavlje o kaderu, 8/50, br. 2652.
[4] Musaovo bacanje ploča spominje Kur’an: “A kada se Musa srdit i žalostan narodu svome vrati, povika: ‘Kako ste tako ružno poslije odlaska moga postupili! Zašto ste požurili i o naređenje Gospodara svoga se oglušili?’ – i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga vući sebi…” (El-A‘raf, 150), kao i to da je usmrtio jednog čovjeka: “…i Musa ga udari šakom i – usmrti…” (El-Kasas, 15). (op. prev.)
[5] Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/178, Minhadžus-sunna, 3/78–81, El-Ihtidžadžu bil-kader, str. 18–22, i El-Furkan, str. 103–105. Također vidjeti: Ibn Muflih, El-Adabuš-šerijja, 1/258–260, Ibn Kesir, El-Bidajetu ven-nihaja, 1/83–87.
[6] Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 147, i Ibn Tejmijja, El-Fetavel-kubra, 5/163, i Et-Tedmurijja, str. 231. Također vidjeti: Muhammed b. Abdulvehhab, El-Mesailul-mulehhasati min fetava Ibn Tejmijja, str. 34.
[7] Vidjeti: Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 35. Također vidjeti: Esad Muhammed es-Sagardži, El-Kadau vel-kader, str. 24, Ibn Usejmin, Takribut-tedmurijja, str. 115.