Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil
Preveo: Abdurrahman Kuduzović
I ovo se pravilo ubraja u pravila lijepog ponašanja, a ono ukazuje na veličinu, sveobuhvatnost i principijelnost islama. Allah, džellešanuhu, kaže: “A ako ih pustite prije nego što ste u odnos s njima stupili, a već ste im vjenčani dar odredili, one će zadržati polovinu od onog što ste odredili, osim ako se ne odreknu ili ako se ne odrekne onaj koji odlučuje o sklapanju braka; a ako se odreknete, to je bliže čestitosti. I ne zaboravite ono dobro koje je među vama bilo, ta Allah zaista vidi šta radite.” (El-Bekara, 237)
Mudri Allah naredio je supružnicima, koje veže brak, najčvršća i sveta veza, da ne zaborave međusobno dobročinstvo i lijep odnos ako se odluče rastaviti. Da se ne zaboravi dobro koje je među ljudima bilo, zapovijest je koja je uslijedila neposredno nakon opraštanja: “…osim ako se ne odreknu ili ako se ne odrekne onaj koji odlučuje o sklapanju braka…” zbog toga da ljudi budu spremni na opraštanje i velikodušnost.
Većina supružnika ima pozitivno iskustvo i većina je vjerna u braku, pa rastava ni u kojem slučaju ne znači da sva ta pozitivna iskustva i vjernost treba zanemariti i negirati. Ako se supružnici rastave i nisu više skupa, moral mora ostati, na njega ne smije utjecati razvod braka jer su njegove posljedice prolazne.
Opraštanje i velikodušnost ostavljaju lijep trag na ljude. Pomoću toga se ljudi zbližuju, a neprijatelji postaju prijatelji. Ako ljudi cijene dobro i međusobne zasluge, onaj koji je pogriješio lakše će priznati svoju grešku, onaj ko ima određeno pravo lakše će od njega odustati, u protivnom bit će cjepidlake u pogledu svojih prava. Zaista, život bi bio ljepši da bračni drugovi i svi drugi ljudi, koji su na bilo koji način povezani, primijene kur’ansko pravilo: “I ne zaboravite ono dobro koje je među vama bilo.”
Ima i onih supružnika koji su primjer glede vjernosti i obazrivosti nakon što se dogodi razvod braka ili pak jedno od njih dvoje umre. Jedan moj poznanik rastao se od žene s kojom je stekao djecu, pa ju je nastanio na gornji sprat, zajedno s djecom, a on je zauzeo donji sprat kuće. Plaćao je sve njezine režije i izdržavao ju je, a nije to morao. Prema svojoj bivšoj supruzi odnosio se tako velikodušno da njegove komšije nisu mogli ni pomisliti to da njih dvoje više ne žive zajedno. Smatram da je ovaj čovjek jedan od onih što su dostigli krajnji stepen u primjeni Allahovih riječi: “I ne zaboravite ono dobro koje je među vama bilo…” (el-Bekara, 237). Iz ovog se vidi da dobro i moral ipak nisu sasvim nestali.
Tu je i primjer iz Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, života. Nakon što se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je živio u skladu s Kur’anom časnim, vratio u Meku iz Taifa, gdje je proveo mjesec dana mukotrpno pozivajući njegove stanovnike u islam, prihvatio je zaštitu Mut’ima b. Adijja. Mut’im je naredio svojim četirima sinovima da se naoružaju, da svaki zauzme položaj u jednom ćošku Kabe i da čuvaju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kad su za to saznali, mekanski su mnogobošci rekli: “Mut’ime, ti si čovjek koji održava datu riječ!” Iako je Mut’im umro kao mnogobožac, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije zaboravio ovo njegovo dobročinstvo i želio mu je iskazati zahvalnost zbog toga što ga je uzeo u svoje okrilje onda kad su ga gotovo svi Mekanci odbacili i zlostavljali. Dakle, poslije završetka Bitke na Bedru Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Da je Mut’im b. Adijj živ i da me zamoli da bez ikakve nadoknade oslobodim ove jadne zarobljenike, zacijelo bih to učinio.”[1]
Mnogo je kategorija ljudi prema kojima možemo primijeniti ovo kur’ansko pravilo, a također mnogo je i načina na koje to možemo uraditi, a navest ćemo samo neke.
Radno mjesto, bez obzira na to bila riječ o službi u državnoj instituciji, poslovanju ili trgovanju, situacija je u kojoj se može primijeniti ovo kur’ansko pravilo. Ako se dogodi da za nekim službenikom ne postoji potreba ili da neki službenik insistira da ga se premjesti na drugo radno mjesto, ne treba zaboraviti dobro koje je prije bilo i ne treba zanemariti njegove zasluge. O kako je lijepo da čovjek požuri staviti do znanja drugoj strani da njihova fizička udaljenost neće imati za posljedicu zanemarivanje dobra i zasluga, ljubavi i poštovanja, kao ni dugovremeno međusobno potpomaganje glede zajedničkih interesa. Eto, tako se veličaju zasluge drugih ljudi. Obazrivi su ljudi i onim organizacijama i ustanovama koji ovo kur’ansko pravilo provede u praksu, pa upriliče oproštajno sijelo u čast službenika koji odlazi iz te organizacije. To će mu biti lijepa i nezaboravna uspomena. Koliki trag na čovjeka ostavljaju ovakva sijela, znat ćeš ako zamisliš da si radio u nekoj organizaciji i da si godinama ulagao krajnji napor i trud za njezine interese i na koncu dobio otkaz te niko na tebe nije obratio pažnju, pa, štaviše, niko ti nije napisao ni zahvalnicu.
Zahvalnost učiteljima, nastavnicima, profesorima i vjerskim autoritetima također je polje na kojem se može primijeniti kur’ansko pravilo koje ovdje razmatramo. Upoznao sam jednog nastavnika koji je pokazao predivan primjer u vjernosti i zahvalnosti onima od kojih je usvajao znanje, ne samo da je odražavao vezu sa svojim profesorima nego je, nakon njihove smrti, održavao vezu s njihovom djecom, a neki žive u drugim državama. Allah ga usrećio i učinio da mnogi muslimani budu poput njega!
Međusobni odnos prema komšijama i drugim članovima džemata jest polje na kojem čovjek može postupiti u skladu s ovim pravilom, pa ne zaboraviti njihove zasluge.
Molim Svemogućeg Allaha da nas uputi na najljepše ćudoređe i na činjenje najboljih djela, a samo On to može učiniti. I molim Ga da nas sačuva od ružnog ponašanja i činjenja hrđavih djela, a jedino On to može učiniti.
[1] El-Buhari (2970).