Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil
Preveo: Abdurrahman Kuduzović
“A kad te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli…” (el-Bekara, 186). Ovaj ajet nalazi se u kontekstu govora o nekim propisima u vezi s postom i otkriva nam da je dova jedan od najznačajnijih i najvrednijih ibadeta u islamu.
Valja razmisliti o dalekosežnim i veličanstvenim značenjima kur’anskog pravila da se Allah, džellešanuhu, odaziva na vjernikovu dovu, pa ćemo zato obratiti pažnju na neke stvari.
U časnom Kur’anu nalazi se četrnaest ajeta koji počinju riječima: “Pitaju te…”, a nakon čega slijede riječi: “Reci…”, no to nije slučaj s ajetom: “A kad te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli…” (el-Bekara, 186). U njemu se ne nalazi imperativ reci jer bi, iako kratak, mogao značiti da između onog ko upućuje dovu i Uzvišenog Allaha postoji udaljenost, a to nije tako. Ova će nam konstatacija biti posve jasna ako razmislimo o povodu objave ovog ajeta. U predanju koje nije preneseno s pouzdanim lancem prenosilaca kaže se da su ashabi upitali Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: “Je li Allah blizu, pa da Ga tiho zazivamo, ili je pak toliko daleko da Mu se trebamo naglas obraćati?”
Promislimo o sintagmi robovi Moji, koja je upotrijebljena u navedenom ajetu! Ona ukazuje na sveobuhvatnu Božiju milost i blagost prema ljudima, tim više jer je Gospodar robove Sebi pripisao. I to bi nas trebalo potaknuti na učenje dove i traženje Allahovih dobrota.
U Allahovim, džellešanuhu, riječima: “…Ja sam, sigurno, blizu…” naznaka je Božije blizine jedino onima koji Ga obožavaju i Njemu se obraćaju. Svijest da je Allah, džellešanuhu, blizu potiče vjernika na revnosno i odano učenje dove.
Božije su riječi: “…odazivam se…” i one su očite kao dokaz da jedino Plemeniti Allah sve vidi i da samo On može apsolutno sve učiniti. Polazeći od odrednice da dragom Allahu pripada najljepši primjer, možemo kazati da najmoćniji ovozemaljski vladar, ma kakvom snagom raspolagao, ne može učiniti sve što se od njega zatraži, jer je on nemoćno stvorenje. Ovozemaljski moćnik ne može od sebe odagnati bolest niti može izbjeći smrt, pa to ne može ni drugim ljudima osigurati. Slavljen neka si Allahu, Silni i Jaki, Milostivi i Samilosni!
Riječi: “…kad Me zamoli…” sadrže indikaciju da čovjek mora dovu uputiti iskreno i pribrano, osjećajući da je potreban Allahove milosti i znajući da su Allahova plemenitost i dobrota odista ogromni.
Kruna prefinjenih značenja kur’anskog ajeta: “A kad te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli…” (el-Bekara, 186) jest to da vjernik iz ovog ajeta shvata poruku tevhida, Allahove jednoće. Kad se vjernik želi obratiti Uzvišenom Allahu, Silnom i Svemogućem, Vladaru svih vladara, Onom Čija je vlast nedostižna, ne mora za to imati ni termin niti mora tražiti dozvolu. Jedino što treba učiniti jest da podigne svoje dlanove prema nebu i da, iskreno i odano, zamoli Gospodara za svoje potrebe. Glede toga zanimljiva je izjava poznatog tabiina Bekra b. Abdullaha el-Muzenija: “Čovječe, niko nije počašćen kao ti! Prepušteno ti je da se obratiš svom Gospodaru kad god to želiš, a između tebe i Njega nema ni zastora ni posrednika.” Ovo je, zbilja, golema blagodat, koju zna cijeniti samo Bogu odani vjernik i onaj koji je svjestan činjenice da mnogi muslimani neznalice prilikom učenja dove uzimaju za posrednike evlije i dobre ljude, vjerujući da dova ne može biti primljena ukoliko nije učinjena posredstvom evlija i dobrih ljudi.
Pošto si saznao da je kur’ansko pravilo: “A kad te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli…” veoma značajno u životu vjernika, možeš shvatiti i to da su istinski gubitnici i stradalnici oni koji su zaboravili da mogu pokucati na nebeske kapije i koji su te goleme blagodati posve lišeni. Ebu Hazim govoraše: “Više strahujem od toga da ću biti odvraćen od učenja dove nego što se plašim da mi Allah dovu neće uslišiti.”
Činjenica da se Allahove, džellešanuhu, riječi: “A kad te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli…” (el-Bekara, 186) nalaze u kontekstu govora o ramazanskom postu na sadržajan način govori da je poželjno učiti dovu prilikom iftara, bez obzira na to radilo se o obaveznom ili dobrovoljnom postu. Na to ukazuju vanjsko značenje ovih ajeta i praksa prvih generacija, kao što u vezi s tim postoje i hadisi koji sežu do Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, a koje su neki učenjaci prihvatili kao pouzdana predanja. Da ovo objasnimo: neposredno nakon ajeta koji se bave postom, a prije ajeta u kojem se dozvoljava spolno općenje sa ženom u noćima ramazana, smješten je ajet koji potiče na učenje dove, a to znači da se Gospodaru treba obraćati pomoću dove nakon što se isposti mjesec ramazan, pa i prilikom svakog iftara. Ovako je ove ajete objasnio čuveni komentator Kur’ana Ibn Kesir.
O, kako je lijep prizor kad čovjek podigne svoje dlanove prema nebu i zaziva Gospodara iskazujući tako svoju potrebu i poniznost prema Stvoritelju i Opskrbitelju! O, kako je vjernik sretan dok se u trenucima kad je dova primljena obraća Allahu, džellešanuhu, za dobro ovog i budućeg svijeta!