Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil
Preveo: Abdurrahman Kuduzović
I ovo kur’ansko pravilo treba objašnjavati ljudima, pogotovu u ovom vremenu u kojem su rasprostranjeni sihr i proricanje sudbine. Allah, džellešanuhu, rekao je: “‘A čarobnjaci neće nikad uspjeti!’” (Jūnus, 77). U vezi sa susretom između poslanika Musaa, alejhis-selam, i faraonovih čarobnjaka, Svevišnji je Allah objavio: “‘O Musa’, rekoše oni, ‘hoćeš li ti ili ćemo najprije mi baciti?’ ‘Bacite vi!’, reče on. I odjednom mu se pričini da konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove, kreću, i Musa u sebi osjeti zebnju. ‘Ne boj se!’, rekosmo Mi, ‘ti ćeš, doista, pobijediti! Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutat će ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka čarobnjaka, a čarobnjak neće, ma gdje došao, uspjeti’” (Tā-Hā, 65 – 69). Činjenica da čarobnjak neće uspjeti dokazuje da je on nevjernik, sačuvao nas Allah od nevjerstva. Na to ukazuju i drugi kur’anski ajeti, kao, naprimjer, Božije riječi: “A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici: učili su ljude vradžbini…” (el-Bekara, 102). Značenje je ovo: da je Sulejman, alejhis-selam, bio sihirbaz, a to je nemoguće, bio bi nevjernik. Ovaj kur’anski ajet očit je kao dokaz da su nevjernici oni što ljude uče sihru.
Sveznajući Allah u mnogim ajetima govori o sihru i sihirbazima i objašnjava da su oni zalutali, te da neće uspjeti na ovom ni na budućem svijetu, što je još jedan razlog da se vjernik čudi tome da ovo zlo u ovim razmjerama postoji u muslimanskim zemljama. Nije čudno to da negdje postoji vračar ili vračara – postojali su i za vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i nije čudno to da oni nastoje steći imetak iskorištavajući nevolje nevoljnikā, koristeći se pritom svim nečasnim sredstvima. Izaziva čuđenje to što mnogi muslimani koji uče Allahove riječi u vezi sa sihirbazima posjećuju vračare zločince, pojedinačno i u skupinama, ili to što pomno prate TV-emisije (koje su se počele odnedavno emitirati) u kojima se oni direktno obraćaju vračarima tražeći od njih upute kako da naude nekom koga mrze, odnosno kako da pomognu nekom koga vole. Kao da nikad nisu čuli uzvišene Božije riječi: “…ali time nisu mogli nikom bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati, iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onom svijetu imati. A doista je jadno ono za šta su se prodali, kad bi samo znali!” (el-Bekara, 102). Uvjereni smo da sihr ne bi bio ovoliko rasprostranjen da narod ne posjećuje sihirbaze i da ne posluje s njima.
Istina je da neki ljudi imaju veoma velikih psihičkih problema, ali to im ne daje za pravo da posjećuju vračare i da se liječe kod njih. Zar ljudi mogu očekivati pomoć od onih koje je Gospodar svjetova okarakterizirao kao gubitnike i stradalnike!? Allah je premilostiv i premudar, pa ne bi ljudima bezrazložno zabranio da posjećuju sihirbaze i ne bi im zabranio da liječe bolest kojom su iskušani. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Za svaku bolest postoji odgovarajući lijek, koji na nju, Allahovom voljom, djeluje.”[1] A tu je i sljedeći hadis: “Allah nije stvorio bolest a da za nju nije stvorio i lijek.”[2] Zato što ljudima donosi golemo zlo, sihr je zabranjen u svim vjerozakonima.
Čvrsto vjerovanje da sihirbaz nikad i nigdje neće uspjeti ima lijepe posljedice, a samo neke ćemo spomenuti:
sustezanje od posjećivanja sihirbazima radi liječenja ili radi bilo čega drugog, jer je vjernik svjestan da su sihirbazi pravi stradalnici na oba svijeta;
nepomišljanje na to da se čovjek bavi bilo kojom vrstom sihra, bez obzira na motive i bez obzira na to radilo se o sihru pomoću kojeg se pridobija nečija ljubav ili se pak izaziva nečija antipatija. Neke žene smatraju da je opravdano posegnuti za ovom vrstom sihra onda kad je to potrebno, a nisu svjesne da je to golema šejtanova zamka u koju su upale;
spoznaja da je u velikoj opasnosti onaj ko se bavi sihrom ili prouzroči da se sihr napravi drugoj osobi. Onaj ko se bavi sihrom prodao je vjeru za ono što malo vrijedi, i njegovi su vodiči šejtani;
iskreno kajanje i traženje oprosta od Plemenitog Allaha ako se dogodilo da je čovjeka šejtan zaskočio u trenutku slabosti i zlo mu lijepim prikazao te on nekom napravio sihr. Uzasve to, takav treba zatražiti oproštenje od toga kome je nanio zlo, jer će biti pozvan da položi račun pred Sveznajućim Allahom, Kome niko i ništa ne može umaći, i Koji dobro zna ko je sihirbaz, ko opsihreni i ko je sihr prouzročio. Tad, kad jedno dobro djelo bude vrednije od cijelog dunjaluka, Gospodar će presuditi među njima i vratiti obespravljenom njegovo pravo;
čvrsto vjerovanje u kur’ansko pravilo: “A čarobnjak neće, ma gdje došao, uspjeti” ojačava kod čovjeka oslanjanje na Allaha, koje je, dakako, ibadet, i potiče ga da ne pridaje važnost sihirbazima prezrenim. Vjernik se pouzdaje u dragog Allaha i ima na umu Njegove riječi: “Zar Allah sām nije dovoljan robu Svom?” (ez-Zumer, 36), a u drugom kiraetu upotijebljena je sintgama robovima Svojim: “Zar Allah sām nije dovoljan robovima Svojim?” Naravno, dovoljan je Gospodar svjetova.
Za kraj, umjesno je podsjetiti na zanimljivu činjenicu o kojoj treba promišljati, a to je da su sihirbazi, unatoč tome što imaju imetka i što ih ljudi veličaju, najnesretniji i najiskvareniji ljudi na svijetu. I to nije nimalo čudno. Ta, kako će biti sretan i kako će uspjeti onaj ko se prepustio šejtanima, a zanevjerovao u Milostivog Allaha, Gospodara svjetova!
[1] Muslim (2204), kao Džabirovo, radijallahu anhu, predanje.
[2] El-Buhari (5678).