Ovo kur’ansko pravilo bavi se odnosom prema Gospodaru i prema ljudima i ono je svojevrsna utjeha onima čije zasluge ljudi ne cijene onoliko koliko bi to trebali.
Allah, džellešanuhu, rekao je: “I kad oni izađoše pred Jusufa, rekoše: ‘O upravniče, i nas i čeljad našu pritisla je nevolja. Donijeli smo malo vrijedne stvari, ali ti nam podaj punu mjeru i udijeli nam milostinju, jer Allah doista nagrađuje one koji milostinju udjeljuju.’ ‘A znate li’, upita on, ‘šta ste s Jusufom i bratom njegovim nepromišljeno uradili?’ ‘A da ti nisi, uistinu, Jusuf?’, povikaše oni. ‘Da, ja sam Jusuf, a ovo je brat moj, Allah nam je milost darovao. Ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio – pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine’” (Jūsuf, 88 – 90). Eto, tako je naposlijetku bilo s Jusufom, alejhis-selam, i njegovom braćom.
Premda teoretski vrlo dobro znamo šta su bogobojaznost i strpljenje, dogodi nam se da padnemo na prvom ispitu iz strpljivosti ili da nerijetko podbacimo u bogobojaznosti, izvršavanju vjerskih naredbi i sustezanju od vjerskih zabrana. A kad govorim o bogobojaznosti, ne podrazumijevam bezgrešnost, jer su svi ljudi grešnici. Iako smo svjesni da treba biti strpljiv izvršavajući vjeronaredbe i sustežući se od vjerozabrana, nismo strpljivi onda kad je to potrebno.
Ovo kur’ansko pravilo ima široko polje primjene u životu muslimana, a spomenut ćemo samo neka od njih.
Prvo polje jest trpeljivo podnošenje nepravde. Govoreći o onom što je proživio vjerovjesnik Jusuf, alejhis-selam, šejhul-islam Ibn Tejmijja zapisao je: “Nakon što mu je učinjena nepravda, Jusufa, alejhis-selam, pokušala je zavesti upravnikova žena i upotrijebila je u vezi s tim sva raspoloživa sredstva, ali je on to otklonio, sačuvao se i rekao da mu je tamnica draža nego nemoral, pritom prihvativši ovozemaljsku kaznu da bi izbjegao Allahovu srdžbu. Eto, tako mu je nepravdu nanijela žena koja ga je zavoljela radi svojih tjelesnih prohtjeva.”
Šejhul-islam govorio je ovdje i o Jusufovom iskušenju s braćom, kao i o tome da se on pomoću bogobojaznosti i strpljenja suočio s dvjema neprijatnostima. Prva se neprijatnost ogleda u tome da su mu braća nanijela nepravdu, pa je bez učešća svoje volje i bezrazložno dopao ropstva, a druga se neprijatnost ogleda u nepravdi koju je doživio od upravnikove žene, zbog koje je morao izabrati robiju. A potom je šejhul-islam ukazao na kozistenciju kur’anskog pravila da Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine, pa je zapisao: “Dakle, isti je slučaj s vjernikom koga krivovjerni uznemiruju zbog islama, od njega zahtijevaju da napusti islam ili ga tjeraju da čini velike grijehe. On to iskušenje stoički podnese i ne pristane na ono što se od njega traži te prihvati kaznu, bez obzira na to radilo se o zatvoru ili protjerivanju iz zavičaja. Upravo to dogodilo se muhadžirima: pristali su na progon, uvrede, neprijatnosti i kazne, ali nisu prihvatili mogućnost da napuste vjeru.”
Drugo polje jest sustezanje od gledanja u ono što je zabranjeno, bez obzira na to radilo se gledanju u žene uživo ili o lascivnim slikama. Gledanje u haram uništilo je mnoge ljude i uništava današnju omladinu, a i zrele ljude, jer nikad, kao sad, fotografiranje, umijeće slikanja i obrada slika nisu bili razvijeniji, i nikad, kao u današnjoj eri interneta i komunikacije putem mobilnih telefona, slike nisu bile dostupnije. Musliman koji sebi želi dobro mora se bojati Uzvišenog Allaha i mora se boriti protiv svojih prohtjeva kako bi se udaljio od gledanja u ono što će mu sigurno donijeti teške posljedice. Neka jamačno zna da su svjetlo vjerovanja, smiraj i širokogrudnost, koje će mu dragi Allah dati ako se sustegne od gledanja u haram, neuporedivo veće i značajnije blagodati od prolaznog užitka koji se postiže prilikom gledanja u haram.
Treće polje jest strpljivo podnošenje neprijatnosti koje mogu prouzročiti zavidnici. Ako čovjeku neki ljudi zavide na određenoj Božijoj blagodati i nanose mu verbalne uvrede te čine ono što mu smeta, on se protiv njihova zla treba boriti pomoću bogobojaznosti i strpljivosti. Zavist je među ljudima prisutna odvajkad: Kabil je pozavidio Habilu zato što je Allah primio Habilovu, a ne njegovu, Kabilovu, žrtvu; Jusufova su braća zavidjela Jusufu na ljubavi koju mu je poklanjao njihov otac Jakub; žena zavidi svojoj inoći, prijatelj zavidi prijatelju… Zavist postoji i među onima koji dijele vlast, posluju i sudjeluju o određenim projektima, jer ljudi ne vole da njihovi partneri i savremenici steknu više imetka i slave od njih.
Ako čovjek osjeti da mu ljudi zavide, neka se sjeti sljedećih ajeta: “‘Ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio – pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine’” (Jūsuf, 90); “I ako budete trpjeli i ono što vam se zabranjuje izbjegavali, njihovo vam lukavstvo neće nimalo nauditi…” (Ālu Imrān, 120)
Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil
Preveo: Abdurrahman Kuduzović