Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil
Preveo: Abdurrahman Kuduzović
Ovo veličanstveno kur’ansko pravilo potrebno je čovjeku za razlikovanje ružnih i lijepih riječi, djela i postupaka. Kur’anski izraz el-habis (ružno), koji je upotrijebljen u ajetu: “Reci: ‘Ružno i lijepo nisu isto, makar te iznenađivalo mnoštvo onog što je ružno. Zato se Allaha bojte, o vi koji ste razumom obdareni, da biste ono što želite postigli’” (el-Maida, 100), proteže se na sve što je nepoželjno zbog svoje odvratnosti, bez obzira na to radilo se o opipljivim ili o apstraktnim pojavama i pojmovima. Prema tome, izraz el-habis obuhvata sve neistine, pogrešna vjerovanja, neprimjerena djela… Allah ne voli ono što je ružno, On time nije zadovoljan i to će skončati u paklenoj vatri: “…da bi Allah dobre od nevaljalih odvojio i da bi nevaljale jedne na druge naslagao, a onda ih sve u gomilu zbio i u džehennem bacio…” (el-Enfāl, 37)
A značenje izraza et-tajjib (lijepo), koji je upotrijebljen u navedenom ajetu, odnosi se na sve što je suprotno ružnome, pa se proteže na farzove i sunnete, te na dozvoljene riječi i djela kao i na ispravno vjerovanje. Uzvišeni Allah voli ono što je lijepo i zadovoljan je time.
Rukovođeni ovim pravilom kažemo da nisu isto vjerovanje i nevjerstvo, poslušnost Allahu i poročnost, stanovnici dženneta i stanovnici Vatre, lijepa djela i hrđavi postupci, imetak stečen na dozvoljen način i imetak stečen na haram-način….
Božije riječi: “Reci: ‘Ružno i lijepo nisu isto, makar te iznenađivalo mnoštvo onog što je ružno. Zato se Allaha bojte, o vi koji ste razumom obdareni, da biste ono što želite postigli’” (el-Maida, 100) nalaze se u kontekstu govora o dozvoljenim i zabranjenim vrstama hrane i pića i o propisima u vezi s lovom. Nesumnjivo, primarni cilj ovog ajeta nije da obavijesti da ružno i lijepo nisu jednaki, to je svim ljudima poznato i ustaljeno je u čovječijoj prirodi, već je njegov primarni cilj da se ljudi potaknu na činjenje svega onog što je lijepo i da se odvrate od činjenja svega onog što ne valja.
Upravo zato što neki ljudi teže izgovaranju ružnih riječi ili činjenju hrđavih djela ili nepoštenom stjecanju imetka – a mnogi od takvih veću važnost pridaju prolaznom svijetu nad ahiretom – Allah je, džellešanuhu, na začudan i divan način upozorio na opasnost činjenja porokā, a istovremno je isključio mogućnost pravdanje time da se većina ljudi bavi onim što nije dobro, pa je rekao: “‘…makar te iznenađivalo mnoštvo onog što je ružno…’” (el-Maida, 100). Istina je da neka nevaljala djela sadrže određeni tjelesni ili duševni užitak, kao, naprimjer, činjenje nemoralnih radnji, konzumiranje opojnih pića, bogaćenje na nedopušten način i tako dalje. Osim toga, čovjeka može obmanuti mnoštvo, čar i dostupnost poroka, no treba znati da činjenje onog što Znalac svih tajni ne voli ima za posljedicu vječnu nesreću na budućem svijetu. Dakle, makar čovjeka iznenađivalo mnoštvo onog što ne valja, ružno ne može biti jednako lijepom, a najveća ljepota, opet, nalazi se u spoznaji Milostivog Allaha, Gospodara svjetova, ljubavi prema Njemu i slijeđenju Njegovih zapovijedi. Kunem se Allahom, u tome je sretan i lijep život na ovom svijetu, u berzehu, kao i na ahiretu, koji je obećan iskrenim vjernicima. Svevišnji Allah rekao je: “Onom ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili” (en-Nahl, 97). Budući da su iskrenī vjernici govorili samo lijepe riječi, činili jedino lijepa djela i živjeli čistim i čestitim životom, njihova će im smrt i povratak Allahu donijeti samo dobro: “To su oni čije će duše meleki u najljepšem stanju uzeti…” (en-Nahl, 32)
U mnogim kur’anskim ajetima ukazuje se na važnost ovog pravila u njegovim različitim oblicima. Između ostalog, potvrđuje se neophodnost stjecanja imetka na dozvoljen način: “O ljudi, jedite od onog što ima na Zemlji, ali samo ono što je dopušteno i što je prijatno, i ne slijedite šejtanove stope, jer vam je on neprijatelj očigledni!” (el-Bekara, 168). Štaviše, u vezi s poštenim stjecanjem imetka, Sveznajući Allah obratio se Svojim odabranicima: “‘O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima hranite se i dobra djela činite, jer Ja dobro znam šta vi radite!’” (el-Muminun, 51). Ovi ajeti vjernika obavezuju na to da vodi računa o tome na koji način stječe imetak. Ispravni su prethodnici posvećivali veliku pažnju ovom pitanju, pa bi neki otputovali nekoliko stotina kilometara iz zavičaja da bi stekli halal-nafaku. Sufjan es-Sevri govorio je: “Samo oni najbolji stječu halal-zaradu.”
Isto tako, Allah, džellešanuhu, uči nas da se mnoštvo i rasprostranjenost neke pojave, riječi, postupka i uvjerenja ne može uzeti kao mjerilo opravdanosti i ispravnosti toga. Naprotiv, o toj pojavi, riječima, postupku i uvjerenju možemo suditi samo na temelju njihovih karakteristika i sukladnosti, odnosno oprečnosti sa islamom. Naprimjer, u vezi s manjinom onih koji slijede Pravi put i većinom onih koji im se protive, treba razmisliti o Božijim riječima: “Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili…” (el-En’ām, 116). Ovo nam, opet, stavlja do znanja da se daija, onaj koji poziva u islam, treba zalagati za to da ljude na ispravan način poziva u istinu, te da ne treba uzimati u obzir činjenicu koliko će mu se ljudi odazvati.
Čitaoče, jamačno znaj da ono što je lijepo donosi veći i ljepši užitak od onog što je ružno, i da ono što je lijepo nema kobne posljedice na ovom ni na budućem svijetu. Onda kad se razborit čovjek oslobodi od slijeđenja strasti i kad svoje srce ispuni bogobojanošću i sviješću da Allah vidi svaki njegov postupak, bavit će se onim što je lijepo, a prezirat će sve ono što je ružno i nevaljalo i sustezat će se od toga. Makar ga mimoišli užici i makar osjetio tegobu i tjeskobu, takav će čovjek uspjeti na oba svijeta, a na ovom svijetu utjehu će nalaziti i u uzvišenom kur’anskom ajetu: “Reci: ‘Uživanje na ovom svijetu kratko je, a onaj je svijet bolji za one koji se grijeha klone. I nikom se od vas ni koliko trun jedan neće učiniti nepravda.’” (En-Nisā, 77)