Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil
Preveo: Abdurrahman Kuduzović
Pomoću ovog kur’anskog pravila možemo razumjeti nepromjenljivi zakon koji je Mudri Allah uspostavio u svemiru, a koji se odnosi i na ljude. Allah, džellešanuhu, rekao je: “A znakove šaljemo samo da zastrašimo” (el-Isrā, 59). Mufesiri, komentatori Kur’ana, na različite su načine protumačili izraz znakovi, koji je upotrijebljen u ovom ajetu. Neki kažu da se on odnosi na pomor od kuge ili kakve druge opake bolesti, drugi smatraju da se odnosi na mudžize, nadnaravna djela koja je Svemogući Allah davao poslanicima da zastraši poricatelje, a ima i onih mufesira koji drže da se ovdje radi o kazni za grijehe pomoću koje Allah zastrašuje i odvraća ljude od poročnosti. Na osnovi hadisā koji govore o tome, imam Ibn Huzejma naslovio je poglavlje: “Predanja u kojima se kaže da Allah pomoću pomračenja Sunca i Mjeseca zastrašuje ljude. Allah je rekao: ‘A znakove šaljemo samo da zastrašimo.’”
Ova raznolika tumačenja ukazuju na to da je znakove koje Allah šalje nemoguće svesti na jednu pojavu, te su tumačenja islamskih učenjaka samo primjeri tih znakova. Razmatrajući značenje Božijih riječi: “A znakove šaljemo samo da zastrašimo” (el-Isrā, 59) prvi učenjaci nisu imali namjeru ograničiti ove znakove na jednu pojavu. Oni su samo pomoću jednog primjera koji bi naveli ukazali na dio značenja ovog i njemu sličnih kur’anskih ajeta.
U vezi s tim, poenta je da se vjernici potaknu na razmišljanje o mudrosti zbog koje Allah, džellešanuhu, daje znakove, a to je strahovanje od kazne koja ljude može zadesiti.
Objašnjavajući značenje kur’anskog ajeta: “A znakove šaljemo samo da zastrašimo” (el-Isrā, 59), Katada je rekao: “Svevišnji Allah zastrašuje ljude čime hoće, ne bi li se sami ukorili ili se opametili i dozvali. Pripovijeda se da se u Kufi dogodio potres za života Abdullaha b. Mesuda, i on je rekao: ‘O ljudi, Gospodar vas opominje, pa prihvatite Njegovu opomenu i vratite Mu se!’”
Ibn Ebu Šejba zabilježio je u hadiskoj zbirci el-Musannef predanje u kojem se kaže da se za vrijeme Omerove, radijallahu anhu, vladavine dogodio zemljotres koji je svojom snagom mogao probuditi spavača. Podudarilo se da je Abdullah b. Omer, radijallahu anhu, tad obavljao dobrovoljni namaz i nije ništa opazio. Halifa Omer održao je govor muslimanima i, između ostalog, rekao ovo: “Ako se dogodi još jedan zemljotres, ja ću vas napustiti!”
Učenjaci prvih generacija htjeli su ovim primjerima ukazati na to da Gospodar svjetova šalje znakove da bi ljudi odustali od poročnosti i vratili se vjeri, odnosno htjeli su kazati da su zapečaćena srca onih koje ti znakovi ne potaknu na pokajanje.
Kur’anski ajet o kojem ovdje govorimo sadrži jasnu i snažnu poruku, pa ipak, neki se novinari ili glasnogovornici nekih medijskih kuća ismijavaju s time ili pak umanjuju značaj konstatacije da Allah, džellešanuhu, šalje znakove da bi zastrašio ljude. Oni to rade u cilju da zemljotrese, poplave, vjetrove velike razorne snage i druge prirodne nepogode, u kojima su, naravno, znakovi Božije moći, svedu na uzročno-posljedičnu vezu, a to je golema greška u razumijevanju vjere i pojava.
Ne poričemo da je zemljotres posljedica tektonske aktivnosti Zemlje, odnosno da poplave, vjetrovi velike razorne snage i sve druge pojave nastaju kao posljedica materijalnih uzroka, no nameće se pitanje: “Ko je učinio da se Zemlja pokrene, pa da se dogodi zemljotres?”; “Ko je učinio da se u nekim dijelovima Zemlje voda akumulira i poplavi neku oblast?”; “S čijom su dozvolom zapuhali snažni i razorni vjetrovi?” Zar nije Allah Onaj Koji je to učinio i dozvolio, Onaj Koji želi da Mu se Njegovi robovi ponizno obrate, nadajući se će ih poštedjeti kazne?
Na koji će način spomenuti novinari i glasnogovornici (koji, svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno, umanjuju značaj ovih znakova dovodeći ih u uzročno-posljedičnu vezu) protumačiti predanje koje su zabilježili el-Buhari i Muslim, a u kojem se kaže da je Aiša, radijallahu anha, Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, supruga, kazivala: “Kad bi zapuhao vjetar, Resulullah bi proučio dovu: ‘Allahu, molim Te da ovaj vjetar bude dobro, kao i za dobro koje u sebi nosi i za dobro koje sām sa sobom donosi! A zaštitu kod Tebe tražim protiv zla vjetra, kao takvog, i protiv zla koje on u sebi nosi i koje sa sobom donosi!’ Kad bi se na obzorju pojavio kišni oblak, Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, izraz lica promijenio bi se, pa bi se Poslanik uskomešao i uznemirio; kad bi počela padati kiša, osjetio bi olakšanje, i to bi se na njegovu licu jasno vidjelo. Jednom, upitala sam ga u vezi s tim, pa je rekao da je možda upravo to oblak koji nosi kaznu, kao što se dogodilo s narodom Ad, o čijm je pripadnicima Allah rekao: ‘I kad ugledaše na obzorju oblak, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: ‘Ovaj nam oblak kišu donosi!’’ (el-Ahkāf, 24).”[1] Isto tako, kako će ta kategorija ljudi shvatiti Allahove riječi u vezi s poslanikom Nuhom, alejhis-selam: “I oni su zbog grijeha svojih potopljeni i u Vatru uvedeni i nikoga sebi, osim Allaha, kao pomagača neće naći.” (Nūh, 25)
Kao da prigovaraju, neki ljudi u vezi s prirodnim nepogodama, zemljotresima i razornim vjetrovima kažu: “Prirodna se nepogodna dogodila u toj i toj zemlji, a neke druge zemlje, čiji su stanovnici daleko poročniji, nisu obuhvaćene tim prirodnim katastrofama…” Tako uopće ne treba govoriti, jer bi u tome moglo biti protivljenje odredbi i davanju Mudrog Allaha. Gospodar određuje šta hoće i čini šta želi, sudi po istini i niko Ga ne može pozvati na odgovornost za ono što radi, posjeduje savršenu mudrost i sve obuhvata Svojim znanjem. Trebamo znati da prirodne nepogode koje Uzvišeni Allah šalje na neke narode kao iskušenje, sadrže tajne mudrosti koje mi ne možemo čak ni pobrojati, a kamoli shvatiti.
[1] El-Buhari (4551) i Muslim (899), a ovo je Muslimova verzija.