Uzvišeni Allah na različite načine poziva Svoje robove da razmišljaju o ajetima koje im je objavio u Svojoj veličanstvenoj Knjizi. Jasno je obznanio da je to osnovni cilj zbog čega je objavljen Kur’an, rekavši: ”Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.“ Nasuprot tome, osudio je one koji ne žele da o njemu razmišljaju, rekavši: ”Zašto oni o Kur’anu ne razmisle? Zar im dolazi nešto što nije dolazilo njihovim precima davnim?“ Razmišljanje o Kur’anu obligatno je naredio – kao što to kaže imam Eš-Ševkani – i to značenjima Njegovih riječi: ”A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge proturječnosti“ , i riječi: ”Kako oni ne razmisle o Kur’anu, ili su im na srcima katanci!“
Ako sve navedeno ukazuje na veliku važnost razmišljanja o Kur’anu sa šerijatskog aspekta, svakako valja navesti da na tu činjenicu ukazuje i sam ljudski razum. Naime, među najnužnije potrebe čovječanstva, koje je Allah nastanio na Zemlji – kao što je to rekao melekima: ”Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti“ – svakako je njihova potreba da im se jasno objasni način na koji će tu svoju obavezu namjesništva izvršiti kako bi time Uzvišeni Allah bio sa njima zadovoljan. Ta objašnjenja upućivana su preko objave koja je kroz historiju slata vjerovjesnicima i bila u sklopu njihovih vjerozakona. S obzirom da je namjesništvo došlo do ovog ummeta koji je posljednja ljudska zajednica, a kome je data veličanstvena Knjiga nakon koje više neće dolaziti Allahova objava, neminovno je da ista između svoje dvije korice sadrži sve neophodnosti vezane za uputstvo o načinu sprovedbe namjesništva na Zemlji. Da bi se ummet upoznao sa detaljima tog uputstva, zaista je potrebno da razmišlja o objavljenim ajetima. Pod razmišljanjem se podrazumijeva – kao što je to naveo šejh Es-Sa’di, Allah mu se smilovao – razmišljanje o značenjima ajeta, misaona preokupacija ajetima i njihovim načelima i ishodima, i onim što ti ajeti nalažu , tj. oni nalažu praktičnu sprovedbu i slijeđenje.
Onaj ko razmisli o odnosu današnjih muslimana naspram Allahove Knjige, pomislit će da ga njegove sopstvene oči varaju kada vidi veliki broj ljudi, žena i muškaraca, i malodobnih i punodobnih, kako hrle Kur’anu da ga recituju i uče napamet. Organizacije i udruženja za izučavanje Kur’ana su mnogobrojna i rasprostranjena su uzduž i poprijeko po čitavoj zemlji, mnoge džamije krcate su kružiocima i mektebima gdje se recituje Kur’an i uči napamet, seminari i specijalizovani kursevi učenja Kur’ana napamet svake godine obuče na desetine, pa čak i na stotine hafiza… Čak štaviše, neki su kazali da je ovo zlatno vrijeme koje je u znaku učenja plemenitog Kur’ana napamet. To i mi potvrđujemo! To nam i ledi naše grudi jer ukazuje na veliku brižnju čitavog islamskog ummeta prema Knjizi njihovog Uzvišenog Gospodara, a isto tako i njihovu težnju da steknu obilate nagrade koje je Uzvišeni obećao onima koji budu recitovali i napamet učili Njegovu Knjigu. Međutim, sa žalošću moramo konstatovati da ovu veliku brižnju prema recitovanju i memorisanju Kur’ana ne prate ili joj čak nisu ni približne težnje da se Kur’an razumijeva i da se o njemu razmišlja. Zbog toga je primjetno da se čuje za nekoga da je okončao učenje cjelokupnog Kur’ana napamet a da isti ne poznaje značenja ni onih početnih sura koje mala djeca prvo nauče!
Jedna odgovorna osoba za kružoke gdje se recituje i uči Kur’an napamet zabilježila je brojne opaske koje se tiču naše teme. Jedna od njegovih opaski je i sljedeća: ”Došao sam do saznanja da mnogi učenici koji uče plemeniti Kur’an o njemu uopće ne razmišljaju. To sam primijetio prilikom njihovog saslušavanja u kružocima, ali i tokom ispitivanja na takmičenjima. Učenici bi bili nemarni prema pravilima stajanja i otpočinjanja učenja Kur’ana, pa bi se dogodilo da se učenik zaustavi na neprikladnom i čudnom mjestu, ili da krene sa učenjem sa neprikladnog mjesta. To ukazuje da oni ne razmišljaju pri učenju!“
Ovakvo stanje u potpunosti se razlikuje od stanja koje je Uzvišeni Allah naredio da bude prilikom učenja Kur’ana. Uzvišeni je rekao: ”…i izgovaraj Kur’an pažljivo!“ , tj. lagahno i melodično. Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, rekao je: ”Na taj način bit će olakšano da se o Kur’anu razmišlja!“ Primjetno je da je on ovo razmišljanje o Kur’anu shvatio kao razlog zbog čega je došla naredba da se on pažljivo izgovara. Eš-Ševkani je rekao: ”Tj. uči ga lagahno sa razmišljanjem!“ Dakle, i on je shvatio da razmišljanje potpada u značenje riječi ajeta.
