Piše: Dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil
Prevela: Amela Omerović-Ćeman
Čovjek je po svojoj prirodi društveno biće. Veliki broj njegovih dnevnih obaveza zahtijeva kontakt sa različitim skupinama ljudi, različitih shvatanja i ponašanja, tako da čuje lijepe stvari, a i one loše, vidi nešto što ga isprovocira… Imajući to u vidu, objavljeno je ovo pravilo da uredi njegovu verbalnu komunikaciju.
Ovo pravilo u Kur’anu se spominje više puta, eksplicitno ili implicitno.
Jedan od izraza koji se spominju, a približno su slični ovom izrazu, jesu riječi Allaha: “Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi.” (El-Isra, 53)
U tom kontekstu izrečena je i Allahova naredba da sa sljedbenicima Knjige (ehlul- kitabijama) raspravljamo na najljepši način: “I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni.” (El-Ankebut, 46)
Razmisli o Allahovim riječima: “A ljudima lijepe riječi govorite!” (El-Bekara, 83), koje su izrečene u vidu naredbe vezane za Benu Israil, u medinskoj suri, a to je sura El-Bekara, a prije toga u mekanskoj suri, suri El-Isra, u kojoj je izrečena opća naredba: “Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi.” Nalazimo se pred propisom iz kojeg se jedino izuzima rasprava sa onim sljedbenicima Knjige koji su nepravedni, kao što je već navedeno u citiranom ajetu.
Od ljepote ovog ajeta: “A ljudima lijepe riječi govorite!”, jeste i to da se u drugom kiraetu čita: “A ljudima dobro govorite!” (hasenen umjesto husnen).
U tumačenju ovog ajeta, islamski učenjaci kažu: “Lijep govor obuhvata: ljepotu u načinu i ljepotu u značenju. Ljepota u načinu jeste da se govori blago, nježno, bez vike i strogoće, a ljepota u značenju podrazumijeva da se govori ono što je dobro, jer je svaki lijep govor dobar govor, a svaki dobar govor lijep je govor.” (Vidjeti: Usejmin, Tefsir, 196/3)
Velika je naša potreba za usvajanjem i primjenom ovog pravila, naročito kada imamo u vidu da smo tokom života u kontaktu sa različitim skupinama ljudi: i muslimanima i nemuslimanima, dobrima i pokvarenima, mladima i starima, a potreba za ovim pravilom posebno dolazi do izražaja u ophođenju prema našim najbližim: roditeljima, suprugu i supruzi, našoj djeci, kao i u ophođenju prema onima koji su u našoj nadležnosti, sa saradnicima na poslu i sl.
Primjeri primjene ovog pravila
Ako se, kao vjernik, okreneš Kur’anu, naći ćeš mnoštvo praktičnih primjera ovog pravila:
1. Obrati pažnju na riječi Uzvišenog o roditeljima: “I ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim…” (El-Isra, 23), u kojima se zabranjuje vikanje na njih, a samim tim naređuje se da im se obraćamo riječima punim poštovanja, riječima koje ne sadrže nikakav vid prijekora.
