Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil
Preveo: Abdurrahman Kuduzović
Ovo kur’ansko pravilo otkriva nam važnost povinovanja odrednicama šerijata, to jest pokoravanja Allahu i Njegovu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Govoreći o tome kako su višebošci raspravljali s Poslanikom islama, iznosili na njega gnusne laži i na razne načine odbijali odredbe islamskog vjerozakona, Allah, džellešanuhu, rekao je: “Pa ako ti se ne odazovu, onda znaj da se oni povode jedino za strastima svojim…” (el-Kasas, 50). Značenje ovog pravila objašnjeno je i u sljedećem ajetu: “To vam je Allah, Gospodar vaš istinski! Zar poslije istine ima išta osim zablude? Pa kuda se onda odmećete?” (Jūnus, 32)
Ibnul-Kajjim el-Dževzijja zapisao je: “Postoji slijeđenje strasti i slijeđenje Objave. Gospodar je rekao: ‘On ne govori po hiru svom – to je samo Objava koja mu se obznanjuje’ (en-Nedžm, 3, 4). Onaj kome je jasno da ga se poziva u sunnet, ali to ne prihvata i slijedi nešto drugo, takav je odan svojim strastima.”
Izuzetno je značajno i potrebno da podsjetimo muslimane na važnost ovog kur’anskog pravila, a osobito u ovom vremenu, u kojem mnogi ljudi slijede svoje strasti i, iznoseći različita opravdanja, odnose se prema šerijatskim tekstovima na različite načine, pa neki potkrepljuju novotariju u koju pozivaju, drugi dokazuju ispravnost svog shvatanja vjere, a neki, opet, slijede samo one dokaze u kojima se nešto dozvoljava, a koji su u skladu s njihovim protjevima, ne obraćajući pažnju na to je li ono što su prihvatili šerijatski propis.
Nekad davno bilo je dovoljno pozvati se na kur’anski ajet ili na hadis ili na izjavu nekog ashaba, i ljudi bi to, ne raspravljajući, primijenili; a postojali su i rijetki pojedinci koji su raspravljali želeći izbjeći primjenu šerijatskog propisa. Naše vrijeme obilježava mnoštvo onih koji su čuli i saznali mnogo mišljenja kad je riječ o pravnim propisima. To samo po sebi nije problem, jer različita mišljenja postoje odvajkad i nemoguće je spriječiti ono što je Allah odredio da se dogodi. Problem je u tome što to neki ljudi koriste, pa slijede mišljenja koja su, s pravnog gledišta, možda čak i iznimna. Eto, oni će glede neke stvari koju su učenjaci prvih generacija gotovo jednoglasno zabranili reći: “Taj i taj učenjak dozvolio je to”, odbacujući mišljenje mnoštva učenjaka, a prihvatajući mišljenje jednog islamskog autoriteta. Zar se na njih ne odnose Allahove, džellešanuhu, riječi: “Pa ako ti se ne odazovu, onda znaj da se oni povode jedino za strastima svojim…” (el-Kasas, 50)
Uputno je da ovu kategoriju ljudi podsjetimo na Božije riječi: “Čovjek će i protiv sebe svjedočiti, pa makar se on i pravdao i iznosio svoje isprike…” (el-Kijama, 14, 15), a čije smo značenje objasnili u jednom od prethodnih pravila. Isto tako, treba im ukazati na to da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao: “Dobro je djelo ono u čemu čovjek osjeti smirenost, a grijeh je ono što čovjeka muči i uznemiruje njegovu savjest.” Značenje ovog hadisa odnosi se na onog u čijem srcu još postoji vjerovanje i koji nije pao u bezdan slijeđenja strasti i povođenja za sumnjama, jer onaj ko se oda porocima i grijesima ne može imati ovaj osjećaj, takav uopće nema osjećaj grižnje savjesti koja bi ga odvratila od porokā.
Jednom, raspravljao sam s čovjekom u čijem je srcu ostalo grižnje savjesti, a koji je jedan od onih što se protive mišljenju većine učenjaka glede nekih pitanja. Rekao sam mu: “Čovječe, ostavimo pravnu raspravu po strani! Kaži mi, šta osjetiš dok činiš to i to djelo, o kojem se, evo, sporimo!” Zakleo se Božijim imenom da ne osjeti smiraj u fetvi, pravnoj deciziji, tog i tog učenjaka koga slijedi, i dodao je da se pokušava zavarati postupajući sukladno toj fetvi. Rekao sam mu i ovo: “Čovječe, učenjak na koga se pozivaš imat će opravdanje za takvu svoju fetvu, jer je ona oličenje krajnje granice njegova znanja. A kad je o tebi riječ, tvoj postupak učenjaci ubrajaju u slijeđenje olakšica, osuđuju ga i tvrde da je to oblik licemjerstva i slijeđenje strasti. Upravo zbog toga su neki učenjaci dobrih generacija kazali: ‘Postat će dvoličnjak onaj ko bude slijedio olakšice u islamu.’”
Onaj ko razmisli o izrazu strast zapazit će da je on u Kur’ani-kerimu upotrijebljen samo u negativnom značenju. Zato je Plemeniti Allah upozorio Davuda, vjerovjesnika iskrenog, na to da je slijeđenje strasti opaka i opasna bolest. Gospodar mu je objavio: “O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta. One koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onom svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kojem će se račun polagati.” (Sād, 26)
Kad bi neki čovjek odabrao iz svih mezheba ona mišljenja koja mu odgovaraju, veliko bi zlo uradio i mnoge bi šerijatske propise poništio. Neka ima na umu onaj ko slijedi olakšice islamskih učenjakā da je izvršavanje vjerskih naredbi i sustezanje od vjerskih zabrana zapravo robovanje Allahu, Gospodaru svih svjetova, i je li zadovoljan time da njegov moto glasi: “Slijedi svoje strasti!”
Naposlijetku, pokušajmo imati na umu sljedeće dvije stvari: prvo, ne smijemo kazati da se ovo kur’ansko pravilo odnosi na one muslimane koji imaju drukčije mišljenje u pitanjima u kojima je, prema mišljenju autoritetā umeta, razilaženje mjerodavno i prihvatljivo; i, drugo, ovo se pravilo odnosi na one ljude što ugađaju svojim strastima tražeći pravna rješenja za svoje probleme, pa isto pitanje postave mnoštvu učenjaka te odaberu ono što im odgovara.
Allahu, sačuvaj nas od slijeđenja strasti! Gospodaru naš, učini da slijeđenje istine bude naš cilj!