Sa druge strane, bojati se da se stanje onih koji uče Kur’an, recitujući ga ili memorišući, ne poistovjeti sa stanjem naroda i zajednica koje su egzistirale prije nas, a koje je Uzvišeni pogrdio zbog toga. Otuda su Njegove riječi: ”Neki od njih su neuki, oni ne poznaju Knjigu, nego samo imaju želje.“ Ibn ‘Ašur, Allah mu se smilovao, kazao je: ”Neki rekoše: ‘Želje su recitovanje’, tj. oni ne poznaju Knjigu, osim njene riječi koje memorišu i nauče bez ikakvog razumijevanja njihovih značenja. Takvo je bilo i stanje zabludjelih naroda koji su se zadovoljavali samo izgovaranjem sadržaja Knjige bez razmišljanja o njoj!“
Kada je u pitanju zadovoljavanje sa recitovanjem sadržaja Kur’ana bez praktične sprovedbe istog – a to spada u nužnost razmišljanja o Kur’anu – tada već govorimo o ogromnom problemu koji je izuzetno poguban. Uzvišeni Allah je u plemenitom Kur’anu uporedio osobu koja posjeduje znanje a njime se ne koristi sa najužasnijim i najodvratnijim primjerom. Rekao je: ”Oni kojima je naređeno da prema Tevratu postupaju, pa ne postupaju, slični su magarcu koji knjige nosi. O kako su loši oni koji poriču Allahove ajete! – A Allah neće ukazati na pravi put narodu koji neće da vjeruje“ ; ”I kaži im vijest o onome kome smo ajete Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga je šejtan dostigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov slučaj je slučaj kao psa: ako ga potjeraš, on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš, on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim; zato kazuj događaje da bi oni razmislili.“ Bojati se, zaista, za onoga koji recituje Kur’an, a o njemu ne razmišlja i ne sprovodi ga, da ga šta od ovih prijetnji ne zadesi!
Onaj ko istinski razmišlja o kur’anskim ajetima postići će koristi i dobrobiti kako u ovosvjetskom tako i u ahiretskom životu čiju veličinu isključivo poznaje Uzvišeni Allah. Kao najvažnije koristi, svakako se mogu smatrati i one koje je spomenuo uvaženi šejh Es-Sa’di, Allah mu se smilovao, rekavši: ”Među koristi od razmišljanja o Kur’anu spada i to što time rob dostiže stepene ubjeđenja i spoznaje da je to zaista Allahov govor, jer će uočiti da njegovi dijelovi jedni druge potvrđuju i da se oni u potpunosti slažu!“ Zbog toga se naša braća džinni nisu mogli suzdržati a da ne kažu: ”Mi smo, doista Kur’an, koji izaziva divljenje, slušali, koji na pravi put upućuje – i mi smo u njega povjerovali…“ Među njima je bilo i onih koji su slušali Kur’an, pa ”kada dođoše da ga čuju, oni rekoše: ‘Pst!’, a kad se završi, vratiše se narodu svome da opominju“ . Bilo je to zbog toga što je to učenje pozitivno djelovalo na njih, a to je uslijedilo nakon što su o učenju razmišljali.
Imam Ibn El-Kajjim, Allah mu se smilovao, izrekao je riječi koje se trebaju zapisati zlatnim slovima, rekavši: ”Ne postoji nešto što je korisnije robu u njegovom trenutnom i budućem životu i nešto što će ga toliko približiti njegovom uspjehu od razmišljanja o Kur’anu, dugog razmatranja i koncentracije na značenja njegovih ajeta!“ Doista je istinu rekao, Allah mu se smilovao! Razmišljanje o Allahovoj Knjizi je ključ svekolikog dobra, a katanac je na svakom zlu! Rekao je Es-Sa’di, Allah mu se smilovao: ”Razmišljanje o Allahovoj Knjizi je ključ svih nauka i spoznaja, koje rezultira dobrom, i tako se dolazi do svih naučnih saznanja, povećava se iman u srcu i šire njegove grane. Razmišljanjem o Kur’anu, rob se upoznaje sa svojim Gospodarom kojeg obožava, spoznaje Njegove savršene osobine, i naučava šta Njemu ne dolikuje i koja pogrešna shvatanja Njegovih osobina ga čine manjkavim. Time se spoznaje put koji k Njemu vodi i osobine ljudi koji tim putem hode, odnosno šta je to što ih može dovesti do strašne kazne! Koliko god da rob bude dosljedan razmišljanju o sadržaju Kur’ana, toliko će se uvećavati njegova saznanja i djela.“
Molim Uzvišenog Allaha da nas učini da budemo od onih koji će istinski učiti plemeniti Kur’an, čije će učenje uvijek pratiti razmišljanje i sprovedba proučenog! Allah nam u tome može pomoći i to je, doista, u stanju da učini!
Autor: Prof. dr. Nasir ibn Sulejman el-Umer