2. Također, u ophođenju prema prosjacima: “A na prosjaka ne podvikni…” (Ed-Duha, 10)
Neki učenjaci smatraju da se ovo odnosi na svakog onog koji nešto traži, bilo da traži novac ili znanje, a drugi su rekli: “Ove riječi znače da ga ne odbiješ, odnosno, ili da ga pomogneš nečim ili da ga na lijep način vratiš.” (Alusi, Tefsir, 15/23)
3. Jedan od praktičnih primjera primjene ovog kur’anskog pravila jesu i riječi kojima Allah hvali robove Milostivog: “…a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: ‘Mir vama!’” (El-Furkan, 63)
Tumačeći ovaj ajet Ibn Džerir, rahimehullah, rekao je: “A kada im se oni koji ne znaju za Allaha obraćaju prezrenim govorom, oni im odgovaraju lijepim i ispravnim govorom.” (Taberi, Tefsir, 295/19)
Robovi Milostivog ne govore tako zbog svoje slabosti i manjkavosti, već zato što su se uzdigli iznad toga i zbog brige o svom vremenu i trudu koje ne žele protraćiti na ono što ne dolikuje plemenitom čovjeku zaokupljenom prečim, bitnijim i uzvišenijim stvarima od polemike.” (Vidjeti: Ez-Zilal, 330/5)
Žalosno je vidjeti da se u stvarnom životu ummeta Kur’ana uveliko krši ovo pravilo, kao naprimjer:
1. Oni koji propovijedaju kršćanstvo trude se da primijene ovo pravilo kako bi pridobili ljude u svoju vjeru koja je poništena islamom, pa zar sljedbenici islama nisu preči da primijene ovo pravilo kako bi ljudima ukazali na veličanstvenu vjeru koju je za njih Allah izabrao i kojom je jedino zadovoljan?!
2. u ophođenju prema roditeljima,
3. u međusobnom ophođenju supružnika,
4. u ophođenju sa djecom,
5. u ophođenju prema radnim kolegama.
Ajet iz sure El-Isra upozorava na opasnost ostavljanja primjene ovog pravila. Kaže Uzvišeni: “…jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima…” (El-Isra, 53)
Onaj koji bude iskušan da čuje nešto što prezire, neka se potrudi da se sačuva neprijatnosti govornika i neka govori dobro, neka na glupost odgovori razboritošću, na nepristojan govor lijepim, u suprotnom, pa svako je sposoban odgovoriti nedoličnim i ružnim riječima.
Imam Malik, rahimehullah, izdao je fetvu nekim pjesnicima sa kojom se oni nisu složili, pa je jedan od njih rekao: “O, Ebu Abdullah, zar misliš da emir ne zna za ovaj slučaj koji si presudio?!”
“Naprotiv”, reče imam Malik, a nakon čega govornik nastavi: “Poslani smo tebi da nas izmiriš, a ti to nisi uradio. Tako mi Allaha, kožu ću ti zguliti!”
Na to mu imam Malik odgovori: “Takvim gardom predstavio si sebe glupim i manjkavim, a to su dvije osobine koje niko ne voli. Pa, ako možeš okiti se osobinama koje ne donose odsijecanje vratova, a to su: velikodušnost i ljudskost!” (Vidjeti: Tertibul-medarik, 59/1)
Biografija autora
Dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil rođen je 1392. godine po Hidžri. Godine 1414. završio je Fakultet šerijata na Univerzitetu “Imam Muhammed b. Saud el-Islamijje” na dislociranoj ispostavi u Kasimu, a iste godine imenovan je za predavača na tom Fakultetu. Godine 1421. stekao je zvanje magistra, a 1427. titulu doktora islamskih nauka na Fakultetu usuli dina u Rijadu. Uporedo je učio pred velikim brojem šejhova, među kojima su najznačajniji:
– uvaženi šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, rahimehullah, pred kojim je učio od 1410. do šejhove smrti 1421. godine po Hidžri,
– uvaženi šejh Abdulaziz b. Baz, rahimehullah, čijim je predavanjima prisustvovao tokom 1416.,
– uvaženi šejh Jahja b. Abdulaziz el-Jahja, pred kojim je 1423./1424. naučio hadise koje bilježe imam Buhari i imam Muslim, ali bez ponavljanja.
– Šejh Muhammed Uvejs b. Tamas Han iz Pakistana pred kojim je 1411. završio učenje Kur’ana napamet.
Do sada je izdao na desetine autorskih djela i valorizacija, a jedno od njih jeste i knjiga Kur’anska pravila (Kavā‘id Kur’ānijje) iz koje je preveden ovaj tekst. U njegov ogroman angažman i rad za Allahovu vjeru ubraja se i posjeta Bosni i to u više navrata, prilikom čega je držao predavanja i seminare.