Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil
Preveo: Abdurrahman Kuduzović
Pomoću ovog kur’anskog pravila, koje pokazuje da svako u potpunosti dobije ono što zasluži, vjernik može razumjeti prošlost i sadašnjost, bez obzira na to radilo se o pojedincima, skupinama ili narodima.
Allahove su riječi: “Zar ne znaš da se i onī na nebesima i onī na Zemlji Allahu klanjaju, a i Sunce, i Mjesec, i zvijezde, i planine, i drveće, i životinje, i mnogi ljudi, a mnogi kaznu i zaslužuju. A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti. – Allah ono što hoće radi” (el-Hadždž, 18) i one nam otkrivaju najvažnije oblike poniženja kojih čovjek može dopasti.
Ove Božije riječi sadrže poruku da je najveća i najvažnija počast čovjeku u tome da vjeruje u Allaha, jednog i jedinog Boga, i da samo Njemu čini ibadet u vidu padanja ničice i pomoću poniznosti pred Allahom, Stvoriteljem, Koji opskrbljuje i u Čijoj su ruci sreća i uspjeh. Vjernik je odan dobrom Allahu zato što priznaje Njegova prava, nada se Božijoj dobroti i strahuje od kazne. Nadalje, iz ovog bismo kur’anskog ajeta trebali zaključiti da je najveće i najstrašnije poniženje za čovjeka u tome da zazire od robovanja Allahu, Gospodaru svih svjetova, Jednom Jedinom, i da Mu smatra nekog i nešto ravnim, pa su u tom slučaju materija, kao što su, naprimjer, planine, drveće, i životinje nerazumne bolje od njega: oni padaju ničice pred Silnim Allahom, osim Koga niko nije dostojan da mu se robuje.
Kad je riječ o kur’anskom ajetu koji razmatramo, valja zapaziti da je Sveznajući Allah rekao: “A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti…” a nije rekao: “A koga Allah kazni, niko ga ne može poštovanim učiniti.” Allah najbolje zna zbog čega je to tako, ali se čini da je sljedeće zapažanje u vezi s tim izuzetno zanimljivo: “Poniženje je, po prirodi stvari, dodatna nevolja na bol koju uzrokuje kazna, i zato se može dogoditi da poštovan čovjek bude kažnjen, a da istovremeno ne bude ponižen.”
Širk, pripisivanje Allahu nekog i nečeg ravnim, apsolutno je najveći oblik poniženja kojem se čovjek može izložiti i koje može prouzročiti, a činjenje grijeha jest drugi oblik poniženja, koje nije bezazleno premda je manje od ovog prvog oblika poniženja.
Govoreći o negativnim posljedicama griješenja i razmatrajući značenje kur’anskog pravila o kojem govorimo, Ibnul-Kajjim el-Dževzijja zapisao je sljedeće: “Jedna od teških negativnosti griješenja i to je da grijeh ima za posljedicu da Allah napusti i ponizi čovjeka, a takvom niko ne može počast ukazati. ‘A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti…’ (el-Hadždž, 18). Takav neće biti istinski poštovan, makar izgledalo da ga se cijeni i uvažava. Možda će ga ljudi cijeniti i uvažavati zbog koristi koje imaju od njega ili pak iz straha od njegova zla, ali će ga u dubini duše smatrati najponiženijim i najgorim čovjekom.”
Tu su i sljedeće Ibnul-Kajjimove riječi: “Grešnik će biti kažnjen i time da će Allah, džellešanuhu, iz srca ljudi istrgnuti poštovanje prema njemu, pa će ga smatrati posve bezvrijednim, kao što i on olahko griješi i smatra Allahove svetinje bezazlenim. Ljudi vole nekog čovjeka onoliko koliko ga Allah voli, boje ga se onoliko koliko se on Allaha boji, poštuju ga onoliko koliko on Uzvišenog Allaha veliča. Zar čovjek očekuje da će ga ljudi smatrati časnim i vrijednim, a nipodaštava Božije svetinje, skrnavi Božija prava i čini ono što je zabranjeno? Na to je Sveznajući Allah ukazao govoreći o kaznama koje su stigle grešnike, koje je Gospodar unazadio zbog grijeha, njihova srca zapečatio, zaboravio ih, kao što su oni Njega zaboravili, unizio ih, kao što su oni vjeru unizili i u propast ih odveo jer su Mu bili nepokorni.”
Prema principu suprotnog razumijevanja, kur’ansko pravilo: “A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti” znači da je najponosniji i najpoštovaniji onaj musliman koga Slavljeni Allah uzdigne zbog odanosti šerijatu vanjštinom i unutrašnjošću, makar o njemu dvoličnjaci i krivovjerni drukčije mislili i o njemu ono što nije tačno iznosili. Evo šta su dvoličnjaci, kojima je Znalac svih tajni oduzeo moć rasuđivanja, rekli o vjernicima: “Oni govore: ‘Ako se vratimo u Medinu, sigurno će jači istjerati iz nje slabijeg!’ A snaga je u Allaha i Poslanika Njegova i u vjernikā, ali dvoličnjaci ne znaju” (el-Munafikun, 8), to jest dvoličnjaci ne znaju kome pripadaju istinski ponos i golema snaga.
Izlaganje o ovom kur’anskom pravilu završit ću predivnom izjavom šejhul-islama Ibn Tejmijje: “Počast je u tome da čovjek ustraje na Pravom putu. Najveća počast koju Allah, džellešanuhu, ukaže čovjeku leži u tome da ga potakne na činjenje djela koja On voli i kojima je zadovoljan, to jest da ga potakne na slijeđenje Kur’ani-kerima i sunneta, te na prijateljevanje s vjernicima, a zauzimanje neprijateljskog stava prema neprijateljima vjere. Eto, to su evlije, odani vjernici i Božiji miljenici, o kojima Sveznajući Allah kaže: ‘I neka se ničeg ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici…’ (Jūnus, 62).”