Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil
Preveo: Abdurrahman Kuduzović
Allah, džellešanuhu, rekao je: “A to što te oni smatraju lažnim – pa, i prije njih su narod Nuhov, i Ad, i Semud poslanike smatrali lažnim, i narod Ibrahimov, i narod Lutov, i stanovnici Medjena; a lažnim je smatran i Musa. I Ja sam nevjernicima vremena davao, zatim sam ih kažnjavao, i kakva je samo bila kazna Moja! I koliko smo naselja uništili, čiji su žitelji grešni bili, i ona su opustjela, samo su ruševine ostale! I koliko bunareva ima zapuštenih i koliko visokih palača ima praznih! Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što trebaju shvatiti i da uši njihove čuju ono što trebaju čuti, ali oči nisu slijepe, već srca u grudima. Oni od tebe traže da ih kazna što prije stigne, a Allah će ispuniti Svoju prijetnju; samo jedan dan u Gospodara tvog traje koliko hiljadu godina, po vašem računanju” (el-Hadždž, 42 – 47). U kontekstu ovih ajeta, koji su objavljeni kao prijetnja mekanskim višebošcima zbog odbacivanja i ruganja islamu, Allah, džellešanuhu, rekao je da će ispuniti Svoju prijetnju i održati Svoje obećanje.
Kur’ansko pravilo: “Allah će ispuniti Svoju prijetnju” veže čovjeka za stvarnost i upućuje ga na ispravne postupke, pogotovu sad, kad umet prolazi kroz veoma teške promjene glede kojih neki ljudi griješe smatrajući ih novinom.
Mekanski nevjernici govorahu: “Da su istinite prijetnje koje Muhammed iznosi, davno bi nas stigla kazna”, pa su, rugajući se istini, tražili da ih što prije pogodi Božija kazna. Neposredno nakon obavijesti da bezbožnici požuruju kaznu, Gospodar svjetova rekao je (a čije su riječi istinitije od Njegovih) da će ispuniti Svoju prijetnju. To je bila značajna utjeha pomoću koje je Allah, džellešanuhu, osnažio Vjerovjesnikovo, sallallahu alejhi ve sellem, vjerovanje i vjerovanje njegovih potlačenih sljedbenika, koji su slušali kako se višebošci na sva usta i u svakoj prilici rugaju vjeri.
Uzvišeno kur’ansko pravilo: “Allah će ispuniti Svoju prijetnju” značenjski nije ograničeno na kažnjavanje krivovjernih (zbog toga je ono i objavljeno), nego se odnosi na sve drugo čime Svemogući Allah prijeti i šta obećava, jer Gospodara niko ni na šta ne može primorati i niko se, ma o kome bila riječ, ne može suprotstaviti Božijoj volji. A od ljudi se traži da poduzmu sve potrebne korake u vezi s time.
Ovo kur’ansko pravilo koje, evo, razmatramo budi u pripadnicima islama optimizam i potiče ih na čvrstinu u islamu i na Pravom putu, te čini da budu uvjereni u to da su nevjernici u zabludi i na krivom putu. Evo za to objašnjenja: musliman uvijek, srcem ili očima, jasno vidi da je istinito ono što je dragi Allah obećao Svojim štićenicima na ovom svijetu, utoliko jasnije jer uči kur’anske ajete u kojima se o tome govori. Uči, naprimjer, Božije riječi u vezi s Bitkom na Uhudu: “Allah je ispunio obećanje Svoje kad ste neprijatelje, voljom Njegovom, nemilice ubijali…” (Ālu Imrān, 152) i uči početak sure er-Rūm, gdje se ukazuje na to da u ostvarenje Božijih obećanja malo vjeruju oni koji su privrežni ovom svijetu, za razliku od učenjakā praktičarā i Allahu odanih vjernika. U vezi s ovom konstatacijom, ne sadrže nejasnoću ajeti iz kojih se može razumjeti da vjernici sumnjaju u Allahovo obećanje, kao što je, naprimjer, ajet: “Zar vi mislite da ćete ući u džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaštine i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik i oni koji su s njim vjerovali uzviknuli: ‘Kad će već jednom Allahova pomoć!?’ Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!” (el-Bekara, 214). Ovdje se radi o trenutoj slabosti kroz koju, zbog klonulosti ili požurivanja, vjerniFkurk prođe. Prema tome, ako se sumnja u Allahovo obećanje ne može pripisati vjernicima, onda je posve jasno da su poslanici i vjerovjesnici od te sumnje još dalje i da je nemoguće da oni u to posumnjaju. Premudri Allah objavio je ove i slične ajete kao utjehu pripadnicima umeta i zato da bi znali da prolazni očaj i bespomoćnost (koji se javljaju, dakako, zbog snage ili prevlasti krivovjernih) ne utječu na njihovo vjerovanje niti na iskrenost prema dragom Allahu.
Iskreni vjernik ne tvrdi da će nevjernici tad i tad biti poraženi, a vjernici pomognuti, to jest ne ograničava vremenski nijedan ajet ni hadis, već nastoji pomoći islam, onoliko koliko može, a ne prepušta se, jer mu to Allah nije naredio ni preporučio, stihiji. Pravovjerni se trudi da ispuni uvjete od kojih zavisi njegova pobjeda, a poraz onih koji ne vjeruju.
Kad prouči Allahove, džellešanuhu, riječi: “O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti…” (Muhammed, 7), Bogu odani musliman zapita se: “Jesam li ja kao jedinka, odnosno je li umet kao cjelina uložio krajnji napor u pobjedu islama?” Od odgovora na ovo pitanje i zavisi kad će umet izvojevati pobjedu.
Postoji odista mnogo ajeta u kojima se objašnjava kur’ansko pravilo: “Allah će ispuniti Svoju prijetnju” i njihovo bi navođenje i objašnjenje zauzelo mnogo prostora, pa ćemo se zadovoljiti ovim što smo iznijeli moleći Allaha, Gospodara svih svjetova, da nas učini jednima od pomagača vjere i jednima od onih što pozivaju u islam.